František Franjo Topič, češki doseljenik, svojim je fotografijama otrgnuo od zaborava trenutak u kojem je Sarajevo iz osmanske prešlo u austro-ugarski period; objektivom je decenijama precizno pratio regulaciju Miljacke, izgradnju Vijećnice i svakodnevicu sarajevskih mahala

Kada se danas, sa distance od jednog stoljeća, osvrnemo na vizuelni identitet Sarajeva, često nismo svjesni da su naše mentalne slike grada u njegovim najsuptilnijim godinama oblikovane okom jednog čovjeka. František Franjo Topič, češki doseljenik i tihi hroničar austrougarskog Sarajeva, nije bio samo fotograf, on je bio svojevrsni arhitekta naše kolektivne memorije. Svojim objektivom on je bilježio pulsiranje grada koji se budio iz višestoljetnog osmanskog sna i naglo, ponekad bolno, oblačio evropsko odijelo. Topičeva ostavština, pohranjena na hiljadama krhkih staklenih ploča, danas stoji kao najpouzdaniji svjedok te velike, sudbonosne promjene.

František Topič rođen je 1857. godine u mjestu Češka Skalica, u vrijeme kada je Evropa proživljavala velike političke i tehnološke prevrate. Njegov dolazak u Bosnu i Hercegovinu nije bio slučajan, već dio šireg kretanja obrazovanog češkog kadra koji je Monarhija slala u svoju novu provinciju kako bi uspostavila moderan administrativni aparat. Topič u Sarajevo stiže kao mlad čovjek, spreman da svoju karijeru gradi u institucijama koje su tek nastajale. Njegov radni vijek bio je neraskidivo vezan za Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, gdje je počeo raditi kao bibliotekar i sekretar, ali je njegova istinska strast prema fotografiji vrlo brzo postala sastavni dio njegovog profesionalnog identiteta.

Topič nije bio samo birokrata koji je u slobodno vrijeme šetao sa kamerom. On je bio prvi upravnik Biblioteke Zemaljskog muzeja, čovjek koji je postavio temelje arhivske struke u Bosni. Njegova preciznost i posvećenost detaljima, osobine koje su ga krasile kao bibliotekara, direktno su se prenijele na njegov fotografski rad. Do 1913. godine, on je balansirao između administrativnih poslova i terenskog rada, da bi se u posljednjim godinama života potpuno posvetio ulozi sekretara i zvaničnog fotografa Muzeja. Njegov doprinos nauci i kulturi prepoznala je i sama Zemaljska vlada, koja ga je na prijedlog muzejskih autoriteta 1903. godine odlikovala Zlatnim krstom za zasluge, potvrđujući mu status jednog od najvažnijih intelektualaca svog vremena. Umro je u Sarajevu, 1916. godine, usred vihora Prvog svjetskog rata, ostavljajući iza sebe grad koji je poznavao u dušu, a koji je on učinio vječnim.

Ono što Topičev rad izdvaja od amaterske fotografije s kraja 19. vijeka jeste njegova metodologija. Topič nije bio lovac na egzotiku ili površnu ljepotu orijentalnih motiva, što je bila česta zamka za tadašnje putopisce. Naprotiv, on je radio u stalnoj sprezi sa kustosima, etnolozima i arheolozima. Svaki pritisak na okidač bio je dio šireg naučnog zadatka. Kada bi pratio stručnjake na terenskim istraživanjima, on je znao da njegova fotografija mora biti produžena ruka naučnog rada. Snimao je rezbarije na kućama, detalje na narodnim nošnjama, unutrašnjost zanatskih radnji i arheološke lokalitete sa hirurškom preciznošću, pazeći da svjetlost i kadar najbolje osvijetle specifičnosti predmeta istraživanja.

Njegova kolekcija koja broji više od 6.000 negativa na staklu podijeljena je u tematske cjeline koje pokrivaju gotovo sve aspekte života. Posebno su značajni snimci starog Sarajeva, gdje Topič sa poštovanjem dokumentuje Begovu džamiju, njen harem i unutrašnjost, bilježeći ambijent koji je u to vrijeme bio nedostupan i nepoznat zapadnom posmatraču. Kroz tridesetak fotografija posvećenih samo ovom sakralnom objektu, on je stvorio vizuelnu hroniku vjerskog života koja nadilazi čistu estetiku i postaje prvorazredni etnološki izvor.

