Iza kulisa proklamovanog šerijatskog morala i strogih zakonskih zabrana, ulična svakodnevnica evropskih pokrajina Osmanskog carstva stoljećima je pulsirala u ritmu najstarijeg zanata na svijetu. Sačuvani sudski protokoli sarajevskih kadija i arhivski spisi susjednog Smederevskog sandžaka otkrivaju marginaliziranu stvarnost. Od Sulejmanove fiskalne regulacije romske prostitucije iz 1530. godine, preko dramatičnih i surovih uličnih progona u osmanskom Sarajevu, pa sve do Miloševog Beograda opterećenog bludom, incestom i veneričnim bolestima, realni život je neprekidno zaobilazio krute religijske dogme i državne dekrete

Istraživanja društvene historije i položaja žena u periodu osmanske uprave na Balkanu dugo su u bosanskohercegovačkoj historiografiji bila fokusirana na društveno prihvatljive, pravno regulisane ili zadužbinarske aspekte ženskog života. Posebnu pažnju istraživača privukle su studije o ženama vakiflijama, fenomenu ženskog obrazovanja unutar Bosanskog ejaleta, te općem pravnom i imovinskom statusu muslimanki kroz prizmu šerijatskog bračnog i nasljednog prava.

Pitanja ženske emancipacije u javnom prostoru, porodični odnosi, ašikovanje i poligamija detaljno su analizirani, dok su marginalne društvene pojave ostajale po strani. Za razliku od navedenih oblasti, fenomen prostitucije kao oblika društvene marginalnosti i devijantnosti do devetnaestog stoljeća ostao je gotovo u potpunosti izvan fokusa domaćih historičara. Razlozi za ovu istraživačku prazninu su višestruki i metodološki kompleksni.

Na prvom mjestu, istraživač se suočava s hroničnom oskudnošću i rasutošću primarnih arhivskih izvora, te izraženim manjkom relevantne literature na južnoslavenskim jezicima. Pored toga, interpretacija preostale građe zahtijeva temeljito poznavanje islamskog i osmanskog prava, kao i razumijevanje promjenjivih društvenih percepcija morala kroz stoljeća. Dodatni izazov predstavlja diferencijacija različitih statusnih kategorija unutar osmanskog društva, poput prava ropkinja i priležnica, fenomena muške prostitucije i uloge mladića, te preplitanja javne i tajne prostitucije s neformalnim, vanbračnim vezama.

Historiografska analiza ovog fenomena zahtijeva i demontažu pojma tabua, s obzirom na to da intimne prakse podvođenja, erotska divanska književnost, te tolerancija pojedinih oblika senzualnosti u različitim epohama osmanske historije, poput takozvanog perioda Lale Devri, ne korespondiraju uvijek sa savremenim moralnim kodovima.

Dok je za period austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini napisan određen broj radova koji osvjetljavaju regulisanu i uličnu prostituciju, bludnice, konkubinat i divlje brakove na prijelomu devetnaestog i dvadesetog stoljeća, osmanski period je ostao neistražena enigma. Razumijevanje historije prostitucije na Balkanu zahtijeva duboku analizu dvaju osnovnih pravaca njenog nastanka, od kojih je prvi duboko ukorijenjen u ekonomskoj bijedi i socijalnoj ugroženosti, dok je drugi iniciran potragom za seksualnim strukturama izvan patrijarhalnih normi.

U formalno-pravnom smislu, teokratski aparat Osmanske države tretirao je prostituciju kao strogo zabranjenu i kažnjivu aktivnost. Međutim, u praksi je postojao duboki rascjep između religijske dogme i svakodnevnog života. U islamskom pravu, prostitucija nije bila izolovana kao zasebno krivično do djelo, već je posmatrana unutar širokog koncepta zine, koji podrazumijeva svaku vrstu intimnog odnosa između osoba koje nisu u formalnom braku, što je šerijatski kažnjivo.

