Kada su se oblaci rata nadvili nad Podrinje, on je donio odluku koja definira istinske pastire svog naroda. Iako je porodicu uspio skloniti na sigurno u Tuzlu, vratio se u Bratunac uz riječi koje odjekuju kao zavjet: “Ono što bude s mog naroda, neka bude i sa mnom.”
Historija ljudskog stradanja rijetko bilježi primjere takve nepokolebljivosti kakvu je, u najmračnijim danima maja 1992. godine, pokazao Mustafa efendija Mujkanović. Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bratunac i član Sabora Islamske zajednice, ubijen je na današnji dan, 13. maja, nakon višednevnog, nezamislivog mučenja. Njegova sudbina nije samo lična tragedija jednog čovjeka i njegove porodice, već je postala sinonim za sistemski progon i likvidaciju islamskih vjerskih službenika tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Rođen početkom 1950. godine u bratunačkom mjestu Suha, Mujkanović je svoj životni put neraskidivo vezao za rodni kraj. Školovao se u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić”, istoj onoj zgradi koja će decenijama kasnije, ironijom sudbine, postati njegovo stratište. Nakon završene Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i zasnivanja porodice sa suprugom Nizamom, s kojom je dobio dvoje djece, Mujkanović se posvetio službi i daljem obrazovanju na studiju orijentalistike.
Kada su se oblaci rata nadvili nad Podrinje, on je donio odluku koja definira istinske pastire svog naroda. Iako je porodicu uspio skloniti na sigurno u Tuzlu, vratio se u Bratunac uz riječi koje odjekuju kao zavjet: “Ono što bude s mog naroda, neka bude i sa mnom.”
Njegovi posljednji dani u logoru, u kojem je zatočen sa svojim džematlijama, predstavljaju hroniku bestijalnosti. Preživjeli logoraši svjedočili su o poniženjima kojima je bio izložen po direktnoj naredbi Miroslava Deronjića. Dželati su pokušavali slomiti njegov duh tjerajući ga da pije alkohol, dok je on, uprkos udarcima, odbijao i pljuvao ono što su mu nasilu ulijevali.
Mučitelji su išli toliko daleko da su mu izrezali jezik i tukli ga kablovima dok mu je krv prskala po ostalim zatočenicima, ali nisu uspjeli iznuditi pokornost. Dok su ostale tjerali da pjevaju četničke pjesme i dižu tri prsta, Mujkanović je, drhteći od bolova, pokazivao dva prsta u znak pobjede i vjere, odgovarajući na tiraniju tekbirima i uzdasima.
Mujkanovićev kraj zabilježen je kada mu je, u tišini sale, pod pogledima prestrašenih ljudi, jedan od mučitelja zadao ubod nožem u vrat. Iako se srušio, njegovo tijelo se ponovo pokrenulo, nakon čega mu je iz neposredne blizine pucano u glavu.
Mustafa efendija Mujkanović bio je prvi od imama ubijenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu imama tu ovom periodu, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek dvanaest godina kasnije u sekundarnoj masovnoj grobnici Blječevo. Danas on počiva u haremu Gradske džamije u Bratuncu.
