Filip Mursel Begović, „Fina muslimanska raja“, Bošnjački nacionalni savjet, 321 str., Zagreb, 2025.

Piše: Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović

U dugom hodu bošnjačkoga eseja – od Ljubušaka i Bašagića, preko prijelomnih modernističkih glasova, pa preko Alije Isakovića – rijetko se pojavi knjiga koja istodobno otvara prozor, razbija staklo i postavlja ogledalo. „Fina muslimanska raja“ upravo to čini. Ona ne donosi samo komentare jedne stvarnosti, niti je tek književni eksperiment u fluidnim žanrovskim granicama, ona je u isti mah čin samospoznaje, autopsija identiteta i precizno seciranje naše epohe.

Kao neko ko je živio u vremenu kada se bošnjačka književnost tek borila za svoje ime, kao svjedok komunističkih lomova, ratnih prelamanja, poslijeratnih krivudanja i svih kulturnih pregnuća koja su nas oblikovala, mogu reći da se ovakva energija rijetko javlja. Malo je savremenih tekstova koji me podsjećaju na porođajne muke i zanosne rizike iz vremena kada su Isaković i Duraković ispisivali temelje našeg književnog samoosvještavanja.

No, radi uvjerljivosti i pune književno-historijske slike, važno je naglasiti da bošnjačka esejistika i publicistika nikada nisu bile jednodimenzionalne, niti su počivale samo na jednoj vertikali – onoj koju je postavio Alija Isaković. Naprotiv, kroz posljednjih pola stoljeća vidjeli smo niz primjera gdje su se književnici s punom snagom i stilskom autonomijom spuštali u prostor kolumne, reportaže i javnog zapisa. Tu prije svega mislim na Nedžada Ibrišimovića, koji je u svojim različitim formama širio obzor književnog mišljenja, potom Dževada Karahasana, čija je misaona strogoća javni prostor činila izazovnijim, Abdullaha Sidrana, koji je poetsku prozu preselio u novinski jezik, Zilhada Ključanina i Sadika Ibrahimovića, koji su miješali narativno i esejističko, te Faruka Šehića, čija kolumna u sebi nosi prepoznatljivu ratnu i postratnu poetiku.

S druge strane, imamo i obrnutu, jednako vrijednu putanju: situacije kada novinarstvo biva oplemenjeno publicističkom snagom i misaonim registrom koji kudikamo nadilazi dnevni ritam. Irfan Horozović je najbolji primjer tog filozofijskog prodora, dok Enes Ratkušić i Faris Nanić u svoj novinarski diskurs unose izrazito sociološko iskustvo. Konačno, Sead Omeragić čitavo svoje djelovanje gradi na spoju politološkog, historiografskog i kulturološkog, pokazujući kako novinarstvo može biti i intelektualno i narativno zahtjevno.

U tom okviru se, naporedo s klasičnom esejistikom, razvijala i popularno-naučna kolumnistika u raznim oblastima: u lingvistici, na primjer, rad Alena Kalajdžije sustavno je približavao kompleksne jezičke teme široj publici, dok je u području vjere Samedin Kadić izgradio prepoznatljiv kolumnistički glas koji spaja teološku preciznost i savremenu, kritičku refleksiju.

Ova se tradicija posebno snažila u sedmičnom listu „Ljiljan“ do novina „Preporod“ – jer su to bili mediji koji su omogućili generacijama da razviju glas, formu, ritam, nerv pisanja. Tu je i sedmični list „Stav“, koji je u deset godina izgradio možda najkontinuiraniji kolumnistički fond, iz kojeg je nastalo više desetina knjižnih izdanja iz reda kolumnista.

Sve to čini nužnim da kažemo sljedeće: „Fina muslimanska raja“ nije prva, nije jedina, niti pretendira biti završna riječ ove tradicije. Ali je nesumnjivo autentična, drukčija i napisana iz pozicije koja je u ovom trenutku bošnjačke književnosti i javnog života potpuno nova. Upravo zato ona pripada toj velikoj liniji, ali je istodobno pomjera.

U rukopisu Filipa Mursela Begovića prepoznajem baš taj porođajni impuls: onu unutarnju nuždu da se narodu koji vječno hoda uz rub viška historije i stalne mogućnosti nestanka – vrati glas, ritam i samokritička hrabrost. Jer ova knjiga nije tek zbirka tekstova. Ona suštinski jesu tri knjige u jednoj.