Shodno vjerskim tumačenjima, zina je tretirana kao prekršaj protiv religiozne discipline i morala, te je povlačila teške sankcije, ali se u praksi tolerisala i praktikovala vijekovima. Osmanski pravni sistem, ostavljajući široke prerogative sultanima i lokalnim dužnosnicima u domenu donošenja svjetovnih zakona, razvio je specifičan mehanizam običajnog prava koji je često bio u oprečnosti s vjerskom dogmom. Ova dualnost omogućila je državi da razvije pragmatične aspekte kontrole i oporezivanja pojedinih marginalnih grupa.

Najočitiji primjer institucionalne legalizacije i tolerisanja prostitucije u evropskom dijelu Carstva predstavlja Kanunnama sultana Sulejmana iz 1530. godine, koja se odnosila na romsku populaciju u Rumelijskom ejaletu. Prema odredbama ovog zakona, Romkinje koje su se bavile prostitucijom u velikim gradskim centrima poput Istanbula, Jedrena, Sofije i Plovdiva bile su dužne plaćati fiksni mjesečni porez od stotinu akči. Ovakav propis, kojem je teško naći sličan primjer u pravnoj historiji balkanskih zemalja, bio je motivisan pragmatičnim državnim i vojnim potrebama. Velike koncentracije osmanske vojske koja se preko balkanskih ruta kretala prema evropskim ratištima generisale su potražnju za seksualnim uslugama, što je država nastojala staviti pod fiskalnu kontrolu. Visina poreza svjedoči o tome da je ovaj zanat na prostoru Rumelije imao široke razmjere.

Naravno, postojanje ovog zakona ne implicira ekskluzivnu sklonost romske zajednice prema prostituciji, niti isključuje činjenicu da su se ovim poslom bavile i druge neromske etničke skupine čije aktivnosti nisu bile formalno oporeznovane, već prešutno tolerisane ili proganjane.

Do sedamnaestog stoljeća, centralna vlast, nemoćna da u potpunosti iskorijeni šerijatski zabranjenu pojavu, integrisala je kontrolu prostitucije u policijski aparat. Subaše, kao šefovi lokalne policijske službe, ubirali su poreze od svodnika i podvodnika, te su njihova imena pismeno zavodili u deftere. Uprkos plaćanju poreza, žene koje su se bavile ovim zanatom bile su izložene stalnom riziku od surovog kažnjavanja ukoliko bi njihovo ponašanje izazvalo preveliku sablazan u mahali, uznemiravalo komšiluk ili dovelo do težih krivičnih djela.

Standardne kazne uključivale su javno šibanje drenovim prutovima i progonstvo u udaljena, negostoljubiva mjesta daleko od većih gradova. Institucionalni bordeli i javne kuće u današnjem smislu riječi u sedamnaestom stoljeću nisu postojali; prostitucija se odvijala u privatnim kućama ili ugostiteljskim i zabavnim objektima, među kojima su se u prvom redu isticale mejhane i hamami. Klijentela je dolazila iz svih društvenih slojeva, a zabilježeni su i rijetki, ali za osmanske moraliste šokantni slučajevi učešća učenika medresa u ovim aktivnostima u Istanbulu, što je ukazivalo na prodiranje fenomena i u redove ilmije.

Krajem osamnaestog i tokom devetnaestog stoljeća, u kontekstu općih reformskih procesa, osmanske vlasti su intenzivirale napore na suzbijanju prostitucije. Sultan Selim III izdao je carski dekret, takozvani hatt-ı hümayun, kojim je naložio oštro pravno gonjenje počinitelja, zatvaranje gostionica i zabranu točenja alkohola. Primjena ovog dekreta u praksi se suočavala s velikim otporom na terenu, te se pokazalo da je bilo izuzetno teško donositi efikasne odluke. Udružen s procesima urbanizacije i prilivom stranaca, fenomen prostitucije je eskalirao u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, posebno u Istanbulu.

