Predrasude o muslimanima ne funkcioniraju kao argumenti, jer su prenapregnute etikete, a mehanizam njihove proizvodnje je uvijek isti. Najprije se muslimanu oduzme konkretnost (ko je, šta radi, šta misli), zamijeni apstrakcijom (terorist, fundamentalist, džihadist, mudžahedin, radikal) i onda se ta apstrakcija napada umjesto njega
Postoji zanat koji na Balkanu nikad ne podliježe opasnostima stečajnih postupaka. Nije potreban kapital da bi se održao na životu, ni licence, a ne traži ni poseban talenat. Potrebna je samo jedna sirovina koja se, za razliku od nafte ili strpljenja, posvemu samo množi. Strah od muslimana!
U svijetu danas živi oko dvije milijarde muslimana. Svaki četvrti čovjek na planeti. U Evropi, bez Rusije i Turske, taj udio pada na tridesetak miliona, raspršenih, nesjedinjenih, bez ikakvog političkog centra koji bi ih koordinirao čak ni kad bi htjeli biti koordinirani. To su podaci dostupni svakome ko je ikad otvorio demografsku studiju o evropskoj populaciji.
Na Balkanu se taj obrazac ponavlja na način da se marginalna pojava izdvoji, uveća, uokviri, a potom proglasi dokazom šire opasnosti i, što je najvažnije, retroaktivnim opravdanjem svega što se desilo ranije. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, prisustvo stranih boraca Arapa, realno ograničeno i vremenski kratko, pretvoreno je u trajnu prijetnju pod sloganom: “Evropa se brani na Savi!” Riječ je o političkoj konstrukciji koja, među ostalim, tvori mit o tzv. Predziđu kršćanstva, bez obzira konstruira li ga srpski ili hrvatski nacionalizam s ove ili s one strane Save.
Dvije decenije nakon rata i nekoliko investicija iz arapskih zemalja, podmukla teza o nadiranju i planskom naseljavanju „mudžahedina“ postaje “demografska invazija” jer Arapi tokom 2016. godine kupuju videndice u okolici Sarajeva, u čemu ne sudjeluju samo hrvatski i srpski konstruktori, već i oni bošnjački. Rezultat je rijetko viđena razina islamofobije, arabofobije, ali i turkofobije, koja se koristi i za dnevnopolitička razračunavanja u kojima i džamija u blizini crkve postaje veduta “islamizacije”. Bosnu i Hercegovinu se u posljednje vrijeme, jer je time i u ovom trenutku isplativo plašiti, prikazuje kao prostor iranskog utjecaja, premda je broj šija zanemariv, a vjerska struktura Bošnjaka stabilna.
No, predrasude o muslimanima ne funkcioniraju kao argumenti, jer su prenapregnute etikete, a mehanizam njihove proizvodnje je uvijek isti. Najprije se muslimanu oduzme konkretnost (ko je, šta radi, šta misli), zamijeni apstrakcijom (terorist, fundamentalist, džihadist, mudžahedin, radikal) i onda se ta apstrakcija napada umjesto njega. Predrasuda ne traži dokaz, traži tijelo na koje će se zalijepiti, a što ilustrira i prizor kada su u srpskim konclogorima tamničari provjeravali islamski identitet skidanjem gaća, kao da vjera stanuje u tijelu, a ne u savjesti.
Muslimani u Europi getoizirani su dvostruko, i fizički, u radničkim četvrtima bez izlaza, i simbolički, u jeziku koji ih svodi na prijetnju ili egzotiku, na “tajni Subjekt” kojega se Zapad boji jer ga ne razumije. Jedini izlaz iz te zamke nije sadržan u opovrgavanju etiketa već u njihovim seciranjima, pa je potrebno nazvati stvar pravim imenom i ponekad platiti cijenu za tu tačnost. Da budemo pošteni, sigurnosni problemi postoje. Postojali su i postoje. Nakon rata zabilježeni su oblici radikalizacije. Iz Saudijske Arabije stizale su rigidne interpretacije islama koje su u lokalnom kontekstu djelovale kao strana tijela. Zabilježeni su i odlasci na strana ratišta (Sirija). Sve su ovo bili stvarni izazovi koji zahtijevaju ozbiljan pristup, a Islamska zajednica u BiH je u više navrata pokazala da posjeduje višak odgovornosti i da se zna nositi s izazovima.
Zanimljivo je da uvezeni vehabizam danas želi crpiti snagu iz zamjena teza, šireći bauk o postajanju neke iransko-šijitske prijetnje u Bosni i Hercegovini. Dakle, isti krugovi koji su godinama upozoravali na “previše mehki” islam, na bošnjačku „novotariju“, danas u sufijskim praksama, u onom kontemplativnom, poetskom, ezoteričnom islamu koji je Balkanu bio domaći vjekovima – prepoznaju navodne vanjske iranske utjecaje. Kriteriji se mijenjaju, ali zaključak ostaje isti. Musliman Bošnjak koji slijedi srednji put islama je najčešće problem jer nemoguće je argumentom svesti na prijetnju. U kojoj varijanti će probati biti lišen svoje zemlje i postojanja ovisi o sezoni.
Niti jedan ozbiljan analitičar neće reći da religijski ekstremizam ne postoji. Postoji. Ali postoji uz politički ekstremizam, nasilne subkulture (ističeno navijačke skupine), ideološke radikalizacije raznih boja i niz drugih faktora koji se u ovoj vrsti narativa sistematski prešućuju. Izdvajanje islama kao centralnog objašnjenja svih prijetnji više govori o potrebama naratora nego o stvarnoj slici terena.
Balkanski ratovi nisu završili. Posebno ne u javnom prostoru. Nastavljaju se kroz raznorodne interpretacije i preispitivanja. U tom okruženju priča o muslimanskoj prijetnji nije samo sigurnosna procjena, ona je i instrument kojim se retroaktivno potvrđuje vlastita pozicija iz rata. Narativ koji objašnjava prošlost počinje oblikovati sadašnjost. I to mu je prava svrha, a u trenutku kada tzv. islamska prijetnja prestane biti predmet analize i postane sredstvo unaprijed smišljenog obračuna, više ne govorimo o sigurnosti jer je stupio na snagu stari balkanski zanat, koji nikada ne ide u stečaj.