To je njena naratološka i estetska posebnost, ali i razlog zašto je uopće moguće smjestiti je u širi horizont bošnjačkog pisanja. Ovaj rukopis nije nastao iz dnevnog naboja, nego iz potrebe da se jedna zajednica zapiše u svoj vlastiti jezik, ton i ironijski refleks. Zato kažem, bez ikakve metafore, da on otvara prostor kakav dugo nismo imali.

ESEJ KAO BUDILICA

Prva cjelina, koju čine poglavlja „Anatomija Fine muslimanske raje“ i “Dekonstrukcija utopizma bosanske nacije“, najambiciozniji je pokušaj bošnjačkog eseja nakon Isakovićevih “Neminovnosti”. To nije kompliment, to je književno-historijska činjenica.

Ovdje vidimo ono što je bošnjačkom eseju kronično nedostajalo: spoj ironije, egzistencijalnog registra, historijskog pamćenja i književne hrabrosti da se postave pitanja koja smo decenijama izbjegavali postaviti. Begović u ovim tekstovima radi nešto što se rijetko vidjelo u novijoj bosanskohercegovačkoj prozi i esejistici, on publicističko pretvara u literarno, a literarno vraća u društveno djelovanje.

Njegova ironija nije maska, to je metod, kao što je kod Isakovića bio metod jezik, a kod Durakovića analiza.

Ovi tekstovi funkcioniraju kao svojevrsne budilice, glasovi koji drmaju zajednicu koja je navikla na uspavljujuće fraze i na kulturni autizam.

„Anatomija Fine muslimanske raje“ i „Dekonstrukcija utopizma bosanske nacije“ odbijaju uljepšavanje, one se vraćaju osnovnom pitanju: Šta, zapravo, danas znači biti Bošnjak i postoji li način da se to izgovori bez straha i bez samosažaljenja?

To ih čini prvim znacima jednog novog bošnjačkog eseja – ne žanrovski, nego generacijski novog. Ovdje autor, nasljednik jedne duge, zanemarene, ali presudne linije bošnjačke književne i intelektualne svijesti, uspijeva napraviti ono što se u našoj tradiciji smatralo gotovo nemogućim: spojiti politologiju, svakodnevne neuroze, nacionalne dileme i književnost u jedan fluidan, ritmiziran i prepoznatljivo autorski diskurs.

To nije samo stvar stila. To je stvar pozicije iz koje se promatra bošnjačka stvarnost. Jer ono što ovu knjigu čini novom i važnom u širem kontekstu bošnjačkog pisanja jeste činjenica da Begović ne govori iz patronizirajuće distance, one koja je decenijama kvarila naš esej i gurala ga u puk akademizam ili pamfletski moralizam.

On piše iznutra, iz ožiljka, iz intimnog iskustva, iz vlastite raspolućenosti između tri geografije (živi na relaciji Zagreb-Sarajevo, a porodica mu je u Kataru) i pet identitetskih slojeva. Ta unutarnja ironija, ta sposobnost da se vlastite slabosti i kolektivne halucinacije raskopaju, egzistencijalno razgole, ismiju i ponovo sastave, upravo to je ono što je bošnjačkom eseju falilo desetljećima.

Begović je prvu veliku temu našeg vremena, bolest identiteta, uspio pretvoriti u književnost. Ne u lament, ne u političku optužnicu, ne u nostalgični folklor, nego u tekst koji se samorazgrađuje i ponovo sklapa pred očima čitatelja. U tom smislu, ova knjiga je više od dijagnostike. Ona je jedan od rijetkih savremenih pokušaja da se bošnjački identitet opiše bez patetike, bez zavjetrine i bez kukavičluka.

Zato je važna i zato pripada književnom polju, a ne dnevnopolitičkoj buci.

Druga cjelina knjige ulazi u prostor „Prava na identitet“ koji je, historijski gledano, Bošnjacima uvijek bio i vječna rana i vječna borba: prostor jezika, imena, popisa, identiteta. To je onaj teritorij na kojem se generacije naših pisaca i javnih radnika spotiču, gube dah, zatim iznova pokušavaju, često uzaludno.

Ali Begović ovdje ne ulazi kao kroničar niti kao pamfletist. On ulazi kao neko ko razumije da publicistika, ako želi preživjeti, mora prevladati samu sebe. Zato je ova cjelina, iako tematski najbliža dnevno-političkom, najmanje novinarska u svom duhu i postupku.

Begović uzima publicistički alat, dakle, činjenicu, polemiku, anegdotu, ironiju, analitičku preciznost, i pretvara ga u stil. U tome je njegova najveća metodološka novina. Ovdje se otvaraju pitanja koja drugi ne postavljaju, i daju odgovori koje drugi sistematski izbjegavaju.