U tom periodu dolazi do masovne pojave javnih kuća koje su se formalno dijelile na muslimanske i nemuslimanske, dok je unutar njih vjerska i etnička struktura bila šarolika. Pored domaćih Osmanlijki, koje su činile oko sedamdeset posto ukupnog broja, u javnim kućama su radile i strankinje, Poljakinje, Ruskinje, Grkinje, Francuskinje, Italijanke i žene s Balkana. Toleriranje prostitucije privlačilo je i seosku omladinu u gradove, što je primoralo državu na radikalnije zakonske izmjene.

Ključni pravni iskorak napravljen je 1858. godine donošenjem Zakona o kaznama, u čijoj je izradi presudnu ulogu imao ugledni osmanski reformator Ahmed Dževdet-paša. Po prvi put u osmanskoj pravnoj historiji, u ovaj zakonik je uvrštena mjera zatvorskog pritvora za krivična djela povezana s prostitucijom, što ranije Kanunname nisu predviđale. Ni ove mjere nisu urodile plodom, pa su vlasti nastavile voditi stalnu i neuspješnu borbu protiv prostitucije i pratećih veneričnih bolesti. Realni život i ljudska priroda neprekidno su zaobilazili krute religijske i državne zabrane.

U kontekstu putovanja i trgovačkih kretanja, osmanski sistem je poznavao i specifične oblike privremenih veza. Muškarce na dugim putovanjima u karavansarajima i gradskim hanovima dočekivala je ponuda privremenih žena koje su o njima brinule, a koje su uglavnom bile Jevrejke ili kršćanke. Ova praksa privremenog braka određivala je dužinu veze, a skroman poklon služio je kao formalni uslov. Eventualno rođena djeca zakonski su pripadala ocu, iako je o njima brinula majčina porodica. Pored toga, u osmanskom društvu je među kabadahijama i autoritativnim muškarcima postojala izražena potreba za održavanjem dugotrajnih vanbračnih, intimnih veza sa naložnicama radi jačanja ličnog prestiža i muškosti.

Raširenost i društveni tretman prostitucije u Osmanskom carstvu moraju se posmatrati u široj evropskoj perspektivi, koja pokazuje da su razmjere ovog fenomena u velikim zapadnim središtima bile neuporedivo veće. Dok su islamski moralisti kritikovali zapadno kršćansko društvo zbog zabrane zakonskog višeženstva, savremeni autori poput Kasima Hadžića isticali su da je upravo u Evropi carovala nezakonita i zdravstveno opasna prostitucija.

Pozivajući se na stavove njemačkog filozofa Schopenhauera, Hadžić je branio šerijatski koncept višeženstva kao socijalne nužnosti koja je služila kao sredstvo za otklanjanje prostitucije. Evropske zakonske i moralne norme tog doba bitno su se razlikovale od savremenih, pa je početkom devetnaestog stoljeća prag seksualne zrelosti u većem dijelu Evrope bio postavljen na svega dvanaest godina, te se smatralo da djevojčice tog uzrasta mogu samostalno odlučivati o stupanju u odnose, zbog čega kupovina njihovih usluga nije bila kažnjiva.

U carskoj Rusiji tokom osamnaestog i devetnaestog stoljeća, razvrat među emancipovanim plemstvom poprimio je ekstremne oblike, pa je u Moskvi djelovao takozvani Klub prirodnih filozofa, odnosno Fizikalni klub, koji je funkcionisao kao tajno bratstvo čiji su članovi organizovali masovne orgije, u koje su muževi uvodili svoje žene, a braća sestre. Posljedica raširene prostitucije bilo je otvaranje golemih domova za nahočad u Moskvi i Petrogradu, gdje je Vaspitateljni dom u Petrogradu bio najveći u Evropi, primajući početkom devetnaestog stoljeća između 25 i 30 hiljada anonimno ostavljene djece godišnje.

