Koje ime dati čovjeku koji godinama jaše na identitetu koji su gradili drugi, orijentalisti, filolozi, sakupljači, književnici, prevodioci, a onda ustane i proglasi taj identitet „antibosanskim projektom”? Kako nazvati poziciju koja koristi plodove tuđeg rada za vlastitu promociju, a zatim taj rad diskvalificira?

Povodom teksta Senadina Lavića objavljenog na portalu Radiosarajevo.ba pod naslovom „Bosanska nacija će živjeti usprkos antibosanskim projektima“ (7. 4. 2026.), u kojem se pod velom nekrologa Rusmiru Mahmutćehajiću obnavljaju odavno pobijene teze o navodnoj antibosanskoj ulozi orijentalistike i orijentalnih studija u Bosni i Hercegovini, nužno je reagirati. Mrtvima dugujemo mir, ali osporavamo teze koje se ponovo puštaju u opticaj kao da nikada nisu bile razotkrivene i pred licem naučne javnosti svedene na ono što zaista jesu: konstrukt koji, paradoksalno, ponavlja istu logiku antibosanstva kakvu autor navodno razotkriva.

U svom tekstu, Lavić piše o dvije linije antibosanstva: vanjskoj (srpstvo i hrvatstvo) i unutarnjoj, unutarbošnjačkoj. Protiv prve linije nema razumna čovjeka koji bi se mogao pobuniti – razaranje bosanskog identiteta kroz hegemonijske projekte srpstva i hrvatstva historijski je dokumentirana činjenica. No upravo u drugoj liniji Lavić iznosi vlastiti paradoks. On piše da je „proces orijentaliziranja bosanskog muslimanstva destrukcija bosanstva Bosne” i da je „model svođenja kulture bosanskog muslimanstva na orijentalne sadržaje dominantna matrica antibosanstva”. Time, zapravo, u gotovo identičnim formulacijama ponavlja tezu koja se pripisivala Mahmutćehajiću na Petom naučnom skupu Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci 2015. godine – sadržanoj u skandaloznoj tvrdnji da „Orijentalistika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Orijentalni institut služe za degradiranje Bošnjaka kao nacije i bošnjačke kulture i čine sve da predstave bošnjačku kulturu i bošnjačku književnost kroz arapsku, tursku i perzijsku, udaljavajući je na taj način od njenog izvora”.

Tvrdnja je 2015. godine, iako je Mahmutćehajić suočen sa reakcijama tvrdio da ju nije izrekao, izazvala jednoglasan i argumentiran odgovor naučne zajednice – arabista, turkologa, iranista, historičara – koji su je temeljito rastavili. Odgovorili su profesor emeritus Fehim Nametak, dr. Fazileta Hafizović, dr. Sabaheta Gačanin, dr. Lejla Gazić, profesor Namir Karahalilović, dr. Amina Šiljak-Jesenković, docent Mirza Sarajkić, profesorica Amila Buturović s York Universityja u Torontu, arhivist Nenad Filipović, docent Elvir Musić. Nijedan od njih, nijedan, nije našao i trunke istine u toj optužbi. A sada se, deset godina kasnije, ista teza plasira u javnost kao da te polemike nije bilo, kao da su se ti odgovori istrošili od starosti ili kao da se argumentima može propisati rok trajanja.

U samom srcu Lavićeve konstrukcije leži teza da istraživanje bošnjačke književne baštine na orijentalnim jezicima „otkida” Bošnjake od njihovog bosanstva, da ih „orijentalizira” i pretvara u nešto tuđe. Ali postavimo jedno sasvim konkretno pitanje: Šta je sa Safvet-begom Bašagićem?

Safvet-beg Bašagić – najvažniji preporoditelj bošnjačke kulture na razmeđu 19. i 20. stoljeća, utemeljitelj modernog bošnjačkog književnog i intelektualnog života, osnivač lista „Behar“, osnivač društva „Gajret“, predsjednik Bosanskog sabora – doktorirao je u Beču 1910. godine na temu „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, čime je dao prvu sistematičnu studiju bošnjačke književne baštine na orijentalnim jezicima. Kako piše prof. dr.  Enes Duraković u „Obzorima bošnjačke književnosti“, Bašagićeva disertacija predstavlja „prvi značajniji pokušaj književnohistorijskog pregleda bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima”. Bio je to čin akademskog patriotizma bez presedana – dokazati pred evropskom akademskom javnošću da Bošnjaci imaju bogatu književnu tradiciju, da su participirali u velikim tokovima svjetske kulture, da nisu kulturna praznina kakvom su ih prikazivali srpski i hrvatski nacionalistički narativi.

