Američka vojska je poput slona u prodavnici porculana: slona opijenog sopstvenom prividnom moći i porculana sačinjenog od svih onih civilizacija koje on ne razumije

Šta god tvrdio Donald Trump, upad u Iran je fijasko, još jedan u dugom nizu neuspjeha. Sjedinjene Države nisu ostvarile nijedan od zacrtanih ciljeva: nisu uspjele ovladati rezervama uranijuma potrebnim za izradu bombe; nisu postigle smjenu režima, već su, naprotiv, ojačale teokratiju u Teheranu; a kontrolu nad Hormuškim tjesnacem prepustile su Iranu, darujući režimu oružje moćnije od bilo kakve nuklearne naprave. Iran, koji je prije početka sukoba bio izoliran, sada kontrolira svjetsku ekonomiju otvarajući ili zatvarajući naftnu slavinu tog tjesnaca.

Za američku vojsku – fijasko više. Ako se vratimo na kraj Drugog svjetskog rata i pregledamo slijed vojnih operacija u koje su Sjedinjene Države bile uključene, teško je pronaći ijedan uspjeh. Neuspjesi se ne prestaju gomilati.

Za polaznu tačku možemo uzeti Korejski rat iz 1950. godine, u kojem Sjedinjene Države nisu uspjele zaustaviti komunističku invaziju; nakon tri godine neviđenog nasilja, granica između Sjeverne i Južne Koreje ostala je tačno na početnoj tački. Bila je to prva verzija uzaludnog rata, koju će slijediti mnogi drugi.

Vijetnamski rat, nakon povlačenja Francuza 1954., produžio se do 1973. godine, još jedan neuspjeh: relativno slobodna južna polovina Vijetnama apsorbirana je od strane sjevera i cjelina je postala komunistička. Što je još gore, tokom ovog rata američka vojska je narušila neutralnost Kambodže, što je dovelo do preuzimanja vlasti od strane varvarskog režima Crvenih Kmera.

Direktne ili indirektne intervencije u Centralnoj Americi nisu dale bolje rezultate. Borba u Nikaragvi protiv sandinističkog ustanka samo je promovirala Daniela Ortegu, u početku komunistu, na kraju despota, neprikosnovenog predsjednika svoje zemlje od 2006. godine. Prisjetimo se, za svaki slučaj, i neuspjeha iskrcavanja na Kubi pod predsjedavanjem Johna Kennedyja. U toj regiji jedini uspjeh bilo je svrgavanje prokubanskog režima na malom ostrvu Grenada 1983. godine, na inicijativu Ronalda Reagana. Venecuela? Maduro je otišao, ali čavisti su i dalje tu.

Neuspjeh je zabilježen i na Rogu Afrike s pokušajem intervencije u Somaliji iz humanitarnih razloga 1993. godine, što je završilo debaklom i povlačenjem trupa o kojem je odlučio Bill Clinton 1994. godine. U Evropi bismo mogli čestitati Sjedinjenim Državama na intervenciji protiv Srbije 1999. godine, u saradnji s NATO-om, kako bi se spasilo stanovništvo Kosova: vojni uspjeh, bez sumnje, ali ne i diplomatski, budući da Kosovo ne priznaju sve nacije.

Ako se preselimo na Bliski istok, močvaru u kojoj je američka vojska zaglibljena od devedesetih godina, Zaljevski rat iz 1991. može se smatrati pobjedom; ali radilo se samo o uspostavljanju ranije nezavisnosti Kuvajta, operaciji koju je izvela široka koalicija koju je George Bush znao okupiti, nešto što Donald Trump nikada nije uspio. Ovaj uspjeh u Kuvajtu bio je, s druge strane, relativan, jer su Sjedinjene Države odustale od progona Sadama Huseina, koji je nastavio vladati Irakom, izazivajući nove sukobe s Kurdima i šijama.

