Najavljeno povlačenje Christiana Schmidta s pozicije visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini mnogo je više od još jedne kadrovske promjene u zemlji koju evropske prijestonice posljednjih godina posmatraju uglavnom periferno i bez stvarnog političkog angažmana. Odlazak njemačkog diplomate i bivšeg ministra iz vlade Angele Merkel otvara pitanje koje daleko nadilazi bosanskohercegovačke granice: da li se mijenja čitava strategija Zapada prema Balkanu i da li Bosna i Hercegovina ponovo postaje prostor velikih geopolitičkih obračuna

U diplomatskim krugovima u Sarajevu već mjesecima kruže informacije da Washington želi Schmidtovu smjenu i instaliranje „praktičnijeg“ i politički poslušnijeg nasljednika. Ono što je donedavno djelovalo kao nagađanje sada poprima oblik ozbiljne međunarodne krize. Jer prvi put nakon završetka rata Amerikanci i vodeće evropske zemlje više ne djeluju usklađeno kada je riječ o Bosni i Hercegovini.

Tokom tri decenije nakon Daytona postojala je jasna politička arhitektura: Sjedinjene Američke Države bile su garant mira i ključni zaštitnik teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, dok je Evropska unija predstavljala dugoročni politički okvir u kojem se zemlja trebala stabilizirati i postepeno integrirati u evropske institucije. Čak i kada su Amerikanci smanjivali direktno prisustvo na Balkanu, nikada nisu odustali od osnovnog principa očuvanja daytonskog poretka.

Danas se taj konsenzus raspada.

Administracija Donalda Trumpa, prema brojnim diplomatskim izvorima, sve otvorenije pokazuje razumijevanje za Milorada Dodika, političara koji godinama prijeti secesijom entiteta Republika Srpska i sistematski podriva institucije bosanskohercegovačke države. Dodik, koji je već dugo najbliži saveznik Vladimira Putina na Balkanu, više nije suočen s jedinstvenim zapadnim frontom. Naprotiv, dio američkog političkog establišmenta sada ga tretira kao partnera.

To predstavlja historijski preokret.

Jer upravo su Sjedinjene Države godinama bile glavni pokrovitelj sankcija protiv Dodika, njegove porodice i najbližeg političkog kruga. Washington je nekada tvrdio da Dodik ugrožava mir i stabilnost regiona, podriva Dejtonski sporazum i koristi korupciju kao političko oružje. Danas su te sankcije ukinute, bez ozbiljnog objašnjenja.

U isto vrijeme Christian Schmidt postaje politički teret.

Njegov mandat obilježili su sukobi s vlastima Republike Srpske, pokušaji očuvanja funkcionalnosti državnih institucija i stalna upozorenja da Bosna i Hercegovina ulazi u najdublju institucionalnu krizu od kraja rata. Schmidt je više puta upozoravao na ono što naziva „puzajućom demontažom države“, a u posljednjem izvještaju Ujedinjenim nacijama govori čak i o opasnosti raspada zemlje.

Takva retorika očigledno više nije poželjna u Washingtonu.

Politička transformacija odnosa između Washingtona i Banje Luke odvijala se postepeno, ali ubrzano nakon Trumpovog povratka na vlast. Milorad Dodik je godinama ulagao ogromna sredstva u lobiranje u Sjedinjenim Državama, nastojeći uspostaviti veze s republikanskim krugovima bliskim Trumpu.

Rezultati su sada vidljivi.

Donald Trump Junior nedavno je posjetio Banju Luku i učestvovao na investicionoj konferenciji koju su organizirali ljudi bliski vlastima Republike Srpske. Istovremeno, američki konzervativni aktivisti povezani s pokretom MAGA najavili su organizaciju ekonomskog i sigurnosnog samita upravo u administrativnom centru Republike Srpske.

Posebnu pažnju izaziva činjenica da se među ljudima koji danas lobiraju za energetske projekte u Bosni i Hercegovini nalaze osobe direktno povezane s Trumpovim političkim i porodičnim krugom.

