Pitanje stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu dugo je ostajalo u sjeni, djelomično zbog društveno-političkog sistema bivše Jugoslavije, a djelomično zbog unutrašnjih procesa unutar same bošnjačke zajednice. Prema verificiranim podacima, u jasenovačkom kompleksu ubijeno je najmanje 1.520 Bošnjaka, poimence utvrđenih. Oni su potjecali iz 273 mjesta širom Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Hrvatske i Crne Gore. Među njima je bila 371 žena, što čini gotovo četvrtinu ukupnog broja stradalih Bošnjaka u ovom logoru

Podno spomenika “Cvijet” obilježena je 81. obljetnica proboja zatočenika iz ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Komemoracija pod nazivom “Sjećanje za budućnost” okupila je preživjele logoraše, hrvatski državni vrh, predstavnike nacionalnih manjina i vjerskih zajednica, kako bi se odala počast žrtvama režima koji je u temelje svoje ideologije ugradio istrebljenje drugog i drugačijeg.

Skup je podsjetnik na dramatični 22. april 1945. godine, kada je oko 600 od preostalih 1073 zatočenika u logorskom kompleksu Ciglana krenulo u očajnički proboj. Predvođeni zarobljenim partizanom Antom Bakotićem, koji je u jurišu položio život, ovi su ljudi, svjesni da ih čeka gotovo sigurna smrt, izabrali borbu umjesto nijemog čekanja egzekucije.

Slobodu je dočekalo tek 117 preživjelih. Istovremeno, proboj je pokušalo i 147 zatočenika u Kožari, od kojih je samo 11 uspjelo izbjeći ustaške metke. Oni koji su zbog bolesti i iscrpljenosti ostali u barakama, ubijeni su bez milosti, a njihova tijela spaljena su zajedno s logorskim objektima u pokušaju režima da u zadnjim satima postojanja zametne tragove svojih zločina.

Premijer Andrej Plenković, naglasivši važnost svjedočanstava preživjelih, poručio je na današnjoj komemoraciji da Hrvatska mora sustavno jačati kulturu sjećanja i ugrađivati sadržaje o ovim povijesnim strahotama u obrazovni sustav, s ciljem izgradnje tolerantnog i uključivog društva.

Prema podacima Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, tokom 1337 dana postojanja ovog stratišta, poimence je utvrđeno više od 83.000 žrtava. Jasenovac nije bio samo radni logor, kako je to ustaška propaganda pokušavala prikazati, već mjesto sustavnog i planskog uništenja Srba, Roma i Jevreja, ali i političkih neistomišljenika među kojima su bili brojni Hrvati, Bošnjaci i Slovenci.

Među tim imenima, dugo vremena potisnuta u drugi plan historiografije, nalaze se i ona više od 1.500 Bošnjaka. Njihova sudbina u Jasenovcu svjedoči o specifičnoj poziciji naroda koji se našao između čekića ustaške asimilacije i nakovnja otpora fašizmu, plaćajući cijenu dostojanstva najstrašnijim mučenjima.

Koncentracijski logor Jasenovac nastao je u augustu 1941. godine, ubrzo nakon uspostave fašističke takozvane Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osmišljen po uzoru na nacističke logore u Njemačkoj, ali s specifičnim pečatom lokalne svireposti, postao je centralno mjesto terora kojim je upravljala Ustaška nadzorna služba (UNS), preciznije njezin III. Ured,  Ustaška obrana.

Logorski kompleks se prostirao na oko 210 kvadratnih kilometara uz obale Save, obuhvaćajući nekoliko podlogora: Krapje (Jasenovac I), Bročice (Jasenovac II), Ciglanu (Jasenovac III), Kožaru (Jasenovac IV) i Staru Gradišku (Jasenovac V). Upravo je lokacija, okružena rijekama i močvarnim područjem Lonjskog polja, činila bijeg gotovo nemogućim, a logor idealnim izoliranim stratištem.

Glavni ideolog i zapovjednik zločinačkog sistema bio je Vjekoslav “Maks” Luburić, koji je osobno boravio u Njemačkoj kako bi proučio rad nacističkih logora, pohvalivši se kasnije da je u Jasenovcu “likvidirao više ljudi nego što je to uspjelo Osmanskom carstvu u čitavoj Europi”. Logor je funkcionirao kao tvornica smrti u kojoj su zatočenici bili podvrgnuti prisilnom radu u nemogućim uvjetima, gladi, bolestima i svakodnevnim likvidacijama.

