Iako je započeo kao kopač ugljena, Mehmed Đekić imao je želju za učenjem i napredovanjem pa je ubrzo i našao put za daljnje obrazovanje. Najprije je završio školu za kvalificiranog kopača ugljena, a zatim je rudnik prepoznao njegov potencijal i poslao ga na dodatno školovanje u Varaždin, gdje se obrazovao za rudarskog nadzornika. „Volio sam učiti. Kad bi profesor objasnio lekciju, ja sam je već bio pročitao“, objašnjava uz osmijeh.

Iza sjećanja Mehmeda Đekića krije se životni put koji je započeo davne 1944. godine u malom bosanskom selu Zelinja Donja – Općina Gradačac, a nastavio se u dubinama labinskog rudnika te s vremenom prerastao u dugogodišnji društveni angažman u zajednici. Put je to koji je bio ispunjen radom, odricanjem i upornošću. Posebno mjesto zauzima njegov angažman u očuvanju identiteta i prava bošnjačke nacionalne manjine kojoj je posvetio velik dio svog javnog djelovanja.

Đekić pripada generaciji koja je iz Bosne i Hercegovine odlazila u potrazi za boljim životom, a kroz rad i stjecanje znanja izgradila je mjesto u stranoj sredini koja im je na koncu postala dom.

„Od rudarske jame do društvenog rada vodila me ista stvar – uvjerenje da svaki posao treba raditi odgovorno i da iza sebe treba ostaviti nešto dobro.“

Mehmed Đekić rođen je u obitelji koja je živjela od zemlje i vlastitog rada. Djetinjstvo je bilo skromno, ali obilježeno snažnim obiteljskim vezama.

„Rođen sam u zemljoradničkoj te dosta siromašnoj obitelji. Otac je bio zemljoradnik, a majka domaćica. Imali smo nešto zemlje, ali sve se radilo ručno s konjima i volovima“, prisjeća se i dodaje da su djeca odmalena učila što znači raditi i preuzimati odgovornost.

Ipak, kada je Mehmed imao samo sedam godina ostao je bez oca. Najstariji brat tada je preuzeo brigu o obitelji i postao oslonac svima. Unatoč teškim okolnostima osnovnu školu završio je uspješno. Već nakon završenja osnovne škole pokazivao je sklonost učenju i istraživanju, ali mogućnosti u njegovu kraju bile su ograničene. „U našem kraju nije bilo perspektive. Bilo je puno djece, a malo tvornica i poduzeća. Ljudi su morali odlaziti u druge krajeve tražiti posao“, kaže.

Čim je navršio osamnaest godina Mehmed napušta rodni kraj te donosi odluku koja će mu promijeniti život. Početkom šezdesetih godina mnogi su mladi iz Bosne odlazili u industrijske centre tadašnje Jugoslavije. Tako da dolazak u Labin nije bio slučajan. U tom su gradu već radili njegov brat i nekoliko rođaka, a labinski rudnik u to je vrijeme bio jedno od najvažnijih industrijskih središta u regiji.

„Rudnik je bio atraktivan jer je imao dobre plaće u odnosu na druge poslove. Mi mladi htjeli smo zaraditi, kupiti si nešto, lijepo se obući, pokazati se djevojkama“, govori uz osmijeh. Ipak, tada nije razmišljao o trajnom ostanku: „Iskreno, nisam planirao ostati ovdje. Došao sam zaraditi nešto novca i možda potražiti bolji posao negdje drugdje.“

No kako su mjeseci prolazili, Labin mu je sve manje bio samo privremena postaja. Grad je polako postajao mjesto u kojem se stvaraju nova prijateljstva. „Kad smo upoznali ljude i okruženje, sprijateljili se s njima sve je postalo drugačije. Pomogli su i more i klima“, prisjeća se.

U jednom je trenutku razmišljao o odlasku u slovenski rudnik u Velenju, gdje su plaće bile znatno veće. No taj plan nije dugo potrajao. „Mi smo došli tamo u majicama, a već sutradan palo je deset centimetara snijega. Tada sam shvatio koliko nam je u Labinu zapravo dobro.“

Nakon toga odlučio je na papir zapisati sve prednosti i nedostatke života. „Kad sam sve zbrojio, ispalo je da je bolje ostati u Labinu“, objašnjava.