Tu se vidi hrabrost da se vlastiti identitet analizira bez fige u džepu i bez navike da se krivica traži uvijek napolju, u „nekome drugom“. U ovoj cjelini autor radi ono što su prije njega radili samo najbolji. Naime, iz današnje aktualnosti izbacuje svu suvišnu buku i ostavlja samo ono što je univerzalno, trajno, strukturno u bošnjačkom iskustvu. Ne interesira ga dnevni incident ni politički skandal jer on traga za obrascima, za onim što se ponavlja, što nas određuje, što nas boli i što nas koči.

Zato ovi tekstovi, iako nastali iz javne materije, prelaze prag svog žanra i stoje na mjestu gdje se publicistika susreće s književnošću, i prestaje biti jedno, a postaje drugo.

Treća cjelina, sastavljena od poglavlja „Biti kurban“ i „Oproštajna igra Bogomdanih Bošnjaka“, predstavlja literarnu srž ove knjige, njezin najdublji i najosjetljiviji sloj. U ovim tekstovima Begović se najviše udaljava od svoje novinarske kože, ovdje se, možda prvi put, vidi koliko je ta koža zapravo tijesna za ono što nosi.

Ovdje autor ulazi u zonu koja pripada i poeziji i prozi, i ispovijesti i alegoriji, i ironiji i metafizici. Tu nastaju oni tekstovi za koje sam siguran da imaju književno trajanje. Ne zato što su „lijepi“, niti zato što su „angažirani“, nego zato što dosežu ono što u književnosti najduže traje – egzistencijalni ton.

Ovdje se osjećaju i osmanska prašina naših pradjedova i migracijske kletve, i sva bol i tuga svijeta u jednoj rečenici, i humor koji liječi, i bolovi lumbalnih diskova kao metafora sudbine, i fina smjesa tragike i smijeha koja je zapravo najdublji potpis bošnjačke duše.

Ovi tekstovi ne mogu se nazvati kolumnama, ali ni pričama, ni esejima. Oni su nova forma koju bošnjačka književnost nije imala u dosadašnjem razvoju jer nastaju na raskršću gdje se novinarska budnost susreće sa poetskom imaginacijom, gdje se identitetska trauma pretvara u pripovjednu energiju, gdje se ironija izoštrava do lirike. Takav spoj nije eksperiment, nego kontinuitet jedne duge linije, ali sada napokon izgovoren u prikladnom savremenom jeziku, ritmu i senzibilitetu.

Begović ovdje potvrđuje nešto što se rijetko vidi, da se bošnjački esej, onaj koji je stotinama godina bio razapet između historije i politike, konačno može vratiti svom prirodnom ishodištu – književnosti.

„Fina muslimanska raja“ je rijedak pokušaja da se bošnjački život u 21. stoljeću napiše bez straha, bez ukrasa i bez kompleksa. Jer ovo nije knjiga koja se dodvorava, niti knjiga koja traži alibi. A u našoj književnosti, gdje je estradna samocenzura često bila norma, takav postupak je već sam po sebi mala revolucija.

Zašto je važna sada? Zato što živimo u vremenu algoritamske kulture, u epohi u kojoj se identitet pretvara u aplikaciju, a duša u prezentaciju – lijepo dizajniranu, ali praznu. U trenutku kada globalni kapitalistički haos udara o lokalni bošnjački haos, nastaje ova knjiga kao reakcija, kao otpor i kao svjedočanstvo jednog vremena.

Zašto će biti važna u vremenu ispred nas? Zato što pripada onoj rijetkoj vrsti knjiga koje dokumentiraju jedan narod ne kao arhiv činjenica, nego kao arhiv osjećaja, ironija, rana, strahova, smijeha, svega onoga što čini jedan kolektiv živim.

Begovićeva knjiga otvara novo poglavlje bošnjačkog eseja. Poglavlje u kojem se više ne govori iz uloge pasivnog svjedoka, nego iz pozicije osobe koja se usuđuje imenovati ono što drugi prešućuju. Ovo će biti knjiga koja će imati svoje poštovaoce, ali i svoje osporavatelje, što znači da je živa i potrebna. Knjiga koja će se citirati, analizirati, tumačiti, kritikovati, čak i pogrešno razumijevati, a što opet što znači da djeluje.

I možda najvažnije od svega. Ovo je knjiga koja je skinula Bošnjake sa pijedestala trajne žrtve i postavila ih na govornicu humora, autoironije, hrabrosti i samospoznaje.

To je rijetko. To je novo. To je nužno.