Kada se govori o pitanjima manjina, integracije i rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj, ime Nejre Kadić Meškić nezaobilazno je. Izvršna direktorica Centra za kulturu dijaloga, rođena Sarajka s profesionalnim angažmanom usmjerenim na manjinska prava u Hrvatskoj, svojim radom dokazuje da su inkluzija i dijalog ne samo mogući već i nužni za zdravo društvo. Njena posvećenost misiji, obrazovanost i jasna vizija pozicioniraju je na najviše razine evropskih standarda u oblasti koju je izabrala za svoj profesionalni angažman, a njena uloga u muslimanskoj i bošnjačkoj zajednici u Hrvatskoj od neprocjenjive je važnosti.

O tome kako vidi položaj žena, izazove s kojima se susreću i o nužnosti uključivanja muslimanki u javni život, o višestrukoj diskriminaciji, govori izvršna direktorica Centra za kulturu dijaloga Nejra Kadić Meškić u razgovoru za časopis “Bosna”.

Pitanje osnaživanja muslimanki u Hrvatskoj je realnost koja donosi praktične primjene i koristi na svakodnevnom životu. Muslimanke se suočavaju s višeslojnom marginalizacijom: prvo kao žene u patrijarhalnim društvenim okvirima, a zatim i kao pripadnice manjine.

„Muslimanke u Hrvatskoj ne nose samo teret patrijarhata, već i dodatni sloj manjinske pozicije. To je višestruka diskriminacija – intersekcijska diskriminacija. Osnaživanje žena nije neki od onih evropskih projekata s čudnim imenima koji su tu tek reda radi, nego nešto što je zaista potrebno“, objašnjava Nejra.

No, ovaj problem nije nešto što se može riješiti birokratskim odlukama. Rješenje se ne pronalazi u uredima, već među samim ženama, kroz razgovor i razumijevanje njihovih potreba.

„Mi ne sjedimo u uredu i ne zamišljamo šta bi ženama moglo trebati. Mi ih pitamo. I one same kažu da žele druženje, umrežavanje, priliku da nauče nešto novo. Kada ih pitate šta bi konkretno voljele naučiti, skoro uvijek dođemo do javnog nastupa, predstavljanja u javnosti – to je nešto što žene, a posebno muslimanke, doživljavaju kao izazov“, kaže Kadić Meškić.

ŽENA IZMEĐU SJENE I JAVNOG PROSTORA

Stereotip žene koja „ne smije da se ističe“, koja treba da „živi u sjeni“, duboko je ukorijenjen u mnogim sredinama. U muslimanskim zajednicama, takav narativ često nije izravan, ali postoji u neizgovorenim pravilima.

„Žena je od malih nogu učena da se ne ističe previše, da se ne izlaže javnosti. Pogotovo ako još nosi hidžab, pa je vizualno prepoznatljiva, dodatno je pod pritiskom“, primjećuje Nejra.

Međutim, to ne znači da one ne žele više. Na radionicama koje vodi, žene same dolaze do šokantnih spoznaja – shvataju koliko su nevidljive u društvu i koliko je njihov doprinos često zanemaren, što je bilo vidljivo i tokom njene radionice u Zagrebačkoj džamiji povodom Dana žena. Okupljene žene su refleksno odobravale i potvrđivale činjenice koje je Kadić Meškić iznosila, svjesne da su ih osjetile na vlastitoj koži.

VIŠE NA: Dan žena u Zagrebačkoj džamiji: O ženskoj borbi koja traje predavanje održala Nejra Kadić Meškić

„Pitala sam ih smatraju li da postoji rodna neravnopravnost. Počele su pričati svoja iskustva. I onda, kada sam im pokazala evropske statistike – razlike u platama, u vlasništvu nad nekretninama, u neplaćenom radu – vidjela sam da klimaju glavom. To su njihova iskustva, samo ih ranije nisu sagledavale kroz tu prizmu“, objašnjava.

Jedan od ključnih problema koje Kadić Meškić ističe jeste „ekonomija brige“ – neplaćeni rad koji žene obavljaju svakodnevno.

„Žene širom svijeta rade više sati od muškaraca, ali velik dio tog rada ostaje nevidljiv. Briga o djeci, starijima, domaćinstvu – sve to ne donosi plaću, ali bez toga društvo ne bi moglo funkcionisati“, ističe ona i dodaje:

„Ovo su ekonomske činjenice. Društvo profitira na neplaćenom radu žena, a da ih ni ne primijeti. Kada sam ženama na predavanju pokazala podatke o tome, bile su zapanjene.“

MUSLIMANKE I AKTIVIZAM

No, osim što se moraju boriti za svoja prava, muslimanke često nailaze i na još jednu prepreku – društvena očekivanja da budu „tihe i nenametljive“. To je problem s kojim se i sama susreće.

„Kad kažem da sam muslimanka, ponekad dobijem komentar: ‘Ne, pa nisi ti muslimanka! Previše govoriš za jednu muslimanku, preglasna si!’ To su reakcije koje pokazuju koliko je duboko ukorijenjen stereotip da muslimanka treba da šuti i da se ne ističe“, priča Nejra.

Zato je, kaže, osnaživanje žena neophodno:

„One se boje da će biti etiketirane, da se neće uklopiti. A zapravo, pravo pitanje je – zašto bi se morale uklapati u sistem koji ih ne prepoznaje i ne cijeni dovoljno?“

Nejra Kadić Meškić insistira na tome da je termin integracija često problematičan jer implicira da manjina mora da se prilagodi većini, dok ona zagovara uključivanje – dvosmjerni proces u kojem i društvo mora pokazati spremnost da prihvati novopridošle zajednice.