U središtu cijele priče nalazi se plan izgradnje gasovoda koji bi povezivao terminal za ukapljeni plin na hrvatskom ostrvu Krk s Bosnom i Hercegovinom. Zvanično, cilj projekta jeste smanjenje zavisnosti zemlje od ruskog gasa. Međutim, način na koji se projekat pokušava realizirati izazvao je ozbiljne sumnje u političku i ekonomsku pozadinu cijelog procesa.

Nova kompanija AAFS Infrastructure and Energy, do nedavno gotovo nepoznata čak i stručnjacima iz energetskog sektora, dobila je centralnu ulogu u projektu. Problem nije samo u činjenici da kompanija nema ozbiljnu reputaciju u izgradnji velikih gasnih sistema, nego i u načinu na koji joj se pokušava osigurati posao.

Prema prijedlogu zakona koji je ušao u parlamentarnu proceduru u Bosni i Hercegovini, upravo je ime te kompanije direktno uneseno u tekst zakona. Time bi AAFS praktično dobio privilegovan status bez regularnog međunarodnog tendera.

Takva praksa predstavlja presedan čak i u politički haotičnom bosanskohercegovačkom sistemu.

Još ozbiljnija pitanja pojavila su se kada je otkriveno ko stoji iza kompanije. Među vodećim ljudima AAFS-a nalaze se osobe povezane s Trumpovim političkim okruženjem, uključujući saradnike koji su učestvovali u pokušajima osporavanja rezultata američkih predsjedničkih izbora 2020. godine.

Posebno je zanimljiva veza s porodicom Flynn. Michael Flynn, nekadašnji Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, već godinama održava bliske veze s Miloradom Dodikom i registriran je kao lobista povezan s interesima vlasti Republike Srpske. Njegov brat Joseph Flynn danas je među ljudima uključenim u projekat gasovoda.

Zbog toga je u Sarajevu sve prisutnije uvjerenje da energetski projekat nije samo pitanje diverzifikacije snabdijevanja gasom, nego i instrument političkog utjecaja.

Christian Schmidt se tako našao u gotovo nemogućoj poziciji.

Kao visoki predstavnik, njegova osnovna dužnost jeste zaštita Dejtonskog sporazuma i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Upravo zbog toga Schmidt je ranije upozoravao da državna imovina ne može biti predmet političkih manipulacija i da niko osim države Bosne i Hercegovine nema pravo raspolagati državnim zemljištem.

To pitanje sada postaje ključno.

Trasa planiranog gasovoda prolazila bi kroz područja čiji vlasnički status nije riješen. Spor oko državne imovine već godinama predstavlja jednu od najvećih političkih i pravnih kriza u zemlji. Vlasti Republike Srpske insistiraju da entitet ima pravo upravljati zemljištem na svojoj teritoriji, dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u više presuda naglašava da državna imovina pripada državi.

Ako bi sporni zakon bio usvojen, mnogi pravnici smatraju da bi time faktički bila izvršena svojevrsna eksproprijacija države Bosne i Hercegovine.

Tu se otvara pitanje zbog kojeg je Schmidt pod ogromnim pritiskom: hoće li upotrijebiti bonske ovlasti i poništiti zakon.

Upravo to od njega očekuje dio međunarodne zajednice, ali i domaćih organizacija koje upozoravaju da je riječ o direktnom kršenju Daytonskog sporazuma.

Antikorupcijski aktivisti u Sarajevu tvrde da bi nečinjenje visokog predstavnika predstavljalo političku kapitulaciju pred američkim pritiscima. Njihova logika je jednostavna: ako visoki predstavnik neće reagirati u slučaju kada se potencijalno krši ustavni poredak i kada su u pitanju ogromni privatni interesi povezani s političkim elitama, onda sama funkcija visokog predstavnika gubi smisao.

Ali Schmidt zna da bi takva odluka mogla značiti kraj njegove političke misije.

