U ovoj nordijskoj zemlji, knjige koje pokrivaju teme poput porođaja i seksa postale su bestseleri među mlađim čitaocima ali i izvozni hit. Iza njihovog uspjeha leži jedinstvena filozofija učenja u djetinjstvu

„Nisam bila svjesna da sam tako hrabra spisateljica i ilustratorka“, kaže Anna Fiske, tiha autorka rođena u Švedskoj koja živi u Norveškoj, a koja je dobila prijetnje smrću zbog knjige koju je napisala 2019. godine. „Ja samo govorim stvari onakvima kakve jesu.“

Fiske ne piše političke polemike, već knjige za djecu: naslov sporne knjige je Hvordan Lager Man en Baby? („Kako se pravi beba?“) – i da, unutra se nalaze ilustracije. Distribuirana na engleskom govornom području preko izdavača sa Novog Zelanda, knjiga je izazvala prijetnje iz Kanade i zabranjena je u nekoliko školskih biblioteka u SAD-u. „Rekli su da je pornografska.“

U vedrim linijskim crtežima, knjiga Anne Fiske prikazuje složena pitanja kao što su vještačka oplodnja (IVF), inseminacija i usvajanje, kao i to šta gdje ide tokom seksualnog odnosa. Udruženje majki iz Rusije kontaktiralo ju je kako bi izrazilo prigovor zbog grimasa i iskrivljenih lica na njenim crtežima žena koje se porađaju. „Rekle su da moram crtati sretna lica“, prisjeća se ona kroz smijeh. „Kao da bi trebale mahati rukama od radosti.“ Ovaj otpor ostavio je Fiske zatečenom. „Pomislila sam: ‘Šta je ovo? Čega se odrasli toliko plaše? Zašto od toga prave nešto tako ružno?'“

Nasuprot tome, u Norveškoj gdje živi, njen ogoljeni uvod u porođaj i druge teme dočekan je raširenih ruku. Njen serijal knjiga „Kako se…“ prodat je u više od 100.000 primjeraka, a autorka je 2025. godine dobila počasnu nagradu Brage, jedno od najprestižnijih norveških književnih priznanja. Njen uspjeh odražava književnu industriju koja aktivno prihvata tabu teme kao svoju jedinstvenu ličnu kartu. Norveška književnost i ilustracija za djecu imaju za cilj da „propituju, istražuju i zamišljaju bez ograničenja“, navode iz agencije Norla (Norveška književnost u inostranstvu), vladine organizacije koja promoviše norveške knjige širom svijeta. „Djeca su nezavisne individue sa sopstvenim mislima, osjećanjima i perspektivama – i zaslužuju umjetničko izražavanje koje ih uzima za ozbiljno.“

U junu, na Norveškom festivalu književnosti u Lilehameru, najvećem događaju ove vrste u zemlji, taj stav će biti ponosno prikazan: ovogodišnji program predstavlja knjige o različitim osjetljivim temama kao što su „isključenost, vršnjačko nasilje, identitet, kvir literatura, klimatska pitanja, izazovi sa mentalnim zdravljem i ljudi u bijegu koji su prisiljeni da napuste svoju domovinu“, kaže direktorica festivala Marit Borkenhagen. Ona priznaje da sve teme nisu prikladne za sve starosne grupe. „Ali to zavisi od toga kako definišete teške teme, i za koga se one smatraju teškim: za djecu ili za odrasle?“

Festival je ranije ugostio Laurie Halse Anderson, američku autorku i dobitnicu memorijalne nagrade Astrid Lindgren, čije su se knjige za tinejdžere bavile silovanjem i anoreksijom i koje su zabranjene u njenoj zemlji. „Ali njene knjige se u Norveškoj nisu suočile sa takvim otporom“, kaže Borkenhagen. Sličan topao prijem doživjeli su i domaći talenti: knjiga Djevojčice (Girls) Cathrine Sandmæl, norveška priča o djevojčicama koje vole djevojčice (za čitaoce uzrasta između 9 i 11 godina), i Super brat (Super Brother) Cathrine Louise Finstad, sa ilustracijama Karoline L. Førsund, koja se fokusira na dječaka čija je sestra mrtvorođena, naišle su na odličan prijem kod festivalske publike.