Uslijedila je invazija na Irak 2003. godine, koja se ne može smatrati pobjedom, jer Bagdad danas pokazuje više simpatija prema Teheranu nego prema Washingtonu. Prateći model Koreje ili Vijetnama, sjetimo se invazije na Afganistan 2001. godine: Sjedinjene Države su u početku imale podršku NATO-a, ali su potom ostale same, sve do katastrofalnog povlačenja po odluci Joea Bidena. Nakon dvadeset godina intervencije, zemlja je i dalje u rukama talibana, i to u gorem stanju nego prije.

Ukratko, američka vojska, u direktnom ili indirektnom ratu u svim regijama svijeta od 1950. godine, ostvarila je samo jednu jasnu pobjedu, na Grenadi. General Petraeus, koji je komandovao trupama u Iraku i Afganistanu, pokušao je opravdati ovaj niz neuspjeha objašnjavajući nam da danas, za razliku od prošlih stoljeća, ratovi nemaju ni početak ni kraj, da nikada nema jasnih pobjeda ili poraza, već da cjelina čini kontinuirani tok s usponima i padovima. Ako prihvatimo Petraeusovu analizu, primijetit ćemo da su padovi češći od uspona, a neuspjesi sistematičniji od uspjeha.

Kako objasniti ovaj kontrast između vojne moći Sjedinjenih Država i oskudnih rezultata? Prva hipoteza: Amerikanci su opijeni svojom materijalnom superiornošću i nemaju jasnu strategiju, zastoj u Iranu nije ništa novo. Da metafora nije tako istrošena, rekao bih da je američka vojska poput slona u prodavnici porculana: slona opijenog sopstvenom prividnom moći i porculana sačinjenog od svih onih civilizacija koje Sjedinjene Države ne razumiju.

Osim nepoznavanja protivnika, što vodi ka njegovom potcjenjivanju, američke intervencije zanemaruju moć slabih pred jakima: ono što su Vijetnamci, Somalijci, Afganistanci, a sada i Iranci nanijeli Sjedinjenim Državama, podsjeća na drugu klasičnu metaforu, onu o Davidu i Golijatu. Američki Golijat postaje žrtva sopstvenog prezira prema lukavim Davidima.

Šta učiniti, imajući u vidu da su Sjedinjene Države manje zlo, znajući da našem svijetu ne nedostaje tirana, Putin je najbolji primjer, ne računajući bezbrojne gospodare rata koji pokušavaju raspodijeliti bogatstva Bliskog istoka i Afrike? U principu, na UN-u bi bilo da igra ulogu čuvara, ali, paralizovan Rusijom i Kinom, on je u pat-poziciji. A Evropska unija? I dalje je preslaba i razjedinjena da bi uspostavila red, osim u nekim operacijama humanitarnog karaktera, kao u Sudanu, Libanu i Etiopiji. Kina? Paradoksalno, ona bi mogla postati taj stabilizirajući faktor da nije historijski zatvorena u samu sebe.

Ne preostaje ništa drugo nego se okrenuti Sjedinjenim Državama. U dva navrata, u dva svjetska rata, one su ispunile svoju ulogu, usklađujući svoje vojne intervencije sa svojim demokratskim namjerama. Od tada ništa. Hladni rat? Ruski narod i Boris Jeljcin bili su ti koji su okončali sovjetsku prijetnju, a ne Sjedinjene Države. Hoće li ove potonje povratiti svoju prvobitnu vokaciju: izvoz liberalne demokratije i pravne države? Treba li poželjeti da Sjedinjene Države pretrpe još koji poraz kako bi podstakle svoje lidere i vrhovnu komandu na samokritiku i novu viziju svijeta? U međuvremenu, prijateljstvo prema Sjedinjenim Državama nas poziva da ne povlađujemo njihovim greškama, već da ih osudimo: to je pravo prijateljstvo.

Guy Sorman je istaknuti francusko-američki ekonomista, filozof i jedan od vodećih savremenih zagovornika klasičnog liberalizma. Tokom svoje bogate karijere objavio je više od trideset knjiga i redovni je kolumnista uglednih svjetskih listova; ovaj je komentar napisao za ABC