Ubijanja su vršena hladnim oružjem, vatrenim oružjem, ali i masovnim izgladnjivanjem. Za razliku od njemačkih logora koji su koristili plinske komore radi “industrijske efikasnosti”, Jasenovac je ostao upamćen po direktnom, patološkom nasilju ustaških koljača nad žrtvama.

Politički okvir u kojem je Jasenovac djelovao bio je definiran rasnim zakonima NDH, usmjerenim primarno protiv Jevreja i Roma, te državnom politikom prema Srbima koja je predviđala njihovo trebljenje, pokrštavanje ili progon. Međutim, ustaški režim nije štedio ni one koji su nominalno smatrani “Hrvatima islamske vjere” ako bi iskazali bilo kakav vid neposluha ili otpora.

Bošnjaci su u Jasenovac dospijevali kao antifašisti, ilegalci, jataci partizana, ali i kao ljudi koji su se usudili javno usprotiviti teroru nad svojim susjedima. Sistem logora bio je postavljen tako da dehumanizira svakog ko bi se našao unutar bodljikave žice, pretvarajući ljudska bića u brojeve predviđene za brisanje iz historije.

Pitanje broja žrtava desetljećima je bilo predmetom političkih manipulacija, no današnja historiografija se oslanja na poimenični popis. Više od 83.000 žrtava, među kojima je ogroman broj žena i djece, svjedoči o genocidnoj naravi režima. Jasenovac je bio kulminacija ustaške politike “čišćenja životnog prostora”, a u tom mračnom mozaiku stradanja, sudbina bošnjačkih žrtava zauzima važno mjesto, osvjetljavajući otpor koji je pružao jedan dio naroda unatoč agresivnim pokušajima režima da ih privoli na suradnju.

Pitanje stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu dugo je ostajalo u sjeni, djelomično zbog društveno-političkog sustava bivše Jugoslavije, a djelomično zbog unutrašnjih procesa unutar same bošnjačke zajednice. Tek su istraživanja poput onih Nihada Halilbegovića, objavljena u monografiji “Bošnjaci u Jasenovačkom logoru”, bacila svjetlo na razmjere ove tragedije. Prema verificiranim podacima, u jasenovačkom kompleksu ubijeno je najmanje 1.520 Bošnjaka, poimence utvrđenih. Oni su potjecali iz 273 mjesta širom Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Hrvatske i Crne Gore. Među njima je bilo 371 žena, poput djevojčice Izete Hadžijusufović, što čini gotovo četvrtinu ukupnog broja stradalih Bošnjaka u ovom logoru.

Iako 1,47 posto od ukupnih bošnjačkih žrtava u Drugom svjetskom ratu (koje iznose oko 103.000) može djelovati kao malen postotak, težina te žrtve leži u razlozima njihovog zatočenja. Većina Bošnjaka u Jasenovac nije stigla zbog rasnih zakona, već zbog svjesnog antifašističkog opredjeljenja. Razlozi su bili jasni i dokumentirani: verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju, zaštita susjeda drugih nacionalnosti (posebno Srba i Jevreja), odlazak članova porodice u partizane, pomaganje ilegalnom pokretu otpora ili skrivanje ugroženih porodica. To je bila žrtva onih koji su, usprkos riziku, birali ljudskost umjesto kompromisa s ustaškom vlašću.

Jedan od najpotresnijih primjera bošnjačkog otpora je sudbina Hujdur-efendije Mumina, imama iz Kuta kod Prozora. Kao istinski vjernik, usprotivio se ustaškim zločinima nad lokalnim stanovništvom. Njegov ponos i čvrstina kažnjeni su na najmonstruozniji način, uhapšen je i živ ispečen u krušnoj peći. Takvi primjeri svjedoče da bošnjačke žrtve u Jasenovcu nisu bile tek “kolateralna šteta” rata, već rezultat aktivnog otpora ideologiji mržnje. Mnogi su Bošnjaci stradali jer su odbili biti dio ustaškog aparata ili su aktivno spašavali svoje sugrađane Jevreje, koristeći tradicionalnu muslimansku odjeću (zar i feredžu) kako bi ih prebacili na sigurnu teritoriju.

Takođe, značajan broj Bošnjaka stradao je zbog pomoći “muhadžirima”, izbjeglicama iz istočne Bosne koji su bježali pred četničkim pokoljima. Ustaški režim, u svom apsurdu, često je sabotirao akcije pomoći tim ljudima ako bi one dolazile izvan službenih kanala ili ako bi pokazivale suviše neovisnosti o Zagrebu.