Prvi radni dan u labinskom rudniku bio je iskustvo koje se teško zaboravlja. Za mladića koji je do tada radio na zemlji, silazak u dubinu zemlje bio je potpuno novi svijet. Podzemni hodnici, buka strojeva i stalna opasnost stvarali su osjećaj poštovanja prema poslu koji su rudari obavljali svakodnevno.

„Spuštate se liftom u jamu, a vidite samo čelično uže koje vas drži. Tada nisam znao ništa o sigurnosnim koeficijentima, samo sam razmišljao ‘što ako pukne'“, prisjeća se Đekić.

Rudarski posao zahtijevao je i fizičku izdržljivost i psihičku stabilnost. Na nekim radilištima radilo se uz pomoć mehanizacije, ali je mnogo posla i dalje bilo ručno. Svaki je rudar imao svoju normu, a radni dani često su bili dugi i naporni.

Radnici su morali proći obuku, upoznati se s pravilima sigurnosti i naučiti kako se kretati pod zemljom. „Petnaest dana smo obilazili rudnik i učili o opasnostima. Tek nakon toga polagao se ispit za rad“, objašnjava Đekić.

Uz fizički napor, rudari su se svakodnevno suočavali i s opasnostima. Jedan događaj iz ranih godina rada ostao mu je duboko urezan u pamćenje: „Jednom je stijena pala na radnika. Kad smo došli, bio je zatrpan, samo mu je glava ostala vani. Takve stvari nikad ne zaboravite.“

U takvim trenucima pokazivala se posebna vrsta solidarnosti koja je povezivala rudare. Ta povezanost nije završavala na radnom mjestu. Kada bi netko stradao ili poginuo, rudari bi spontano skupljali novac kako bi pomogli obitelji stradalog kolege. „Nitko ne pita treba li pomoći. Svi jednostavno daju koliko mogu“, prisjeća se.

Iako je započeo kao kopač ugljena, Mehmed Đekić imao je želju za učenjem i napredovanjem pa je ubrzo i našao put za daljnje obrazovanje. Najprije je završio školu za kvalificiranog kopača ugljena, a zatim je rudnik prepoznao njegov potencijal i poslao ga na dodatno školovanje u Varaždin, gdje se obrazovao za rudarskog nadzornika. „Volio sam učiti. Kad bi profesor objasnio lekciju, ja sam je već bio pročitao“, objašnjava uz osmijeh.

Tijekom godina napredovao je na poslovima, završio studij sigurnosti na radu te na kraju postao šef službe zaštite na radu. Ali, time njegov obrazovni put nije završio. Kasnije je upisao i Višu tehničku školu zaštite na radu u Zagrebu, gdje je stekao zvanje inženjera zaštite na radu.

Ta kombinacija praktičnog iskustva iz rudnika i stručnog obrazovanja omogućila mu je postupno napredovanje unutar rudarskog sustava. Osim u rudniku, prenosio je znanje i mladima te je predavao predmet zaštite na radu u srednjoj školi, a mnogim učenicima pomagao je i kroz instrukcije iz matematike.

„Mladima bih poručio samo jedno – učite, radite i budite odgovorni, jer se trud na kraju uvijek isplati.“

Osim stručnog rada u rudniku, Đekić se aktivno uključio i u sindikalni život. Rudari su oduvijek bili svjesni važnosti zajedništva i zaštite radničkih prava, pa je sindikalni rad imao veliku ulogu u njihovoj svakodnevici. Vremenom je postao i predsjednik Općinskog sindikalnog vijeća, a njegov angažman prepoznat je i na razini Saveza sindikata Hrvatske, gdje je bio član Vijeća i Predsjedništva. Za njega sindikalni rad nije bio samo formalna funkcija, nego način da se glas rudara čuje i izvan jame, tamo gdje se donosilo odluke o radu, sigurnosti i pravima zaposlenih.

