Zbirka pjesama Vlaška 99 otvara se jednom naizgled usputnom, ali poetički iznimno sugestivnom jezičnom dosjetkom – riječju „tahiret“. Ta novotvorenica, nastala rimovanjem i semantičkim pomakom od religijskog pojma „ahiret“, ne funkcionira tek kao duhovita jezična intervencija, nego kao kondenzirani znak čitavoga Mujičićeva pjesničkoga projekta

Piše: Ervin Jahić

Pokušaj sinteze tako polivalentne umjetničke biografije, kojoj je vedri i ponosni vlasnik bio Tahir Mujičić (1947. – 2026.), odveć je složen posao da ga nisam ni izbliza kadar obaviti. Odavno je netko ustvrdio da je Tahir bio umjetnik upravo bezobrazno bogate biografije. Iz svog rakursa, prema vlastitim sklonostima i afinitetima dakle, sjećat ću ga se kao iznimno plodnog člana dramskog trija Mujičić – Senker – Škrabe, koji je hrvatsku književnost zadužio nekolicinom jetkih i, u satiri, bezmalo nenadmašnih parodijskih tekstova koji su svoju snagu ovjerili nizom uprizorenja, kao nemonotonog proznog pisca, a možda i naizrazitije – kao duhovitog i autentičnog pjesnika.

Dopustit ću si pritom i jedno svakako privatno osjećanje kojim se tješi moje sjećanje. Ono se, naime, s povjerenjem naslanja na godine srdačnoga odnosa između nas, odnosa koji nikada nije bio njegovan kao nešto podrazumijevajuće, ali činjenica da sam u prijateljskim i intenzivnim odnosima s njegovom svojtom, Mujičićima i Brajovićima, i za Tahira, i za mene, značila je više od poznanstva. Kada je izrazio želju da za njegovu knjigu Vlaška 99 napišem pogovor, bio je to, koliko me sjećanje služi, izraz zahvalnosti što sam ga dvaput antologizirao i time upozorio na njegovo mjesto u novijoj hrvatskoj i bošnjačkoj poeziji.

Viđali smo se najčešće ljeti, u Starom Gradu na Hvaru. Bio je tamo Tahir svoj na svome – velemajstor kozerije i jezičnih improvizacija, neusporediv verbalni žongler, čovjek riječi i priča, garniranih zafrkantskim poantama, riječju – vedra luda kojoj je merak da zabavi sebe i druge, mimo kronične ljetne dosade i njezinih rutinskih inercija. Rijetko smo se viđali u Zagrebu. Možda je to, međutim, najintenzivnije bilo u vrijeme objavljivanja goleme, sjajno koncipirane, i za Tahira, ali i za našu kulturu, silno važne monografije o njemu u povodu 60-godišnjice života.

Rahmetli Dževad Jogunčić, koji je bio jedan od izdavača toga kapitalnoga izdanja, živio je, disao za taj spomenik Tahiru još za Tahirova života. Zezao sam ih obojicu da takvu monografiju i zaslužuju tek rijetki dječarci koji se nikada nisu prestali igrati i koji drže do znaka jednakosti između poslova života i poslova umjetnosti. I danas tako mislim: Tahir je bio lucidni dječak koji nikada nije ni želio odrasti, pritom autentični zagrebački gospon bosankomuslimanskih korijena kojemu je Zagreb bio pozornica života, a hrvatska kultura prirodni okoliš.

Budući da sam već, rekoh, pisao o knjizi koja će zacijelo ostati najreferentnijom u divljem stihovnom Tahiristanu – koji broji devet stihozbirki, od koji su neke, doduše, i ponovljene i priređene pod drugim naslovima – neumjesno mi je bilo ponoviti isti tekst pa ću pokušati na ovom mjestu, u povodu rastanka s Tahirom, tek ugrubo ukazati na njezine glavne “sastojke”, doduše kako ih vidim nakon 15-ak godina. Još da napomenem i to da Vlaškoj 99 iz 2009. godine prethode zbirke Kokot u vinu, 1994., Irski Iranec i iranski Irec: svehrvatska pjesmarica, 2000., Kokoš in the rye, 2000., Zvonjelice für Cvite: /sonetna kapunjera/, 2004., Primopredaja ili Divljim Tahiristanom, 2004., a nakon nje objavio je još i zbirku Luna lusitana, 2010., te Maksum, 2014., od kojih je potonja nekovrsni derivat Vlaške 99.

Javivši se prvom knjigom u zapravo zrelim godinama, Mujičić se legitimirao kao najizrazitiji tekstualistički ludist u novijem hrvatskom pjesništvu. On, naime, na slamnigovsko-pavlovićevskom tragu ukazuje na recepcijske poremećaje, proturječne detalje, autoreferencijalnost, lucidna i duhovita zapažanja, intertekstualnost, parodiju, aleatornost, svakovrsne pretjeranosti koje od književnog igranja čine mjesto razmjene i koje aktivira recepcijske mogućnosti čitatelja, uvlačeći ga u pjesmu “lakog stiha” i naoko malih, banalnih i trivijalnih sadržaja. Kako bi rekao W. Iser, tekst je igralište koje destabilizira obzor očekivanja, recepciju i, što je najvažnije, sam jezik. Tako se zbirka pjesama Vlaška 99 otvara jednom naizgled usputnom, ali poetički iznimno sugestivnom jezičnom dosjetkom – riječju „tahiret“. Ta novotvorenica, nastala rimovanjem i semantičkim pomakom od religijskog pojma „ahiret“, ne funkcionira tek kao duhovita jezična intervencija, nego kao kondenzirani znak čitavoga Mujičićeva pjesničkoga projekta.

