Meni su Bošnjaci odmalena bili vrlo zanimljivi, pa na neki način i intrigantni: drukčije su se zvali, drukčije su se pozdravljali, imali su drukčiju vjeru, imali su drukčije običaje, drukčije su postili, drukčije su jemeke spremali, drukčije su im bile kuće, posebice njihova unutrašnjost. Dok su naime na rubovima Čepka u mojoj mladosti neke katoličke kuće još uvijek imale zemljane podove, bošnjačke su uglavnom bile upravo raskošne, ukrašene sećijama, ćilimima, serdžadama, bakrenim ibricima i sahanima, pocinčanim posuđem i sl. Imale su čak i nužnike u stambenim prostorima, što u katoličkim kućama nije bilo zamislivo
Piše: Ivo Pranjković
Odrástao sam u kotorvaroškom prigradskom naselju čudna imena: Čepak. Većina žitelja u njemu bili su Hrvati, a u manjini su živjeli Bošnjaci, koji su činili jedan džemat i imali džamiju izgrađenu posve blizu staroga katoličkoga groblja. Da je to groblje, smješteno ispod utvrde Kotor, doista staro, vidljivo je i po tome što nekoliko grobova u njemu i danas ima pločaste nadgrobne spomenike koji datiraju još iz turskoga perioda u kojem su se na katoličkim grobljima izbjegavali eksplicitni znakovi križa. O tim pločama vrlo je lijepo u nekoliko navrata pisao Ivan Lovrenović u svojim meni silno dragim putopisnim i drugim prozama. To je groblje poznato i po tome što je u njemu, i to tijekom mise koju je predvodio kao kotorvaroški župnik, umro poznati franjevački povjesničar, kroničar i autor čuvene Krvave knjige Varcaranin fra Antun Knežević, inače graditelj i ljetopisac jajačkoga franjevačkog samostana, učenik Ivana fra Frane Jukića i žestoki bosanski domoljub. Poznat je, između ostaloga, i po tome što je u svojstvu gvardijana energično štitio jajačke muslimane tijekom ulaska austrougarske vojske u Jajce.
Samo dvije kuće u Čepku bile su pravoslavne. Jednu su nazivali Crnogorkinom, a u drugoj su živjeli Popovići, koji su se poprilično obogatili baveći se tzv. samaricom po vrletima srednje Bosne. Kotorvaroški Srbi većinom su živjeli u udaljenijim selima kao što su Vagani, Lipovac, Javorani, Kruševo Brdo i druga. Nešto prema istoku, s druge strane planinske rječice Bobas, pritoka Vrbanje koja izvire na Vlašiću, teče kroz Kotor Varoš i ulijeva se u Vrbas na samom ulazu u Banju Luku, a podno ruševina staroga grada Kotora, u kojemu se i rodio i umro slavni vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bilo je prigradsko naselje Kotor. U njemu su većinu činili Bošnjaci. Oni su se sa susjednim Čepčanima uglavnom dobro slagali i međusobno pomagali. S druge strane središta grada, koje se i službeno nazivalo Čaršijom, bilo je naselje Kotorišće, većinom nastanjeno Hrvatima, a na južnoj strani, u pravcu tridesetak kilometara udaljene Banje Luke nalazilo se prigradsko naselje Donji Varoš, nastanjeno bošnjačkim življem. U Čaršiji je stanovništvo bilo miješano, a većinu su činili također Bošnjaci. U Čepku je, i to u mom neposrednom susjedstvu, rođen i jedan od najuglednijih bosanskih franjevaca fra Josip Markušić, u tri navrata provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene i autor tek nedavno u cijelosti objavljenih potresnih Ratnih zabilješki, u kojima su potanko opisana strašna zbivanja tijekom Drugoga svjetskog rata na širem području Jajca, u kojemu je Markušić službovao u to ratno vrijeme.