Sarajevo je u Topičevo vrijeme bilo gradilište na otvorenom. On je sa nevjerovatnom istrajnošću bilježio svaku fazu izgradnje kapitalnih objekata poput Vijećnice ili modernih stambenih blokova. Ipak, možda najznačajniji segment njegovog rada jesu panorame. On se penjao na svaku uzvisinu koja okružuje sarajevsku kotlinu kako bi obuhvatio grad kao jedinstven organizam. Te panorame nisu nastajale jednokratno; on je ista mjesta fotografisao u razmacima od po nekoliko godina ili decenija. Zahvaljujući tom pionirskom pristupu, mi danas možemo pratiti kako Miljacka dobija svoje kamene obale, kako drveni mostovi ustupaju mjesto gvozdenim konstrukcijama i kako se nekadašnje bašte pretvaraju u široke bulevare.

Jedan od najupečatljivijih primjera te upornosti je dokumentovanje regulacije toka Miljacke. Prije Topiča, rijeka je bila nepredvidiva, često plavila i oblikovala grad po svojoj volji. Topič je snimio grad “prije” i “poslije”, dajući nam uvid u to koliko je truda i inžinjerske vještine bilo potrebno da se stvori slika Sarajeva kakvu danas poznajemo. Njegove fotografije izgradnje obaloutvrda i potpornih zidova nisu samo građevinski dnevnici; one su svjedočanstvo o civilizacijskom iskoraku koji je grad napravio u svega par decenija.

Topičev objektiv nije se zaustavljao na fasadama. On je ulazio u sarajevske škole, zanatske radionice i privatne domove. Njegove fotografije sarajevskih srednjih škola s kraja 19. vijeka daju nam uvid u ambijent u kojem je stasavala prva domaća inteligencija školovana po evropskim modelima. Vidimo učionice, laboratorije i lica mladih ljudi koji su stajali na razmeđu dva svijeta, baš kao i sam grad.

Etnološki rad ga je često vodio na rubne dijelove grada, poput Nadkovača, gdje je 1896. godine bilježio život koji je još uvijek pulsirao u ritmu starih vremena. Na tim fotografijama nema pretjeranog poziranja; vidimo ljude u radu, djecu u igri i arhitekturu koja se prirodno naslanja na teren. Topič je prepoznao da narodna tradicija nije statična i da je fotografija jedini način da se sačuva krhka baština koja nestaje.

Nakon Topičeve smrti, njegova ogromna kolekcija bila je izložena zubu vremena. Srećom, svijest o njenoj važnosti nije izblijedila. Iako je veći dio opusa nastao za potrebe Zemaljskog muzeja, postojala je i značajna privatna zbirka koju su njegovi nasljednici čuvali. Tek 1955. godine, Muzej uspijeva otkupiti taj privatni fond, čime je cjelokupna ostavština konačno objedinjena. Ipak, najveća prijetnja bila je priroda samog materijala. Stakleni negativi, na kojima je Topič stvarao, izuzetno su osjetljivi. Hemijski procesi na emulziji i fizička krtost stakla prijetili su da zauvijek izbrišu ove slike.

Proces digitalizacije, koji je započeo 2001. godine uz međunarodnu pomoć, bio je spasonosan. Zahvaljujući naporima Zemaljskog muzeja i vlade Češke Republike, više od 6.000 negativa je očišćeno, konzervirano i prebačeno u digitalni format. Ovaj proces nije bio samo tehničko pitanje; to je bio čin spašavanja istorije. Danas, digitalni arhivi omogućavaju istraživačima da uvećaju svaki detalj na Topičevim snimcima, otkrivajući natpise na dućanima, izraze lica prolaznika ili teksturu materijala na odjeći, što ranije, golim okom na staklenim pločama, nije bilo moguće.

Bez Topičevog rada, naše poznavanje austrougarskog perioda bilo bi mnogo siromašnije I suhoparnije. On nam je ostavio prozor kroz koji možemo posmatrati kako se jedna stara kultura susreće sa modernom civilizacijom, stvarajući onaj specifični sarajevski duh koji i danas fascinira svijet.

IZVOR: Lebiba Džeko: “Sarajevo kroz objektiv Františeka Franje Topiča”