Preuzeta i preoblikovana iz prijateljskog, gotovo usmenog konteksta, ona u autorovu diskursu zadobiva status ključne metafore: označava ne samo „onaj svijet“, nego i osobni, ludički, jezično razigrani prostor poezije – prostor u kojem se identitet, sjećanje i jezik neprestano preoblikuju. U tom smislu „tahiret“ postaje više od riječi: on je konceptualni okvir Mujičićeva pjesništva, mjesto susreta autobiografskog i fikcionalnog, građanskog i metafizičkog, lokalnog i transkulturnog. Upravo ta višeslojnost i aluzivna raskoš čine ovu zbirku iznimno plodnim poljem književnokritičkog čitanja. Već na žanrovskoj ravni Vlaška 99 izmiče jednoznačnom određenju. Ona se može čitati kao poetizirana historiografija obiteljskog i kulturnog mikrokozmosa, kao lirska memoaristika, ali i kao fragmentarni poetski roman odrastanja, odnosno svojevrsni Bildungsroman u stihovima. Istodobno, u mnogim pjesmama prisutni su izraženi dijaloški i dramski elementi, što dodatno destabilizira granice između lirike i drugih književnih rodova. Takva žanrovska hibridnost nije slučajna, nego proizlazi iz autorove temeljne poetičke geste – iz onoga što bismo mogli nazvati njegovim „poetskim anarholiberalizmom“, odnosno svjesnim odbijanjem normativnih ograničenja književne forme.

Mujičićev pjesnički glas, rekosmo, formirao se u dijalogu s tradicijom, osobito s modernističkim nasljeđem Bore Pavlovića i Ivana Slamniga. No, premda izrazito prepoznajemo tragove slamnigovske ludičnosti, parodijskog odnosa prema jeziku i sklonosti makaronizmu, Mujičić izbjegava zamku epigonstva. Njegova poetika razvija se u smjeru samosvojne jezične sinteze: on stvara vlastiti idiom u kojem se različiti jezici, dijalekti i stilovi međusobno prožimaju, sudaraju i transformiraju. Riječ je o dinamičnom jezičnom prostoru u kojem se značenja proizvode „iznutra“ i „izvana“, grafijski i semantički, kroz neprestanu igru označitelja. Ta igra, međutim, nije puka formalna akrobatika. Ona je, u svojoj srži, egzistencijalna i identitetska.

Mujičićevo pjesništvo nastaje na sjecištu više kulturnih i jezičnih tradicija – hrvatske, bosanskomuslimanske i šire europske – te upravo iz te „raspolućenosti“ crpi svoju energiju. Rezultat je složen konglomerat diskursa u kojem se folklorni elementi, religijski motivi, urbani zagrebački kontekst i intertekstualne reference stapaju u jedinstvenu cjelinu. U Vlaškoj 99 taj identitetski sloj postaje osobito izražen. Zbirka se može čitati kao intimna kronika odrastanja unutar zagrebačke muslimanske obitelji, pri čemu se privatna iskustva neprestano prepliću s kolektivnim povijesnim i kulturnim narativima. Autor pritom izbjegava zamke sentimentalizma i patetike: autobiografski materijal podvrgava ironiji, humoru i karnevalizaciji. Obiteljski odnosi, religijski običaji i društvene norme prikazani su iz dječje perspektive koja istodobno razotkriva njihovu apsurdnost i emocionalnu kompleksnost.

Posebno mjesto u zbirci zauzima humor, koji kod Mujičića nije tek sredstvo zabave, nego ključni spoznajni alat. Kroz grotesku, parodiju i jezične kalambure autor destabilizira ustaljene obrasce mišljenja i otvara prostor za nova značenja. Njegova „kultura smijeha“ djeluje kao protuteža ideološkim i egzistencijalnim pritiscima, omogućujući svojevrsni estetski otpor ozbiljnosti svijeta. Formalno, pjesme karakterizira slobodan stih, često razlomljen prema autorovu subjektivnom ritmu, uz naglašenu zvučnost i ritmizaciju koja ponekad priziva obrasce usmene, osobito epske tradicije. Taj spoj modernog izraza i folklorne matrice dodatno pojačava dojam višeslojnosti i intertekstualnosti. Unatoč naglašenoj ludičnosti, Mujičić ne odustaje od ozbiljnijih tonova. U pojedinim pjesmama, osobito onima koje tematiziraju rat i povijesne traume, humor ustupa mjesto suptilnoj, ali snažnoj melankoliji. Te dionice pokazuju drugu stranu autorova dara: sposobnost da bez patetike artikulira iskustvo gubitka i nesigurnosti, pretvarajući osobnu bol u univerzalno prepoznatljiv poetski izraz.

U cjelini gledano, Vlaška 99 predstavlja važan doprinos suvremenom hrvatskom pjesništvu. Ona proširuje tematski i jezični horizont lirike, uvodeći u nju prostore i iskustva koji su dosad bili nedovoljno zastupljeni. Istodobno, zbirka potvrđuje Mujičića kao autora iznimne inventivnosti, čiji se pjesnički projekt temelji na neprestanoj transformaciji jezika i identiteta. Može se reći da „tahiret“ iz uvodne dosjetke funkcionira kao metafora same knjige: to je prostor sjećanja i imaginacije, osobni „onaj svijet“ u kojem se subjekt i njegovo iskustvo iznova konstituiraju kroz jezik. Mujičićeve pjesme upravo su takva mjesta – mjesta na kojima se ne samo prisjećamo sebe, nego bivamo i dozvani u sjećanje.

S nadom da je ahiret dovoljno prostran za ovako dobroćudan tahiret, s kojim smo se češće smijali nego plakali, ali i s nadom da tamo našem Tahir-begu nje nimalo dosadno, zaokružujem ovu kratku bilješku o dragom mi pjesničkom Karađozu, čovjeku bezobrazno bogate biografije.