„U principu, svakome možete reći bilo šta“, kaže Svein Nyhus, norveški pisac i ilustrator koji piše knjige za djecu zajedno sa suprugom Gro Dahle. „Sve je u formi“, napominje on. „Simboli, ekspresivni crteži, poetski jezik, metafore.“ Opus ovog para uključuje knjige Ljuti čovjek (o nasilnom ocu) i Hobotnica, koja se dotakla teme incesta. Nyhus kaže da je jedini tabu „oduzeti nadu djeci… To nikada ne bih uradio“. Cilj njegovih knjiga je „otvoriti vrata i pustiti malo svjetlosti u te prostorije“.

Dva ključna faktora podupiru norveški pristup: jedan je kulturološki, drugi ekonomski. Skandinavci imaju znatno drugačiji pogled na djetinjstvo, onaj u kojem dijete ima mnogo veću autonomiju. Mnogo je manje discipline, a mnogo više razgovora između generacija. Na „helikopter roditeljstvo“ se gleda s negodovanjem, dok se element rizika smatra normalnim, čak i zdravim. Gunnar Breivik, profesor na Norveškom institutu za sportske nauke u Oslu, jednom je izjavio: „Nismo uspjeli kao roditelji ako naša djeca ne slome nijednu kost do svoje 18. godine.“

U tom dinamičnom kulturološkom pejzažu, dječje knjige služe manje didaktičkoj svrsi. I tu na scenu stupa novac: norvešku izdavačku industriju podržava država, koja otkupljuje veliki kontingent svake knjige za svoje nacionalne biblioteke, bez obzira na popularnost naslova. Knjige se posmatraju kao dio alata za roditelje i nastavnike, kao društveni instrumenti jednako koliko i proizvodi. Autori su obezbijeđeni vladinim stipendijama. Norveški model pokazuje da eksperimentisanje može cvjetati kada pisci ne moraju da podilaze tržištu.

Naravno, izdavači u drugim zemljama su takođe hrabri. Knjiga Djevojčica sa ožiljcima njemačke autorke Lilly Bogenberger, koja je ponuđena stranim izdavačima na sajmu u Bolonji, prati borbu petnaestogodišnjakinje oja se samopovređuje. Italijanski izdavač Corraini Edizioni ove godine je imao hit sa knjigom Gdje idemo kada umremo? Samyja Ramosa, koja je osvojila nagradu Opera Prima na dodjeli BolognaRagazzi. Ramosov pristup smrtnosti je i makabristički i vedar, na naslovnici je prikazano tijelo koje leži pod zemljom okruženo crvima, dok ptica kljuca zemlju iznad njega. To je filozofska knjiga bez odgovora. Umjesto toga, smrt se tretira kao zabavna, nerješiva zagonetka.

Izazovne teme privlače politička mišljenja. Zabrana dječjih knjiga nije problem samo u SAD-u, Akademija Budmouth u Weymouthu u Dorsetu nedavno je uklonila sa liste lektire za deseti razred roman za mlade The Hate U Give autorke Angie Thomas, koji govori o crnoj djevojčici koja se suočava s rasnim odnosima i policijskim nasiljem u SAD-u. „Ovdje u Italiji znam da bi naša vlada rado zabranila knjige“, kaže Elena Pasoli, direktorica sajma dječje knjige u Bolonji.

Ipak, čini se da Norvežani pomjeraju granice više od većine. Pitao sam Fiske gdje leži njena odgovornost: prema djetetu ili prema roditeljima? „Djeca su na prvom mjestu“, kaže mi ona. „I uvijek pišem knjige o onome što i samu mene zanima. Stvari o kojima se pitam… Ideja je najvažnija stvar.“

Ali, da li su neke ideje previše za dijete? „Ne. Ništa nije previše. Sve je u tome kako to ispričate“, kaže Fiske. Ona naporno radi kako bi izbjegla plašenje svojih čitalaca. „Napisala sam knjigu o smrti i željela sam opisati samoubistvo, jer je to česta pojava“, kaže ona. „Kontaktirala sam dječjeg psihijatra koji je pogledao ono što sam napisala i rekao: ‘Ovo je zaista dobro, ali to možeš formulisati drugačije.'“ Mnoga djeca misle da su ona kriva kada roditelj izvrši samoubistvo, kaže Fiske. „Željela sam utješiti djecu i reći im: ‘To je do roditelja, nije do vas, nikada nije do vas.’ Želim ukloniti nesporazum, tog duha u njihovim mislima.“

IZVOR: The Guardian