Nakon Francuske revolucije 1789. godine, ukidanje ranijih zakonskih ograničenja pretvorilo je Pariz u ogromnu javnu kuću, gdje je na svakih deset muškaraca dolazila jedna prostitutka. Još drastičniji primjeri bilježeni su u Londonu sredinom osamnaestog stoljeća, koji je brojao oko 50.000 prostitutki, a u gradu su funkcionisali luksuzni objekti zvani bagnio, koji su služili isključivo za pružanje seksualnih užitaka, dok su podvodnici vrbovali neuke i nevine djevojke s periferije. Ipak, sa stanovišta pravne historije, ključna razlika ogledala se u statusu žene, jer je u šerijatskom sistemu žena bila priznata kao samostalan pravni subjekt, dok su se žene u Evropi za svoj osnovni pravni tretman morale boriti sve do devetnaestog stoljeća.

Uprkos konzervativnom društvenom uređenju i perifernom položaju Bosanskog ejaleta, sačuvana osmanska arhivska građa nedvojbeno dokazuje prisustvo prostitucije i na prostoru Bosanskog sandžaka, što je bio povod za izdavanje zvaničnih dokumenata. Zvanični spisi sarajevskih kadija, prepisi ilama, murasela i bujuruldija pružaju jasne historijske dokaze o postojanju ovog fenomena, iako se ne može govoriti o njegovoj masovnoj rasprostranjenosti kakva je bilježena u drugim regijama. Zbog upotrebe općeg osmanskog termina fahiše i nedostatka detaljnijih socijalnih opisa u sudskim protokolima, nemoguće je precizno utvrditi etničku strukturu ovih žena, s obzirom na to da se u spisima pojavljuju imena pripadnica svih konfesija, a pojedinačni slučajevi ne dopuštaju generalizacije.

Takođe, unutar tradicionalnog porodičnog modela u osmanskoj Bosni žene nisu bile ekonomski prisiljene napuštati dom radi zarade, jer su njihova imovinska prava bila zaštićena, a arhitektura kuća s visokim zidovima i tarabama štitila je privatnost porodice od vanjskog svijeta, te žena uglavnom nije bila prisutna u javnom životu.

Hronološki pregled dokumentovanih slučajeva u Bosanskom sandžaku donosi nekoliko upečatljivih primjera koji su zavedeni u sudske protokole. Jedan od prvih akata datiran je sedamnaestog januara 1689. godine, a riječ je o prepisu ilama u kojem se navodi da je neophodno poduzeti oštre mjere za sprečavanje Huseina, sina Hasanovog iz mahale Čeljigović u Sarajevu, u činjenju teških prestupa, alkoholizma i ubistava. Ovaj dokument se direktno odnosi i na sprečavanje kriminalnih aktivnosti njegove majke Ismihane i sestre Umihane, koje su bile nadaleko poznate po bavljenju prostitucijom, organizujući u svojoj privatnoj kući okupljanja muškaraca radi činjenja bluda i nemorala. Ismihana je otišla toliko daleko da je jermenskom zimiji za šest zlatnika podvela kćerku Umihanu kako bi joj navedeni oduzeo nevinost, pretvorivši podvođenje u ustaljenu svakodnevnu praksu.

Drugi iznimno važan dokument potiče iz 1767. godine, a riječ je o muraseli kadije Smaila upućenoj sarajevskom mutesellimu Smail-begu s nalogom da se, na masovnu molbu velike skupine građana, iz Sarajeva u Novu Varoš trajno protjera Umihana, koja je uhvaćena u Kujundžiluku i zatvorena pod sumnjom da se bavi prostitucijom zajedno s Anđelijom, Marijom i Rosom, uz strogu zabranu povratka u grad. Iz murasele sarajevskog kadije Fejzullaha, datirane 24. februara 1774. godine, saznajemo za nalog upućen Smail-begu Džennetiću da se u Kladanj progna prostitutka Zejneba, rodom iz Travnika, a nastanjena u Sarajevu, kojoj je lokalni kadija Ahmed naknadno dozvolio da se nastani u Olovu gdje su joj živjeli rođaci.

