Na prvi pogled, Tilly Norwood djeluje kao svaka druga mlada holivudska zvijezda u usponu, lijepa, svestrana i emotivna. U promotivnom videu prikazanom na Filmskom festivalu u Cirihu, Tilly plače pred kamerom, zatim spašava svijet kao superjunakinja, i na kraju govori s iskrenošću koja bi mogla osvojiti publiku. Ali postoji jedan detalj: Tilly Norwood ne postoji

Stvorena je pomoću vještačke inteligencije, u studiju Xicoia, koji vodi britanska producentica Eline van der Velden iz kompanije Particle6. „Želimo da Tilly postane nova Scarlett Johansson ili Natalie Portman“, rekla je Van der Velden. Tilly je već „potpisala ugovor“ s agentom i na društvenim mrežama objavila poruku: „Možda me je stvorila umjetna inteligencija, ali osjećam vrlo stvarne emocije.“

Tilly Norwood debitovala je u humorističnom skeču koji su producirali njeni stvaraoci, ali njen „dolazak“ izazvao je paniku u Hollywoodu. Glumica Emily Blunt reagovala je burno: „To je AI? Bože, gotovi smo! To je zastrašujuće. Agencije, molim vas, ne radite to.“ Nasuprot tome, Whoopi Goldberg ne vidi razlog za strah. „Dovedite je! Prave glumce se uvijek može prepoznati. Naši pokreti, lica, tijela, sve se kreće drugačije“, izjavila je s dozom prkosa.

Debata koju je Tilly pokrenula pogađa samo srž umjetničkog stvaranja: šta znači „igrati“ lik ako glumac više nije čovjek? Dok jedni tvrde da je riječ o kreativnoj revoluciji, drugi upozoravaju na opasnost dehumanizacije filma, u kojem emocije i izrazi više nisu rezultat iskustva, već algoritma.

Stvaratelji Tilly Norwood poručuju da ona „nije zamjena za glumce, nego nova forma umjetničkog izražaja“. No, mnogi u industriji teško mogu vjerovati u to. Fenomen Tilly Norwood pojavio se gotovo istovremeno s još jednim prodorom umjetne inteligencije u svijet filma: kompanija OpenAI, poznata po ChatGPT-u, predstavila je Soru 2, model sposobniji nego ikad da stvori video na osnovu jednostavnog opisa.

Dovoljno je unijeti tekstualnu komandu, i Sora 2 u nekoliko sekundi generiše realističan video: pejzaže, pokrete, dijaloge, pa čak i emocije. Pet dana nakon lansiranja, aplikacija je postala jedna od najpreuzimanijih u Sjedinjenim Državama. Korisnicima omogućava pregled i „remiksiranje“ tuđih videozapisa, označavanje favorita i, što je najprivlačnije, uključivanje sebe u scene. Dovoljno je učitati fotografiju i uzorak glasa, i pojaviti se u filmu, reklami ili parodiji.

Zbog te mogućnosti, Sora 2 je postala magnet za memove i amaterske filmske eksperimente, ali i izvor ozbiljne zabrinutosti.

Kao i kod Tilly Norwood, ključna pitanja ostaju ista: ko posjeduje lice, glas i lik? Kako spriječiti zloupotrebe, lažne identitete ili korištenje tuđih lica u kompromitirajućim kontekstima? I ko će štititi prava glumaca i autora čiji su fizički i emocionalni izrazi sve lakše kopirani?

Zaštita maloljetnika, autorska prava i sprječavanje digitalnog „prisvajanja identiteta“ sada su teme koje više ne spadaju samo u pravne krugove, nego i u samu srž filmske etike. Jer dok studiji eksperimentišu s digitalnim licima, a Tilly Norwood daje „intervjue“ na mrežama, hiljade stvarnih glumaca osjećaju da njihov posao nestaje pred očima.

Za jedne, Tilly Norwood simbol je hrabre budućnosti, eksperiment koji otvara vrata novim formama naracije. Za druge, ona je upozorenje da umjetnost, ako se preda mašinama, može izgubiti ono što je čini ljudskom. Čini se kako više pitanje nije može li mašina glumiti, nego koliko će još biti potrebno da zaboravimo razliku između stvarnog i stvorenog.

IZVOR: ABC