Je li Bašagić time „orijentalizirao” Bošnjake? Je li ih „otkidao od bosanstva”? Ili je, naprotiv, učinio upravo ono što Lavić deklarativno zagovara – afirmirao bosanstvo kroz dokazivanje kulturne dubine i civilizacijske participacije bošnjačkog naroda? Bašagić je pisao da je „slava prvim našim pionirima na polju istočne prosvjete”, a u svojoj poeziji spajao orijentalni senzibilitet sa slavenskim folklornim naslijeđem, o čemu svjedoče i njegovi stihovi u antologiji „Biserje“ Alije Isakovića gdje se sevdalinka i gazel prepliću u jedinstven poetski amalgam. Kako je to uočio veliki Ahmed Muradbegović još 1926. godine: „Orijentalizam u nama postoji i mi ga samo možemo kultivirati i usavršiti višim općeljudskim vrijednostima, ali nikada iskorijeniti”, jer je ta struja orijentalne duhovnosti „stvorila jednu novu duhovnu komponentu” bošnjačkog bića.

Pljunuti na orijentalistiku znači pljunuti na Bašagića. A pljunuti na Bašagića znači pljunuti na sam bošnjački preporod. To je ono što Lavić čini, a čini se da toga nije ni svjestan.

Među knjigama koje su plod orijentalne filologije i bez kojih bismo bili neizmjerno siromašniji stoji jedno djelo izuzetne vrijednosti – „Derviške tekije i turbeta u Bosni“ dr. Šaćira Sikirića, doktorska disertacija odbranjena u Budimpešti 1919. godine. Ovo je kapitalno djelo bosanske kulturne historije. Sikirić je bio unuk šejha Abdurahmana Sirrije Tajanstvenog, jednog od najvećih bošnjačkih tesavvuvskih pjesnika, dakle i sam potomak stare derviške loze koja je kroz stoljeća čuvala duhovni život Bosne.

U svojoj disertaciji Sikirić je dokumentirao i kartografirao svetu geografiju i mrežu derviških tekija i turbeta širom Bosne, od Blagaja do Oglavka, od Sarajeva do Fojnice. Zabilježio je podatke o šejhovima, o duhovnim lancima prijenosa znanja, o tekijama i historijskim ličnostima od Husrev-bega do Omer-paše Latasa koji su posjećivali ova mjesta. Ovo djelo je sačuvalo za potomstvo znanje koje bi inače nestalo u požarima, ratovima i namjernom uništavanju kulturnog pamćenja.

Prema Lavićevoj logici, Sikirić je „orijentalizirao bosansko muslimanstvo“. Prema istoj logici, tekije ili institucije u kojima su bosanski derviši stoljećima praktikovali zikr, učili ilahije na bosanskom jeziku, odgajali generacije u duhu bošnjačke duhovnosti, nisu bosanske nego „orijentalne”, tuđe, strane. Ali pitajmo se: Šta bi bosanstvo bilo bez tekije na Oglavku, bez šejha Sirrije koji je pisao stihove poput „Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more”, bez šejha Ilhamije čija buntovna pjesma „Čudan zeman nastade“ ostaje živi glas otpora nepravdi? Šta bi bosanstvo bilo bez toga? Prazan pojam, to jeste pojam bez sadržaja, pojam koji bi se mogao napuniti čim god kakav politički poduzetnik poželi.

Pogledajmo sada u samu srž stvari. Književnik i novovijeki preporoditelj Alija Isaković, kada je priredio „Biserje“, prvu veliku antologiju bošnjačke književnosti, šta je učinio? Uključio je sve tokove: usmenu poeziju, alhamijado književnost, krajišnička pisma, stvaralaštvo na orijentalnim jezicima, Hevaijevu ilahiju, Kaimijine stihove, Sirrijeve mistične meditacije, Fadil-paše Šerifovićeve gazele, kao i modernu i savremenu književnost. Isaković je razumio ono što Lavić ne razumije, da se bošnjačka književnost ne može kastrirati od svog orijentalnog naslijeđa, a da ne prestane biti bošnjačka.

