U osmanskoj Siriji kršćani su činili i do 20% stanovništva. Godine 1724. dvostruki izbor patrijarha na „grčki“ tron Antiohije doveo je do konačnog prekida između pravoslavlja i katoličanstva. Ovaj naizgled marginalan događaj razotkrio je nove konfesionalne i geopolitičke konfiguracije u Evropi

U septembru 1724. godine, nakon smrti patrijarha Antiohije vizantijskog obreda, stalni sinod Pravoslavne crkve u Konstantinopolju, sastavljen od visokorangiranih biskupa i drugih patrijarha, izabrao je Silvestra Kipranina za njegovog nasljednika. Samo nekoliko dana kasnije, u Damasku, trojica biskupa su za patrijarha na istom tronu izabrala Serafina Tanasa, koji je uzeo ime Kiril. Ovaj dvostruki izbor rezultirao je šizmom i formiranjem „Grčke pravoslavne crkve Antiohije“ pod vodstvom Silvestra, koja je ušla u direktno rivalstvo s „Grkokatoličkom crkvom“ na čijem je čelu bio Kiril.

Ovaj događaj, na prvi pogled sitan i široj javnosti uglavnom nepoznat, zapravo nas uvodi u srž geopolitike tog doba i skreće pažnju na kulturne promjene koje su se oko 1700. godine odvijale među kršćanima u Osmanskom carstvu. Ova historijska tačka osvjetljava konfesionalne sukobe među tamošnjim kršćanima, sukobe koji su većim dijelom uvezeni i rasplamsani sve oštrijim rivalstvom katoličkih, protestantskih i pravoslavnih sila u sultanovom carstvu. Raskol iz 1724. godine u Antiohijskoj crkvi predstavlja ključnu etapu u izgradnji nepomirljivih katoličkih i pravoslavnih identiteta u istočnoj Evropi i na Bliskom istoku, čije se posljedice osjete i danas.

Oni koje nazivaju „Grcima“ iz Antiohije (Rum na arapskom) vjernici su vizantijskog obreda. Nazivaju ih i „melkitima“, odnosno „kraljevim ljudima“, što je referenca na vizantijskog cara. Antiohijska patrijaršija je, kao i ostale „grčke“ patrijaršije (Konstantinopolj, Aleksandrija i Jerusalem), autokefalna, što znači da patrijarh ne zavisi od vanjskih faktora prilikom svog izbora i upravljanja crkvom. Lokalni kler ga postavlja na čelo crkve. On je, bez obzira na to, „u zajedništvu“ s ostalim patrijarsima vizantijske tradicije, pri čemu konstantinopoljski, kao „vaseljenski“, ima primat nad ostalima.

U praksi, od arapskih osvajanja u sedmom stoljeću, „Grci“ iz Antiohije proveli su veći dio svoje historije pod muslimanskom suverenošću, odsječeni od Konstantinopolja i vizantijske vlasti. Od 1342. godine sjedište patrijaršije nalazi se u Damasku, političkoj prijestolnici Sirije, dok je sama Antiohija spala na nivo nevažnog naselja. Tek nakon otomanskog osvajanja Sirije, Palestine i Egipta pod Selimom I (1516–1517), patrijarsi Antiohije, Jerusalema i Aleksandrije ponovo su se našli unutar istog političkog entiteta s „vaseljenskim“ patrijarhom u Konstantinopolju i s „grčkim“ kršćanstvom istočne Evrope.

Novija historiografija naglašava da je u osmanskom imperijalnom sistemu patrijarh bio i dio administrativnog aparata, na čelu zajednice koja je funkcionisala kao prepoznatljivo društveno tijelo (milet). Njegova dužnost bila je da održava unutrašnji red, sprječava podjele, te osigura da vjernici ostanu lojalni sultanu i izvršavaju svoje obaveze, prvenstveno porezne. Za uzvrat, otomanska vlast je zvanično priznavala autoritet patrijarha i pružala mu podršku u nametanju vlasti unutar zajednice. Međutim, to priznanje je imalo svoju cijenu: kandidat za patrijarha morao je platiti ogromne sume novca kako bi dobio ferman (carski dekret) koji potvrđuje njegovo imenovanje na čelo crkve.

Melkiti bogosluženje obavljaju na arapskom jeziku. U 18. vijeku oni su činili najbrojniju kršćansku zajednicu u osmanskoj Siriji (koja je obuhvatala današnju Siriju, Liban i dio Turske), ispred maronita, sirijaka i armena. Bilo ih je nekoliko desetina hiljada u dva velika grada, Damasku i Halepu, gdje je udio kršćana u ukupnom stanovništvu varirao između 10% i 20%. Također su bili prisutni, ponekad i u većem procentu, u manjim gradovima i u pojedinim ruralnim oblastima.