„Mi volimo reći da su migranti naši novi susjedi. Čim ih tako nazovemo, počinjemo ih drugačije percipirati. Na kraju krajeva, svi smo mi jedni drugima novi susjedi“, objašnjava ona.

Projekt Novi susjedi, koji je vodila kroz Centar za kulturu dijaloga, bavio se upravo pitanjem kako povezati lokalno stanovništvo s izbjeglicama i imigrantima, a ključan alat za to bio je – dijalog kroz interkulturne susrete.

„Ljudi su o migrantima uglavnom znali samo iz medijskih izvještaja – često negativnih. Kada smo ih doveli u direktan kontakt, kroz razgovor i druženje, stereotipi su se počeli rušiti. Počinjemo razgovor uz hranu – svi vole hranu – a onda pričamo o običajima, pravima žena, društvenim normama. I na kraju shvate – svi smo ljudi.“

Poseban fokus stavlja na muslimanke imigrantkinje, čiji je položaj posebno osjetljiv.

„Te žene često dolaze iz ratom pogođenih područja poput Sirije, Afganistana, Iraka, Sudana… One su višestruko marginalizirane – i kao žene, i kao muslimanke, i kao imigrantkinje. Prvi izazov je jezik, drugi izazov su predrasude okoline. Ali, ono što ih najviše koči jeste nedostatak društvene mreže – nemaju oslonac, nemaju sistem podrške“, objašnjava.

Zbog toga je jedan od ciljeva projekta bio upravo povezivanje žena iz lokalne zajednice koje su već etablirane u Hrvatskoj sa novopridošlim ženama. Projekat “Novi susjedi”bio finansiran od strane Evropske komisije, kroz Fond za azil, migraciju i integraciju (AMIF), a implementiran na nacionalnom nivou putem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske.

„Ako neko može prvi prepoznati potrebe tih žena i pomoći im u izgradnji društvene mreže, to su druge žene koje su prošle isti put. Bošnjakinje u Hrvatskoj, koje su generacijama unazad migrirale i formirale zajednicu, mogu biti ključna podrška ženama različitih religija koje dolaze iz drugih krajeva svijeta u Hrvatsku.“

Za Nejru, uključivanje žena u društvene procese ključno je ne samo za njihovu ličnu emancipaciju već i za stabilnost cijele zajednice.

„Ne smijemo dozvoliti da se te žene zatvore u paralelne zajednice, izolovane i isključene iz društva. To nije ni integracija, ni suživot. Ključ je u stvaranju mostova, a ne zidova.“

BOŠNJACI KAO MOST IZMEĐU KULTURA

Bošnjaci u Hrvatskoj, prema njenom mišljenju, imaju poseban položaj – jer mogu biti most između različitih kultura. S jedne strane, oni su evropski muslimani, autohtoni Evropljani, a s druge strane nose iskustvo historijskog suživota sa različitim narodima i religijama.

„Bošnjaci su evropski muslimani, autohtoni Evropljani. Imaju historijsko iskustvo suživota sa različitim kulturama. To ih čini prirodnim posrednicima u dijalogu između različitih zajednica“, kaže Nejra.

Međutim, naglašava da ta „prednost“ često ostaje neprepoznata i da su Bošnjaci i dalje suočeni s latentnom diskriminacijom, iako na suptilniji način.

„Na prvi pogled, Bošnjaci fizički ne odudaraju od ostatka evropske populacije. Ali, u trenutku kada kažete svoje ime, kada izgovorite da ste musliman, vrlo brzo dolazite u situaciju da objašnjavate svoju religiju i identitet. I tu kreće isključivanje“, objašnjava.

Ona ističe da Bošnjaci nisu vidljiva manjina u smislu fizičkih karakteristika, što im u nekim slučajevima može olakšati integraciju. No, ta „nevidljivost“ može biti i zamka jer se od njih često očekuje da se asimiliraju, a ne da budu prepoznati kao ravnopravna manjinska zajednica.

„Ljudi u Evropi često imaju nesvjesne predrasude – ono što im je vidljivo, što odstupa, lakše im je targetirati. Ali kada ste ‘nevidljivi’, onda vas sistem često tretira kao ‘nema vas’, a kada progovorite o svom identitetu, onda postajete problematični. To je taj trenutak isključivanja koji mnogi Bošnjaci osjete“, kaže Nejra.

Upravo zato, smatra da je važno da Bošnjaci budu prisutni u svim sferama društva – od politike do kulture – i da grade dijalog ne samo s većinskom zajednicom, već i s drugim manjinama i novopridošlim migrantima.

„Bošnjaci su u posebnoj poziciji jer imaju iskustvo bivanja manjinskom zajednicom, ali i duboko ukorijenjenu kulturu dijaloga. Oni mogu igrati ključnu ulogu u integraciji novih migranata u društvo, jer su svjesni kako je biti u poziciji ‘drugog’. No, da bi se to desilo, moraju biti prepoznati, a ne ignorisani“, naglašava.

Zato se, kroz svoj rad, zalaže da se Bošnjaci aktivno uključe u procese odlučivanja i kreiranja politika, jer su upravo manjine često najbolji most između kultura.

„Ne smijemo biti tihi posmatrači, već moramo biti akteri u društvenim procesima. Bošnjaci su dokaz da je moguće biti i Evropljanin i musliman, da islam nije suprotan evropskim vrijednostima, već da ih može obogatiti. Ali, to moramo jasno artikulisati i stalno biti prisutni u društvenom diskursu“, zaključuje.