Sam Isaković je u bilješkama uz „Biserje“ naglasio da bi bilo neodgovorno izostaviti stvaralaštvo na orijentalnim jezicima, jer se radi o „preko dvije stotine pisaca” čije je djelo neodvojiv dio bošnjačke kulturne memorije. Kako je zapisao Midhat Begić u pogovoru „Biserja“, naslovljenom „Slika jedne zanemarene književnosti“, pjesništvo Bošnjaka na orijentalnim jezicima može se posmatrati analogno hrvatskom latinitetu, kao kulturni fenomen u kojem jedan narod stvara na jezicima visoke kulture svog vremena, ne gubeći pritom svijest o vlastitom porijeklu.

Da nije bilo tih orijentalista Bašagića, Sikirića, Handžića, Šabanovića, oca i sina Nametka, Hadžiosmanovićke i Memije, ne bi bilo materijala iz kojeg je Isaković mogao crpiti. „Biserje“ ne bi postojalo, ili bi bilo osiromašeno do neprepoznatljivosti. A bez „Biserja“, jedan od temeljnih kamenova bošnjačke kulturne samospoznaje jednostavno ne bi postojao.

Ovdje dolazimo do ključne šizofrenije Lavićeve pozicije. On piše da je „bosansko muslimanstvo kroz orijentaliziranje otkidano od bosanske povijesti kao nešto strano, tuđe, neuobičajeno” i da je to bio „zajednički pothvat komunističkog i nacionalističkog antibosanstva”. Sasvim tačno! Ali onda, u istom tekstu, čini upravo isto: proglašava proučavanje orijentalne baštine Bošnjaka činom antibosanstva!

Jer šta je, zapravo, tvrdio Rodoljub Čolaković 1972. godine? Da je nemoguće govoriti o bosanskohercegovačkoj kulturi i književnosti. A šta je tvrdio Moša Pijade? Da je bosansko muslimansko naslijeđe „turčijat”, nešto strano. I sad se Lavić stavi u poziciju da tvrdi identičnu stvar, samo sa suprotnim predznakom! Umjesto da kaže „to naslijeđe ne postoji” (kao Pijade), on kaže „to naslijeđe ne smije postojati kao predmet proučavanja jer ga proučavanje pretvara u nešto strano”. Rezultat je isti i glasi – negacija. U oba slučaja se Bošnjacima oduzima pravo na vlastitu kulturnu prošlost.

Norman Cigar je u svojoj studiji o ulozi srpskih orijentalista u opravdavanju genocida pokazao kako je orijentalistički diskurs upotrijebljen za dehumanizaciju Bošnjaka, za njihovo pretvaranje u „Turke”, u „strano tijelo”. Enes Duraković je u „Obzorima bošnjačke književnosti“ detaljno analizirao kako su srpski nacionalistički intelektualci, od Miroljuba Jevtića do Dobrice Ćosića, koristili stigmu „orijentalnosti” da bi Bošnjake proglasili „izdajnicima” i „ideološkim nakazama”. Lavić sve ovo citira, ali ne vidi da je upravo on taj koji sad koristi istu stigmu, samo iz drugog smjera i umjesto da kaže „vi ste Turci i treba vas protjerati”, on kaže „vi koji proučavate ovu baštinu pretvarate nas u Turke”.

A šta su, zapravo, radili orijentalisti Orijentalnog instituta i Odsjeka za orijentalnu filologiju? Kako je to 2015. objasnila dr. Fazileta Hafizović, dokazivali su „ko smo, šta smo i odakle smo tu”, na osnovu izvornih dokumenata – onih istih dokumenata koji su matične knjige Bosne i Hercegovine. Kako je rekla profesorica Amila Buturović s York Universityja: „Bez truda kojeg radnici i saradnici Instituta već godinama ulažu mi bismo bili potpuno otuđeni od te historije, a kroz to i vlastite baštine.” Kako je naglasio profesor Namir Karahalilović: „Istraživanje bošnjačke književnosti na perzijskom jeziku dokazuje da su njeni stvaraoci bili punopravan dio književne tradicije orijentalno-islamskog kulturnog kruga” i to kao sudionici jedne velike civilizacije.