Diplomatski izvori tvrde da je Washington posljednjih mjeseci postajao sve agresivniji u zahtjevima da se Schmidt povuče. Njegova upozorenja o raspadu Bosne i Hercegovine i kritike prema Dodikovoj politici očigledno više nisu kompatibilne s novim američkim prioritetima.

Zato Schmidt danas djeluje kao političar uhvaćen između dva fronta.

Ako poništi sporni zakon, riskira otvoreni sukob sa Sjedinjenim Državama i vjerovatno momentalnu smjenu. Ako ne reagira, ostat će upamćen kao visoki predstavnik koji je u ključnom trenutku odustao od zaštite Daytona.

Kriza oko Schmidta i američkog energetskog projekta otkriva još jednu važnu činjenicu: duboku političku slabost Evropske unije na Balkanu.

Evropske države formalno i dalje podržavaju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, ali njihov stvarni politički utjecaj sve je manji. Evropska unija posljednjih godina djeluje sporo, neodlučno i bez jasne strategije.

To je posebno vidljivo u odnosu prema Miloradu Dodiku.

Dok su Sjedinjene Države ranije bile glavni nosilac politike sankcija, Evropska unija nikada nije uspjela postići jedinstven stav o kažnjavanju separatističke politike Republike Srpske. Mađarska Viktora Orbána otvoreno podržava Dodika, dok dio evropskih vlada izbjegava ozbiljniju konfrontaciju kako ne bi dodatno destabilizirao region.

Posljedica takve politike jeste postepeno urušavanje autoriteta međunarodne zajednice.

U Sarajevu danas dominira osjećaj da se ključne odluke više ne donose u evropskim institucijama nego u Washingtonu, pa čak i u neformalnim političko-poslovnim mrežama bliskim Trumpovom okruženju.

Posebno zabrinjava atmosfera straha o kojoj govore brojni sagovornici iz diplomatskih i političkih krugova.

Prema njihovim riječima, domaći političari izbjegavaju otvoreno suprotstavljanje američkim zahtjevima zbog bojazni od mogućih sankcija ili političke izolacije. Čak i dio američkih diplomata u Sarajevu, tvrde dobro upućeni izvori, djeluje pod snažnim pritiskom Washingtona.

Nekadašnji bosanskohercegovački diplomati opisuju dramatičnu promjenu u ponašanju američkih predstavnika. Dok su ranije djelovali samouvjereno i autonomno, danas se, kako tvrde, ponašaju kao birokrati koji strahuju od političke odmazde iz vlastite prijestonice.

Takva atmosfera dodatno destabilizira ionako krhki politički sistem Bosne i Hercegovine. Jer država čiji politički akteri odluke donose iz straha, a ne iz institucionalne odgovornosti, dugoročno teško može funkcionirati.

Da bi se razumio ovaj energetski čvor, neophodno je analizirati ulogu Dragana Čovića, neprikosnovenog lidera bosanskih Hrvata. Godinama je Čović blokirao zakonska rješenja o “Južnoj interkonekciji”, insistirajući na formiranju novog javnog preduzeća sa sjedištem u Mostaru, umjesto da projektom upravlja sarajevski “BH-Gas”. Njegov otpor bio je toliko snažan da ga je čak i Antony Blinken, u rijetkom diplomatskom istupu, javno optužio.

Međutim, dolaskom nove-stare garniture u Washington, vjetrovi su se promijenili. Čović, koji ima istančan njuh za političko preživljavanje, prepoznao je novi smjer. Ako je Bidenova administracija tražila transparentnost, Trumpova traži “partnere koji završavaju posao”. Ulazak firme AAFS u igru bio je katalizator koji je pomirio Čovićeve regionalne ambicije sa američkim apetitima za prodaju tečnog plina (LNG) sa terminala na Krku. Iznenada, zakonske blokade su nestale, a interesi hrvatskih i srpskih lidera u BiH su se poklopili sa interesima washingtonskih lobista.

Najopasniji aspekt “plinskog zakona” je direktan udar na ustavni poredak. Trasa plinovoda prelazi preko državne imovine, zemljišta koje je decenijama predmet spora između Sarajeva i Banja Luke.