Rivalstvo između uglednih porodica koje su formirale klerikalne dinastije dolazilo je do izražaja prilikom gotovo svakog izbora za patrijaršijski tron, što je često bilo praćeno kanonskim nepravilnostima.

Ovaj put, Silvestra je testamentom odredio njegov amidža i prethodnik Atanasije Dabas (1720–1724), što nije bilo u skladu s kanonskim pravilima. Pored toga, vjerovatno je da Silvestar 1724. godine još nije imao 30 godina, što je zakonska starosna granica propisana za tu funkciju. Na koncu, njegovo imenovanje od strane sinoda u Konstantinopolju direktno je narušilo autokefalnost Antiohije.

S druge strane, Serafin Tanas je dugo pripreman da naslijedi svog dajdžu Eutima Sajfija, nadbiskupa Sidona (Saida, u današnjem Libanu), koji je i sam ambiciozno želio patrijaršijski tron, ali u tome nije uspio. Kako su za punovažan izbor potrebna tri biskupa, a Tanas je iza sebe imao samo dvojicu, on se udružio s njima kako bi „obnovio“ biskupski tron u Furzolu koji zapravo nije ni postojao, te je tamo zaredio trećeg biskupa koji mu je bio potpuno odan.

Nakon izbora, oba konkurenta morala su osigurati zvaničnu investituru od sultana. Serafin Tanas, koji je uzeo ime Kiril, nije bio u stanju prikupiti traženu sumu novca. Uz to, mogao je računati samo na prilično mlaku podršku francuskih i austrijskih diplomata u Konstantinopolju.

Silvestar je, nasuprot njemu, iskoristio zajam engleskih trgovaca izrazito antipapskog usmjerenja koji su djelovali u Siriji, kako bi brzo kupio ferman u svoju korist. Što je još važnije, imao je podršku Grka koji su u to vrijeme zauzimali visoke funkcije u samom vrhu otomanske države, što mu je osiguralo sultanovu naklonost.

Nakon što je Osmansko carstvo od Venecije preotelo Kipar (1570) i Krit (1669), konstantinopoljski patrijarh je nastojao unificirati i homogenizovati sve „Grke“ u carstvu pod svojom isključivom vlašću. Osmanska vlada je dijelila tu težnju ka centralizaciji. Politički argument Silvestrovih pristalica, koji su katoličke rumove predstavljali kao „Franke“, odnosno pobunjenike koji su otkazali poslušnost sultanu kako bi stali na stranu neprijatelja, naišao je na plodno tlo na dvoru u Istanbulu.

Činjenica je da je Eutim Sajfi, odmah po stupanju na dužnost 1683. godine, usvojio strategiju otpora vladajućem antiohijskom patrijarhu. Time je pokušao privući podršku Rima i katoličkih političkih sila u Evropi, oslanjajući se na resurse koje mu je pružala mediteranska trgovina.

Između Tripolija i Sidona, planina Liban u to je vrijeme bila zona političke autonomije. Njome su upravljali druzki emiri u saradnji s maronitskim prvacima. Planinski gospodari naseljavali su maronitske i rumske monahe na svoja imanja kako bi unaprijedili poljoprivredu fokusiranu na uzgoj svilene bube, koja je bila orijentirana ka velikoj trgovini. Sam Sajfi je, pod zaštitom jednog druskog vođe, osnovao veliki samostan u blizini Sidona, koji je postao sjedište rumske religijske kongregacije „spasitelja“ (salvatorijanci), ustrojene po uzoru na latinske redove.

Pored toga, njegov grad je postao nezaobilazna stanica na tada procvjetalom hodočašću istočnih kršćana u Svetu zemlju, pa je nadbiskup, zahvaljujući milostinji primljenoj iz Napulja, izgradio hospicij za njihov prihvat.

Treba dodati i da je Sidon, u punoj ekspanziji početkom 18. vijeka, intenzivirao veze s katoličkom Francuskom. Između 1710. i 1720. godine promet francuskih brodova u njegovoj luci praktično se udvostručio. Lokalni rumovi radili su u službi francuskih trgovaca. Neki od njih su pokrenuli i sopstvenu pomorsku trgovinu između Egipta i Sirije, a dio profita izdvajali su za nadbiskupa. Prema nekim izvorima, sam nadbiskup je finansirao opremanje jednog trgovačkog broda.