Posebno zabrinjava kontekst iz kojeg ove teze dolaze. Senadin Lavić bio je predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, institucije koja je u svojoj ediciji „Bošnjačka književnost u 100 knjiga” objavila upravo tom pod naslovom „Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima“ u pripremi Lamije Hadžiosmanović i Emine Memije. Ista institucija objavila je i novo izdanje Bašagićevih „Bošnjaka i Hercegovaca u islamskoj književnosti“ 2007. godine. „Preporod“ je, dakle, pod okriljem iste kulturne zajednice kojom je Lavić nekada predsjedavao, promovirao, štampao i distribuirao upravo onu književnu baštinu koju sada proglašava matrixom antibosanstva. No, ima još jedna kvaka u svemu ovome. Ime „Preporod“ je ukinuto na Dan Bošnjaka 2024. godine, a uz sadašnjeg predsjednika Sanjina Kodrića, i bivšeg Šaćira Filandre, u tom ukidanju imena sudjelovao je i bivši predsjednik Senadin Lavić. Za Bošnjake, očito je, preporađanje više ne dolazi u obzir.

Kako se to zove? Koje ime dati čovjeku koji godinama jaše na identitetu koji su gradili drugi, orijentalisti, filolozi, sakupljači, književnici, prevodioci, a onda ustane i proglasi taj identitet „antibosanskim projektom”? Kako nazvati poziciju koja koristi plodove tuđeg rada za vlastitu promociju, a zatim taj rad diskvalificira? Epigoni epigonova epigona nemaju ni originalnost ni hrabrost za vlastitu misao, pa kopiraju tuđe zablude i prezentiraju ih kao uvide. Lavić ponavlja teze koje su već bile izrečene, osporene, i pred naučnom javnošću pobijene. Ali za njega kao da te polemike nije bilo. Kao da nikada nije pročitao odgovor Fehima Nametka koji je pitao: „Kakvi to Bošnjaci trebaju biti bez primjesa islamske kulture, upravo onakve kakvu su prihvatili i usvojili primajući islam?” Kao da nikad nije čuo za Aminu Šiljak-Jesenković koja je upozorila da „jezik na kojemu su nastala neka djela ne određuje identitet autora”.

Teze Senadina Lavića ne negiraju Bošnjake izravno, kao što to čini, primjerice, njegov kolega s Političkih nauka Suad Kurtćehajić, koji bošnjaštvo proglašava „barbarizmom“. Lavić je suptilniji u svojoj destrukciji, on zastupa tezu da postoji jedna bosanska nacija kojoj pripadaju sve tri (ili više) etničke zajednice u Bosni i Hercegovini. Time slijedi viziju Rusmira Mahmutćehajića o bosanstvu kao transcendentalnoj kategoriji, pojmu koji je trebao nadići etničke podjele, ali je umjesto toga postao nekomunikativna mreža filozofskih apstrakcija, pokušaj beatifikacije nečega što ni Srbi ni Hrvati kao kolektivi nikada neće prihvatiti.

Problem je i ustavni i praktičan. Ustav Bosne i Hercegovine, Aneks IV Daytonskog sporazuma, poznaje tri konstitutivna naroda: Bošnjake, Srbe i Hrvate. Kategorija „Bosanac” u ustavnom smislu ne postoji kao nacionalna odrednica. Ona je geografska i patriotska, ali ne i konstitutivna. Kad Lavić govori o „bosanskoj naciji”, on zapravo govori o nečemu što nema uporište ni u jednom pravnom dokumentu na kojem počiva država čiju cjelovitost navodno brani.

Posljedice su najteže za Bošnjake izvan Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj su Bošnjaci priznati kao nacionalna manjina, i to ne etnička već nacionalna, što je ključna razlika. Nova generacija Bošnjaka u Hrvatskoj uglavnom nema bosanskohercegovačko državljanstvo, nije rođena u BiH, ali se identificiraju kao pripadnici bošnjačke nacije. Prema Lavićevoj logici, taj čovjek bi morao biti – Hrvat. Bošnjak u Srbiji bi, slijedom iste logike, bio – Srbin. Jer ako je „bosanska nacija” jedina legitimna kategorija, onda izvan granica BiH ta kategorija gubi svaki smisao, a Bošnjaci u dijaspori i susjednim državama ostaju bez imena.

U Crnoj Gori i Hrvatskoj problem se usložnjava jer znatan dio ljudi i dalje koristi staro i nadiđeno ime za nacionalnost „Muslimani“, a sad se toj konfuziji dodaje i termin Bosanci koji nije ni ustavna ni manjinska kategorija ni u jednoj od tih država. Na sve to dodajmo i Mahmutćehajićevske nezgrapne i nemušte pojmove o nekom „bosanskom muslimanstvu“ i nekom „bosanskom biću“ i na koncu nekim „Muslimanima bosanskog naroda“. Rezultat je kakofonija u kojoj se bošnjački identitet raspršuje upravo onda kada mu je potrebna najveća konzistentnost.