Sprovođenje zakona o plinovodu u sadašnjem obliku de facto bi značilo legalizaciju otimačine državne imovine. Ako privatna firma iz SAD-a dobije pravo da gradi na spornom zemljištu uz blagoslov entitetskih vlasti, Schmidtov autoritet i odluke Ustavnog suda BiH postaju mrtvo slovo na papiru. To je tačka u kojoj se interesi biznisa Michael Flynna i politika secesionizma Milorada Dodika savršeno spajaju. Za Dodika, ovo je put do konačnog dokaza da država ne postoji; za Flynna i partnere, to je put do profita bez nepotrebnih birokratskih prepreka.

U političkim kuloarima Sarajeva vlada mučna tišina. Predstavnici stranaka koje su se nekada klele u zaštitu državnih institucija sada spuštaju glave. “Strah” nije pretjerana riječ; to je operativni modalitet. Lokalni lideri se boje da bi bilo kakvo suprotstavljanje projektu koji nosi pečat Trumpovih bliskih saradnika moglo rezultirati njihovim političkim uništenjem ili uvrštavanjem na liste za sankcije, onaj isti alat koji je donedavno služio za kroćenje Dodika, sada visi nad glavama onih koji bi branili zakon.

Čak i profesionalni diplomati unutar američke ambasade u Sarajevu, poput Johna Ginkela, nalaze se pod nevjerovatnim pritiskom. Izvori bliski ambasadi opisuju atmosferu u kojoj karijerne diplomate “drhte pred svojom prijestolnicom”, strahujući da će biti proglašeni nelojalnim ako ne obezbijede nesmetan prolaz za interese firme AAFS. To je sumrak profesionalne diplomatije i uspon “transakcionizma” u kojem se stabilnost jedne zemlje prodaje za ugovor o plinovodu.

Sve što se danas događa u Bosni i Hercegovini mnogo govori i o transformaciji same Amerike.

Tokom prethodnih decenija Washington je često vodio agresivnu vanjsku politiku, ali je ipak postojao relativno jasan okvir američkih geopolitičkih interesa. Balkanska politika devedesetih godina, uprkos svim kontroverzama, bila je zasnovana na ideji stabilizacije regiona i očuvanja postojećih granica.

Trumpova Amerika djeluje drugačije.

Granica između državnih interesa i privatnih poslovnih projekata postaje sve mutnija. Upravo zbog toga slučaj bosanskog gasovoda izaziva toliku pažnju. Kritičari tvrde da se prvi put ozbiljno pojavljuje sumnja da američka vanjska politika u Evropi može biti direktno povezana s ekonomskim interesima ljudi bliskih predsjedniku.

To ne znači da je cijela priča nužno rezultat korupcije ili tajnog dogovora. Ali činjenica da takve sumnje danas djeluju uvjerljivo sama po sebi predstavlja dramatičnu promjenu.

Bosna i Hercegovina tako ponovo postaje laboratorija međunarodne politike.

Nekada je bila simbol američke intervencionističke moći i pokušaja izgradnje mira nakon krvavog rata. Danas postaje primjer svijeta u kojem se geopolitički interesi, privatni biznis i populistička politika opasno prepliću.

Istovremeno, Rusija može biti zadovoljna razvojem događaja.

Jer slabljenje međunarodnih institucija u Bosni i Hercegovini i rast unutrašnjih sukoba direktno odgovaraju interesima Kremlja. Dodikova politika već godinama se oslanja na podršku Moskve, a svaka podjela između Evrope i Amerike dodatno jača njegovu poziciju.

U tom smislu paradoks je očigledan: američka administracija koja formalno vodi tvrdu retoriku protiv Rusije istovremeno u Bosni i Hercegovini podriva politički poredak čije očuvanje predstavlja jedan od rijetkih uspjeha zapadne diplomatije nakon Hladnog rata.

IZVOR: Frankfurter Allgemeine Zeitung, Bosna.hr