Važna svjedočanstva o prostituciji u Sarajevu pružaju i zapisi ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije iz njegovog čuvenog Ljetopisa. U poglavljima koja obuhvataju period između 1775. i 1776. godine, Bašeskija bilježi ulični incident u kojem je ogorčena masa stanovnika fizički pretukla dvije prostitutke, u izvoru imenovane kao Travnička i Aginica, koje su potom protjerane u Skoplje. Još dramatičniji odlomak odnosi se na period između 1787. i 1788. godine, kada je jedno jutro na Latinskoj ćupriji pronađena odsječena glava i noga jedne prostitutke.

Ovaj jeziv događaj je duboko zgrozio i uznemirio građane, pa su vlasti uhapsile jednu krčmaricu nemuslimanku koja je pod mukama potvorila nekoliko osoba, nakon čega je živa strpana u vreću i bačena s mosta u vodu, a istu sudbinu doživjele su još dvije nemuslimanke, kao i muslimanka mula Kaduna Piroka. U muraseli kadije Mehmeda Seida iz jula 1799. godine, upućenoj janičarskom zapovjedniku Memiš-agi i lokalnim imamima, navodi se da su iz okolnih sela u Sarajevo masovno pristigle prostitutke i počele obavljati svoj zanat unutar grada, zbog čega se naređuje hitno suzbijanje ove pojave i kažnjavanje počinitelja s obje strane.

Takođe, u građi susrećemo i primjere nemoralnog ponašanja i preljube, o čemu svjedoči bujuruldija bosanskog valije Abdullah-paše iz decembra 1780. godine o protjerivanju Fatime-hatun iz njene mahale pod nadzorom muteselima Hasan-age. Dokument iz arhive beogradskog suda iz januara 1827. godine bilježi da su iz Sarajeva u progonstvo u Beograd dopremljene četiri bule i tri Srpkinje, koje su raspoređene kod različitih lica radi služenja, što ukazuje na praksu da je jedna od čestih kazni za prostituciju bio upravo progon iz matične sredine.

Za dokumentovane primjere postojanja prostitucije sredinom devetnaestog stoljeća važna je i žalba podanika Murata iz juna 1843. godine protiv carinika Osman-age, koji se odao alkoholu i bludu, te je u Muratov konak dva puta dolazio s prostitutkama, oštro reagujući na sve upućene opomene.

Slično kompleksna situacija u devetnaestom stoljeću vladala je i u susjednoj administrativno-upravnoj jedinici Bosanskog ejaleta — Smederevskom sandžaku, odnosno od 1815. godine Kneževini Srbiji. U prvoj polovini tog stoljeća, pojam dječije prostitucije i starosna granica za seksualnu saglasnost nisu bili zakonski regulisani, a u praksi su se decom smatrala lica mlađa od dvanaest godina. Svjedočanstva bilježe da je vanbračnog života, bluda i vanbračne djece bilo na sve strane, dok su prostitucija i venerične bolesti poprimile velike razmjere.

Posebno se izdvajala Bukurešt mahala u Beogradu, pretežno naseljena hrišćanima, gdje su bludnice živjele po iznajmljenim stanovima, a njihove usluge koristili su i hrišćani i muslimani. Beogradske prostitutke su uglavnom bile udate žene ili udovice iz zanatlijskih i činovničkih porodica, te žene iz okolnih sela koje su bježale od muževa ili imigrantkinje iz austrijskih predjela. Autentičan uvid u ovaj polusvijet pruža biografija profesionalne prostitutke Kate Nesibe, koja je svoju karijeru započela kao muslimanka Nesiba, a završila kao pravoslavna udovica Katarina Đorđević, prošavši kroz život s muškarcima različitih profesija, od osmanskih topčija do samog kneza Miloša Obrenovića.