Među ubijenim Bošnjacima bio je i ogroman broj intelektualaca, uglednih trgovaca i vjerskih autoriteta čije je samo postojanje bilo prijetnja totalitarnoj logici NDH. Jasenovac je tako za Bošnjake postao mjesto gdje se gasila elita koja nije pristajala na ulogu “cvijeća hrvatskog naroda” pod ustaškim bajunetama.

Popis bošnjačkih žrtava Jasenovca izgleda poput popisa predratne intelektualne i građanske Bosne. Među ubijenima su članovi najuglednijih porodica, čiji je nestanak imao za cilj obezglaviti narod i ukloniti svaki potencijal za otpor. Posebno su potresne sudbine onih koji su bili bliski srodnici kasnijih velikana bosanskohercegovačke kulture i politike. Spomenut ćemo samo neke od njih.

U Jasenovcu je 1942. ubijen Abdulah Sidran, amidža istoimenog pjesnika, dok je 1944. život izgubio Halil Isaković, amidža intelektualca Alije Isakovića.Porodica Izetbegović platila je svoj danak. Bakir i Muhamed Repovac, daidže Bakira Izetbegovića, ubijeni su u logoru 1944. godine.

Sudbina porodice Dizdar posebno je tragična. Nezira Dizdar i njezina kći Refika, majka i sestra pjesnika Hamida i Mehmedalije Maka Dizdara, ubijene su u Jasenovcu, što je duboko obilježilo Makov kasniji opus i osjećaj za pravdu. Među ubijenim književnicima bio je i Zijah Zija Dizdarević, autor nekih od najljepših pripovijetki o bosanskoj kasabi, čiji je mladi život ugašen 1942. godine. Ubijeni su i Safet Krupić, erudit i esejist školovan u Parizu, te Džemil Džemo Krvavac. Svi oni su bili glasovi modernosti i humanizma koje je mrak Jasenovca pokušao utišati.

Posebno mjesto u ovoj hronici ubijenih zauzima Ifaket-hanuma Salihagić, kći Bakir-bega Tuzlića i supruga inženjera Suljage Salihagića. Ova ekstravagantna i obrazovana žena, koja je jahala konje i prva na Balkanu odstrijelila medvjeda, svoju je mondenu svakodnevicu zamijenila nesebičnom brigom za muhadžire iz istočne Bosne. Unatoč upozorenjima, išla je u Gradišku po žito za gladne, prkoseći ustaškim vlastima. Uhapšena je i u Jasenovcu podvrgnuta nezamislivom mučenju, polivena je vrelim uljem i spaljena. Njen “merhamet” i begovski ponos postali su simbolom bošnjačkog stradanja.

Osim pojedinaca, stradale su i cijele porodice jer su pomagale Jevrejima. Porodice Redžepović, Medahodžić i Mujezinović procesuirane su jer su skrivale Editu Naibach i Reginu Rozner, bjegunice iz logora. U ustaškim policijskim izvještajima stoji kako su te žene bile odjevene u “zare” (muslimansku nošnju) kako bi lakše prošle kontrole. Jusuf Redžepović je zbog te ljudskosti ubijen u Staroj Gradiški.

Jasenovac je progutao i Mehmeda, oca legendarnog Asima Ferhatovića te Džemala Džumhura, brata Zulfikara Zuke Džumhura. Svako od ovih imena predstavlja uništeni svijet, prekinutu tradiciju i dokaz da je jasenovački cvijet izrastao iz krvi onih koji su u najmračnijem satu civilizacije odbili biti saučesnici u zločinu.

U jasenovački stroj smrti planski su odvođeni oni Bošnjaci koji su činili moralnu i intelektualnu supstancu naroda. Među 1.520 poimence utvrđenih žrtava, nesrazmjerno velik broj čine ljekari, književnici, šerijatski suci, posjednici i studenti. Njihova krivica nije bila biološka, već primarno etička; svojim su djelovanjem odbacili rasnu isključivost NDH, birajući put aktivnog otpora ili opasne građanske neposlušnosti.

Primjer teške porodične tragedije je sudbina begova Kapetanovića iz Tešnja. Jasenovac je doslovno apsorbovao cijelu jednu granu ove loze; Safet, Ismet i Emin ubijeni su u periodu od 1942. do 1944. godine, što ilustruje ustašku strategiju zatiranja muških nasljednika kako bi se trajno slomio otpor u ključnim lokalnim zajednicama. Slična sudbina zadesila je i Brčko, odakle su ubijeni Hikmet i Irfan Kučukalić. Umjesto da preuzmu vođenje jedne od najuspješnijih trgovačkih kuća u Posavini, ovi studenti su okončali u jasenovačkom blatu, čime je regija nepovratno izgubila nosioce budućeg razvoja.