Ovim kršćanima, koji su bili osmanski podanici, bila je potrebna potvrda o katoličanstvu koju je izdavao Vatikan, kako bi pokušali zaštititi svoje brodove i teret (koji je često pripadao muslimanskim uglednicima) od malteških i livornskih gusara. Ti gusari su, pod izgovorom rata protiv „nevjernika“, plijenili brodove i njihov tovar.

Odmah po imenovanju za nadbiskupa Sidona, Eutim Sajfi je javno ispovijedio katoličku vjeru. S njim se lični sukob preselio na kulturni teren i transformisao u ekleziološki problem. Pozicionirao se kao dio univerzalne Crkve, tvrdeći s druge strane da su njegovi protivnici šizmatici jer izbjegavaju autoritet rimskog pape. Odlučio je reformisati obrede i pravila svoje Vizantijske crkve kako bi jasnije povukao granicu između katolika i pravoslavaca, usidrivši ih u latinsku teologiju i rituale.

Da bi pridobio naklonost laika, Sajfi je uveo mjere ublažavanja pravila „Grčke“ crkve. Dozvolio je konzumaciju ribe tokom Velikog posta, skratio ili ukinuo druge godišnje postove, odobrio dispense za brakove u stepenima srodstva koji su u vizantijskoj tradiciji bili zabranjeni, te omogućio udovcima i udovicama stupanje u četvrti brak. Ove inicijative su na kraju počele smetati i samim rimskim vlastima, koje nisu mogle prihvatiti da jedan obični nadbiskup samostalno odlučuje o takvim pitanjima.

Međutim, uvođenje katoličke kulture ne može se pripisati isključivo Sajfiju. Odgovornost za prekid između katolika i pravoslavaca općenito se pripisuje latinskim misionarima koji su u Siriji bili prisutni već skoro cijelo stoljeće. Bratovštine laika koje su oni osnovali proširile su među istočnim kršćanima moderne pobožnosti poput krunice (rozaarija), škapulara ili Srca Isusovog. Stavljajući naglasak na unutrašnjost vjere, svakodnevnu individualnu praksu i specifičan odnos između vjernika i njegovog duhovnog vođe, ove pobožnosti su doživjele nesumnjiv uspjeh među rumskim vjernicima.

Sve je to udaljavalo vjernika od tradicionalne zajednice. Postio je u dane koje je propisala latinska bratovština kojoj se pridružio, umjesto da prati postove svoje Crkve. Ispovijedao se misionaru i pričešćivao privatno, u svojoj kući. Tako se stvarao katolički milje koji je povezivao rumove, maronite, armene i sirijake vezane za Rim, što je olakšavalo prelazak iz jedne zajednice u drugu, ali je istovremeno unosilo razdor unutar svakog pojedinačnog tabora.

Misionari su sa sobom donijeli teologiju i ekleziologiju borbe, skovanu tokom krize papstva u 14. vijeku, a potom oživljenu u kontekstu borbe protiv protestantizma i jačanja papinske monarhije. Njihovu retoriku su na arapskom jeziku, često vrlo oštrim riječima, prihvatili i širili rumski kontroverzisti, među kojima su najpoznatiji bili monah halepskog porijekla Nikolas Saig i njegov rođak Abdalah Zaher. Potonji se slavi kao osnivač prve štamparije na planini Liban, u samostanu Svetog Ivana od Šuvajra (sjedište kongregacije bazilijanaca šuvajrita).

Dakle, i prije samog raskola 1724. godine, svjedočimo kristalizaciji rumskog katoličkog identiteta, koji se definisao nasuprot pravoslavnom identitetu kroz retoriku uvezenu iz Evrope i kroz diferencirajuću religijsku praksu.

U isto vrijeme javlja se homogenija i čvršća pravoslavna svijest nasuprot kalvinizmu i katoličanstvu. „Grčki“ patrijarsi Jerusalema i Antiohije već dugo su uživali veliki ugled u pravoslavnom svijetu. Vladari Moskovije, kao i prinčevi Vlaške i Moldavije (sultanovi vazali), nastojali su privući njihovu harizmu na svoju stranu kako bi se prikazali kao nasljednici Vizantije i zaštitnici pravoslavlja. Već u drugoj polovini 16. vijeka Moskovija je težila preuzimanju imperijalne titule pravoslavnog suverena, koja je ostala upražnjena nakon što su Turci zauzeli Konstantinopolj, te je umnožavala gestove dobre volje prema istočnim patrijarsima. Godine 1586. u Moskvi je prvi put svečano primljen jedan istočni patrijarh, Joakim iz Antiohije. Njegova posjeta doprinijela je uspostavljanju Ruske patrijaršije, što je legitimisalo političku ideju o „Moskvi kao trećem Rimu“.