Od muslimanskih obitelji u Čepku najugledniji su bili Dizdari, u čijoj se kući, najvećoj u Čepku, nalazio i dućan koji su Čepčani zvali Kod Frlje. Tako su ga nazvalipo tome što je ovisoki i postariji dućandžija Ahmet bio izrazito škiljav. Najugledniji Bošnjaci u Donjem Varošu bili su Hadžiselimovići, uz Kurjake, Spahiće, Kartale i dr., u Kotoru su to bili Avdići, Fifići, Tuzlići, Semizi, a u Čaršiji Fazlići. Vlasnik jedne od gostionica u Čaršiji, koja se nalazila u blizini župne crkve, bio je stanoviti Munir. U njegovu gostionicu redovito su svraćali župljani nakon mise. U šali su znali govoriti da im je tu gostionicu preporučio sam župnik koji je na kraju mise uvijek govorio: Idite u miru, što su oni razumijevali kao: Idite Muniru. Od svojih susjeda Bošnjaka vrlo se dobro sjećam Taibe, koja je bila kućni prijatelj moje obitelji i vlasnica voćnjaka u kojem su dozrijevale izvrsne domaće jabuke, te veseloga starog neženje i sevdalije Bajre čiji se prodorni glas često u akšam orio po čepanjskim sokacima. Iz školskih klupa vrlo se rado sjećam svojih razrednih kolegica, izrazito lijepih i uvijek dotjeranih curica Begzade Dizdar iz Čepka i Suade Hadžiselimović iz Donjeg Varoša (Suada je kasnije završila studij medicine u Zagrebu te bila zaposlena u kotorvaroškom domu zdravlja, kojim je jedno vrijeme upravljao i poznati zagrebački ginekolog dr. Asim Kurjak).
Meni su Bošnjaci odmalena bili vrlo zanimljivi, pa na neki način i intrigantni: drukčije su se zvali, drukčije su se pozdravljali, imali su drukčiju vjeru, imali su drukčije običaje, drukčije su postili, drukčije su jemeke spremali, drukčije su im bile kuće, posebice njihova unutrašnjost. Dok su naime na rubovima Čepka u mojoj mladosti neke katoličke kuće još uvijek imale zemljane podove, bošnjačke su uglavnom bile upravo raskošne, ukrašene sećijama, ćilimima, serdžadama, bakrenim ibricima i sahanima, pocinčanim posuđem i sl. Imale su čak i nužnike u stambenim prostorima, što u katoličkim kućama nije bilo zamislivo. Kasnije će se u mom životu to zanimanje za Bošnjake postupno proširivati na interes za orijentalnu i/ili islamsku kulturu, posebice naravno one njezine aspekte koji su bili vezani za prostore Bosne i Hercegovine. Određenu relaciju prema muslimanima imao sam čak i u klasičnoj gimnaziji koju sam završio kod bosanskih franjevaca u Visokom, koje je i onda i danas bilo nastanjeno gotovo isključivo Bošnjacima. Tamo su me naime kolege zvale Omerom, što je bilo povezano s jednom kazališnom predstavom pod nazivom Sultanov sin i dobri vrtlar, u kojoj sam glumio sultanova sina Omera.
Imao sam i prijatelja plavokosoga Visočanina Osmana s kojim sam se povremeno družio, obično na gimnazijskom igralištu. On je inače bio učenik visočke gimnazije u to vrijeme smještene u prostore franjevačkoga sjemeništa koji su nakon Drugog svjetskog rata bili oduzeti fratrima. Bila je oduzeta i cijela velika susjedna zgrada u kojoj se nekad nalazio konvikt, a u kojoj je sve do iza rata devedesetih godina bila vojska, najprije JNA, a onda Armija BiH. I tijekom studija u Zagrebu bio sam na različite načine povezan s muslimanima, bilo onima koji su iz Kotor Varoša dolazili u Zagreb kao radnici ili studenti, bilo sa zagrebačkim ili drugim muslimanima. Tu sam se nešto potanje upoznao i s bošnjačkom književnošću, s alhamijado literaturom, npr. s vrlo zanimljivom pjesnikinjom Umihanom Čuvidinom, s Fejzom Softom i njegovom duhovitom ljubavnom pjesmom Ašiklijski elif-be, s Duvanjskim arzuhalom Mehmed-bega Pruščanina itd. Dakako upoznao sam se i s djelima Mehmedalije Dizdara, Meše Selimovića, Hasana Kikića, Saliha Alića, Muse Ćazima Ćatića, s Biserjem Alije Isakovića, objavljenim u vrijeme moga studija (1972. godine) itd.