Kako se godinama stručno usavršavao, postao je direktor OOUR-a Ugljenokopa Labin te direktor Opće-kadrovskog sektora rudnika. Taj put od rudarskog kopača do rukovodećih funkcija bio je rezultat dugogodišnjeg rada, ali i povjerenja koje je stekao među kolegama i upravom. Takav profesionalni put bio je rijedak i zahtijevao je veliko povjerenje kolega i nadređenih, ali i spremnost na stalno učenje i prilagodbu.

Dolazak u novu sredinu uvijek nosi izazove, osobito kada se stiže iz drugačijeg kulturnog okruženja. „U početku su mnoge Bosance stavljali u isti koš“, prisjeća se, uzdahnuvši. No, kako kaže, poštovanje se stječe vlastitim ponašanjem: „Treba upoznati ljude, njihove običaje i kulturu. Tek tada možeš postati dio sredine.“

“Ne možeš doći u novu sredinu i nametati svoje, nego moraš učiti i uklopiti se, a onda će i oni prihvatiti tebe. Poštovanje u novoj sredini ne dobije se samo tako – moraš upoznati ljude, njihove običaje i pokazati da si spreman živjeti zajedno s njima”, objašnjava Džekić.

Nakon raspada Jugoslavije i promjena koje su početkom devedesetih zahvatile cijelu regiju, Đekić je nastavio svoj javni angažman, ali ovaj put ponajviše kroz rad među Bošnjacima Istre. 2008. godine izabran je za predsjednika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Labina. U toj ulozi nastojao je očuvati kulturni identitet bošnjačke nacionalne manjine, ali i poticati dijalog i suradnju s drugim narodima koji žive u Istri.

Njegov rad bio je usmjeren na očuvanje jezika, običaja i kulturne baštine, ali i na stvaranje prostora u kojem će različite zajednice moći zajedno djelovati i graditi zajednički život. Danas je počasni predsjednik Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske. Motivacija mu je očuvanje identiteta i kulture: „Kroz zajednicu možemo razvijati kulturu i običaje koji su dio našeg identiteta.“

S godinama se Đekić sve više počeo baviti i pisanjem. Shvatio je da iskustva i sjećanja ljudi koji su stvarali rudarsku povijest Labinštine ne smiju ostati zaboravljena.

Tako je 2018. godine objavio knjigu „Bošnjački identitet Labinštine“ u kojoj je zabilježio povijest i život bošnjačke manjine. Dvije godine kasnije objavljeno je opsežnije djelo pod nazivom „Monografija Bošnjaka Istre“ koje donosi pregled povijesti, migracija i života Bošnjaka u istarskom prostoru. Labin smatra svojim domom: „Ovdje sam proveo život, ovdje su mi prijatelji i obitelj.“

Danas, kada se osvrne na svoj životni put, Mehmed Đekić o uspjesima govori s neskrivenim ponosom: „Cijeli život sam učio i radio. Gdje god sam bio, trudio sam se ostaviti pozitivan trag.Kad pogledam unatrag, najvažnije mi je da sam pokušavao biti koristan za svoju zajednicu. Nadam se da sam u tome uspio.“

Na kraju, na pitanje što poručuje mladima objašnjava da ponašanje pojedinaca oblikuje sliku o cijeloj zajednici: “Ako se ponašaš loše, ne sramotiš samo sebe nego i sve druge.” Mladi, trebaju biti odgovorni, obrazovani i solidarni, jer bez međusobne podrške nema ni zajednice. “Sve što radiš moraš raditi s razmišljanjem”, poručuje, dodajući kako su upravo znanje i disciplina bili ključ njegovog životnog puta.

Mehmed Đekić je za svoj predan rad tijekom godina primio je niz priznanja i nagrada. Među njima se ističu Medalja i Orden rada Josipa Broza Tita, „Diploma Labinske Republike“, priznanje Hrvatskog instituta za sigurnost na radu, kao i nagrada za životno djelo Grada Labina 2014. godine. Njegov život i rad zabilježeni su i u dokumentarnom zapisu Hrvatske radio televizije, koja je snimila kratkometražni film posvećen njegovu djelovanju.

No, možda i najvažnije priznanje jest poštovanje zajednice i trag koji je ostavio među ljudima i to bez obzira na nacionalnost.