Godine 1652. antiohijski patrijarh Makarije al-Zaim krenuo je na putovanje kroz dunavske kneževine, a potom u Kijev i Moskvu, gdje su ga veličanstveno primili car Aleksej i patrijarh Nikon. To je bio trenutak kada je ruski vladar težio ujedinjenju pravoslavaca pod svojom vlašću, anektirajući dio današnje Ukrajine koji je oduzet od Poljsko-Litvanske Unije. Sirijski posjetioci bili su svjedoci pobune pravoslavnih kozaka protiv katoličkih Poljaka. Makarije se vratio kući 1656. godine s hiljadama rubalja, liturgijskim posuđem, svešteničkim odorama i ikonama, nakon što je zauzvrat podijelio duhovne blagodati u obliku oproštajnica grijeha, koje su štampane po carevom naređenju.

U tom kontinuitetu Silvestar je za svoj izbor 1724. godine dobio podršku vlaškog princa Nikolaosa Mavrokordatosa, čija velikodušnost prema njemu ni kasnije nije jenjavala. Silvestar je posjetio Moldaviju 1745. godine kako bi prikupio novac za otplatu dijela svojih dugova. Potom ga je 1746. godine u Vlašku zvanično pozvao Konstantin Mavrokordatos, koji je antiohijskom tronu poklonio samostan Svetog Spiridona u Bukureštu. Godine 1751. tome je pridodat i samostan Svetog Nikole u blizini Botošanija u Moldaviji. Kao i njegovi prethodnici, Silvestar je rumunskim vjernicima uzvraćao duhovnim uslugama u vidu oproštajnica. Tokom svoje vladavine bio je izuzetno uporan u obraćanju ruskom dvoru, od kojeg je u više navrata tražio finansijsku pomoć, te je s povremenim prekidima uspijevao dobiti godišnje novčane dotacije.

Zahvaljujući stalnoj podršci Konstantina Mavrokordatosa, Silvestar je uspio na arapskom jeziku odštampati korpus glavnih pravoslavnih antilatinskih tekstova i distribuirati ih u Siriji. Dok su se njegovi prethodnici na antiohijskom tronu svesrdno trudili da očuvaju jedinstvo i disciplinu unutar svoje crkve, održavajući podjednaku distancu i prema Rimu i prema Konstantinopolju, te tolerirajući katoličke utjecaje u religijskoj praksi, Silvestar se tokom svoje duge vladavine od preko četrdeset godina (umro je 1766.) posvetio nečem sasvim suprotnom, povlačenju jasne konfesionalne granice između pravoslavaca i katolika. Nastojao je obrazovati svoje vjernike u duhu beskompromisnog pravoslavlja, odlučno odbacujući papski primat, latinsku definiciju čistilišta, latinske postove i slično.

Ipak, stalni napadi katoličke strane na Silvestrove pozicije gurali su ga u neprekidne finansijske poteškoće. S druge strane, Kiril je uspio nadjačati Silvestra samo nakratko, 1745. godine. Izbjegavši u samostane na planini Liban, ostao je ovisan, kako u pogledu svog životnog stila tako i u pogledu odabira biskupa, o spasiteljskim monasima koje je osnovao njegov amidža, kao i o kongregaciji bazilijanaca šuvajrita, koji su u to vrijeme započinjali svoju ekspanziju na libanskim prostorima. Ova dva reda osigurala su glavne ekonomske i ljudske resurse za Rumsku katoličku crkvu.

Uprkos svim poteškoćama, Melkitska grkokatolička crkva održala se u Damasku do danas. Crkvenom raskolu između katolika i pravoslavaca početkom 20. vijeka pridružio se i zametak etničkog sukoba, povezan s buđenjem nacionalne svijesti u regiji. Prvi su tada počeli tvrditi da su autentični Arapi, dok su drugi isticali svoje grčko porijeklo, tvrdeći da su potomci onih koji su kolonizovali Siriju u antici.

Obje crkve su danas brojnije i prisutnije u ostatku svijeta nego na samom Bliskom istoku. Iako su činjeni pokušaji približavanja i pomirenja, naročito nakon transformacije Katoličke crkve uslijed Drugog vatikanskog koncila (1962–1965), odnosi između ove dvije sestrinske, a suprotstavljene strane i dalje su složeni i variraju u zavisnosti od geopolitičke konjunkture i odnosa snaga među sferama utjecaja kojima pripadaju.

IZVOR: L’ Histoire