Poznavao sam i neke suvremenike, npr. pjesnika Seada Begovića, svoga Banjalučanina Irfana Horozovića, rusista Fikreta Cacana, orijentalista Muhameda Ždralovića i druge. Sve od mladih dana do danas volio sam i izvorne sevdalinke (posebno npr. Kad ja pođoh na Bentbašu ili Zaljulja se mostarska munara). O temama iz muslimanske književnosti osobito sam često razgovarao sa svojim dugogodišnjim prijateljem mostarskim pjesnikom i putopiscem Ibrahimom Kajanom, s kojim sam oko godinu dana i radio u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Neposredno poslije rata predavao sam neko vrijeme na doktorskom studiju lingvistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje sam upoznao dosta kolega Bošnjaka i nekoliko darovitih postdiplomaca na čelu s izvanredno svestranim Ismailom Palićem, koji je danas bez konkurencije najbolji bosnist jezikoslovnoga usmjerenja u BiH. S tim se kolegama sve do danas viđam i povremeno družim, posebice na redovitim Sarajevskim filološkim susretima.
U ratu devedesetih godina i katoličko i muslimansko stanovništvo Kotor Varoša bilo je uglavnom protjerano. Od oko deset tisuća Hrvata koliko ih je u trima župama živjelo na području kotorvaroške općine u ratu je ostalo jedva dvjestotinjak, uglavnom starica i staraca. Najgore je bilo na području župe Sokoline nadomak Srbima nastanjenom Skender Vakufu, u ratu preimenovanom u Kneževo. U toj župi nije ostao doslovce nijedan župljanin, a sve kuće bile su srušene uključujući crkvu, koja je doživjela sličnu sudbinu kao i gotovo sve ostale i katoličke i muslimanske bogomolje na cijelom kotorvaroškom području, koje su odreda bile srušene i/ili spaljene. Sudbinu sličnu Sokolinama doživjela su i neka bošnjačka sela. Posebno je teško stradalo selo Večići, smješteno 5–6 kilometara prema sjeveru u pravcu Teslića, koje je pružalo najviše otpora srpskim paravojnim postrojbama pa je bilo doslovce sravnjeno sa zemljom, a svi njegovi stanovnici protjerani.
U tom se selu inače u vrijeme moga odrastanja svake godine organizirao veliki i vrlo dobro posjećeni katoličko-muslimanski vašar u čast svetoga Ilije odnosno Alije (govorilo se: dopodne Ilija, popodne Alija). Poslije rata stanovnici Večića većinom su se vratili, napravili šatore i selo obnovili iz temelja. Bošnjaci, kojih je prije rata na području općine bilo desetak tisuća kao i Hrvata, i inače su se vratili u puno većem broju od Hrvata, koji su uglavnom ostali živjeti u Zagrebu, Slavoniji, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj itd. Kuće su im doduše u međuvremenu vraćene, ali su ih ili prodali za bagatelu ili ih i danas obilaze kao svojevrsne vikendice. Kad je riječ o mojoj obitelji, na području Kotor Varoša nemamo više nijedne osobe koja bi s nama bila makar i u daljem srodstvu. Rodbine, uključujući i moje roditelje, sada imamo samo na spomenutom čepanjskom groblju. Malo je reći da to nije nimalo ugodan osjećaj.
Rekao bih na kraju ovoga svoga kratkog zapisa da me je od rane mladosti sve do današnjih dana relacija prema Bošnjacima i njihovim kulturološkim specifičnostima izrazito obilježavala, pa i obogaćivala. U određenoj mjeri te sam specifičnosti doživljavao i doživljavam kao sastavni dio i svoje vlastite osobnosti, i to ne samo zavičajne. Mislim da bi razlike među narodima, a dakako i razlike među ljudima uopće, i inače u životu svakoga čovjeka trebale veseliti i oplemenjivati, a da ne bi smjele biti povodom sukoba, netolerancije ili međunacionalne odnosno međuvjerske mržnje, a upravo to se nažalost i na području Bosne i Hercegovine i drugdje sve od turskoga vakta do današnjih dana prečesto ponavljalo. Da se to ne bi i dalje događalo, mislim da je prijeko potrebno i na nacionalnoj, i na vjerskoj, i na osobnoj razini ulagati puno više truda u bolje međusobno poznavanje, komšijsko uvažavanje te međunacionalno i međuljudsko poštovanje.