Upravo dijaspora najneposrednije osjeća posljedice tih teza jer za Bošnjaka koji živi kao nacionalna manjina u drugoj državi, pitanje imena nije akademska rasprava nego egzistencijalno pitanje. Ako prestanemo biti Bošnjaci i postanemo „Bosanci”, nestajemo iz ustava, iz popisa, iz političke vidljivosti. Postajemo folklor bez subjektiviteta.

Red prioriteta mora biti jasan a on podrazumijeva prvo nacionalno bošnjaštvo, zatim državotvorno bosanstvo. Bosanstvo je patriotizam, osjećaj pripadnosti zemlji i državi. Bošnjaštvo je nacionalni identitet koji po svom korijenu, jezičkom, historijskom i kulturološkom, automatski implicira bosanstvo. Biti Bošnjak znači biti probosanski u najdubljem smislu. Ali obrnuto ne funkcionira jer biti „Bosanac” bez bošnjaštva znači biti politička fikcija, idealna za manipulaciju. Srbi i Hrvati to znaju. Oni nikada neće biti „bosanska nacionalna manjina”. To se nudi samo Bošnjacima, da zaborave vlastito ime i postanu narod koji se raspao sam od sebe.

Da rezimiramo činjenice. Orijentalna filologija i njene institucije u Bosni i Hercegovini učinile su sljedeće: sačuvale su i protumačile dokumente koji predstavljaju matične knjige bosanskohercegovačke državnosti; otkrile su i prevele književna djela preko četiri stotine bošnjačkih pjesnika koji su pisali na orijentalnim jezicima; omogućile su nastanak prvih antologija bošnjačke književnosti; dokazale su kulturnu dubinu i civilizacijsku participaciju Bošnjaka pred evropskom i svjetskom akademskom javnošću; uspostavile su kanon bošnjačke književnosti koji danas funkcionira kao temelj kulturnog identiteta; obrazovale su generacije istraživača koji danas rade na najznačajnijim univerzitetima svijeta — od Cambridgea do Berkleyja, od Londona do Istanbula.

Šta su, nasuprot tome, učinili oni koji tvrde da je sve ovo antibosanstvo? Napisali su nekoliko knjiga kvaziperenijalne filozofije i kvazipolitičkih nauka za koje se može reći samo to da su ostale bez odjeka, bez komunikativnosti, bez čitalačke publike i bez naučnog doprinosa. Ponudili su jednu viziju bosanstva koja ne uključuje autentičnu bošnjačku duhovnu baštinu kakva je zaista postojala, sa šejhovima i dervišima, tekijama i ilahijama, divanskim pjesnicima i alhamijado pismenosti, nego jednu apstraktnu, iskonstruiranu verziju bosanstva, jedan filozofski fantom lišen stvarnog kulturnohistorijskog sadržaja.

Bosanstvo nije apstrakcija. Bosanstvo je Kaimijina buntovna kasida i Sirrijeva ezoterična kaplja u moru, Bašagićeva stihovana ljubav prema domovini i Sikirićeva akribična katalogizacija derviških tekija, Isakovićevo „Biserje“ i Nametkov životni rad na divanskoj književnosti, radovi Orijentalnog instituta i doktorske disertacije mladih bosanskih arabista, turkologa i iranista na najvećim svjetskim univerzitetima. To je bosanstvo koje živi jer ima sadržaj, jer ima dokaz, jer ima ono što svaka kultura mora imati – dubinu vlastite memorije.

Tvrditi da je istraživanje te memorije „antibosanstvo” znači oduzeti bosanstvu njegovo tijelo i ostaviti ga kao puku apstrakciju pogodnu za ideološke manipulacije. A upravo to, ironijom historije, čine oni koji sebe proglašavaju jedinim istinskim Bosancima.

Neka odgovore na jedno jedino pitanje: Da su uspjeli u svojoj namjeri, da su doista ukinuli, diskreditirali i zatvorili orijentalistiku u Bosni – čime bi se napunio identitet za koji se bore? Čime, ako ne prazninom?

A praznina je oduvijek bila saveznik onih koji žele da Bosna i Bošnjaci ne postoje.