Knez Miloš je i sam imao seriju naložnica, a prostituciju je smatrao neizbježnom pojavom urbanizacije, pa je pismeno zahtijevao da mu se iz Beograda u dvor u Kragujevcu pošalju javne prostitutke kako bi posluživale oko stolova. U Beogradu je u ovom periodu zabilježena i muška prostitucija, a druženje s bludnicama u lokalnim kafanama i privatnim kvartirima često je bilo povod za krvave, smrtonosne obračune između samih Turaka, kao i između Srba i Osmanlija, što je primoralo kneza na uvođenje mjera ograničenja.

Pored Beograda, slične pojave i bigamija bilježeni su u zapisnicima zemunskog magistrata i u Novom Sadu, dok je u narodnoj masi u Srbiji bilo izrazito rašireno rodoskrnavljenje, odnosno incest, koji je knez Miloš morao strogo zabranjivati i kažnjavati jer su svekri živjeli sa snahama, sinovci sa strinama, a očevi s kćerkama. Sudski protokol iz maja 1826. godine opisuje slučaj žena Velike i Stanice iz Grocke koje su napustile muževe i pobjegle topčijama u Beograd, uzrokujući pogibiju jednog čovjeka, pri čemu je Velika prilikom hapšenja nožem teško posjekla ruku državnom panduru.

Pravni okviri u Srbiji počinju se uobličavati donošenjem Policajnog zakona 1850. godine koji uvodi sistem kazni za bludnice i podvodnike. Nakon odlaska osmanskih vlasti 1867. godine, prostitucija se dodatno toleriše unutar ugostiteljskih objekata, dok zvanični dokument ministra unutrašnjih djela Radivoja Milojkovića iz decembra 1871. godine donosi strogu naredbu Upravi varoši Beograda o zabrani držanja ženskog osoblja u seoskim mehanama i manjim objektima gdje se skuplja omladina. Konačno, 1881. godine, prostitucija na prostoru Srbije biva potpuno legalizovana, što je vremenom, na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća, otvorilo teški problem trgovine ženama.

Posmatrano sa historijskog stanovišta, prostitucija zauzima izuzetno složeno mjesto u historiografiji evropskog dijela Osmanskog carstva i susjednih regija. Kriterij tabua i društvene sablazni zavisio je prvenstveno od kulture, tradicije i religijskih dogmi određenog prostora. Podaci pokazuju da je i na balkanskim prostorima prostitucija bila uslovljena dugotrajnim ratovima, kretanjem vojske, prisustvom stranaca i ekonomskim osiromašenjem stanovništva.

Dok je kod romske populacije bila rano fiskalno regulisana Sulejmanovom Kanunnamom iz 1530. godine, primarni osmanski dokumenti poput ilama, murasela i bujuruldija jasno dokazuju da ni Bosanski sandžak u sedamnaestom, osamnaestom i devetnaestom stoljeću nije bio lišen ove pojave. Počinitelji koji su uhvaćeni na djelu i zavedeni u sudske protokole sarajevskih kadija pripadali su različitim konfesijama, a kazne su se najčešće svodile na surovo javno šibovanje i progonstvo iz grada.

Prostitucija u Osmanskoj državi nalazila se u stalnom vrtlogu između šerijatskih zabrana i realnog života, istovremenog kažnjavanja i tolerisanja, tajnih kuća i ugostiteljskih objekata. U konačnici, uprkos svim kaznenim zakonima, carskim dekretima i religijskim ograničenjima, ova pojava je nadživjela sve društvene sisteme i ostala dio realnosti koju nijedna vlast kroz historiju nije uspjela u potpunosti iskorijeniti.

IZVOR ZA TEKST: Amir Džinić: „Crtice o prostituciji u evropskom dijelu Osmanske države (XVI-XIX stoljeće) sa posebnim osvrtom na Bosanski i Smederevski sandžak“, Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu