Statut je bio odgovor na tridesetogodišnje propadanje vakufa, na prozelitizam i na pokušaj brisanja identiteta. On je bio dokaz da se organizovanim političkim radom mogu iznuditi ustupci i od najmoćnijih carevina. Mostarska kiraethana, pregovori u Beču, memorandumi i protesti, sve su to dijelovi mozaika koji je 15. aprila 1909. godine sklopljen u Štatut

„Sa željom, da bi ovaj štatut bosansko-hercegovačkim Muslimanima uvijek služio na dobro i sreću i u njima učvršćivao privrženost prema domovinskoj grudi i vjernost prema Nama i Našemu domu, uvjeravamo Mi islamski narod u Bosni i Hercegovini o Našoj daljoj očinskoj blagonaklonosti, staranju i zaštiti. Dano u Našem glavnom i prijestonom gradu Beču dana 15. aprila 1909. Franjo Josip I.“

Ovim svečanim proglasom, nakon trideset godina neizvjesnosti, pravnog vakuuma i političke borbe, Bošnjaci su konačno dobili dokument koji će postati kamen temeljac njihovog institucionalnog opstanka. Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova, poznat u narodu jednostavno kao Štatut, nije bio tek administrativni akt darovan od monarha; bio je to prvi ustavni okvir jednog naroda koji se našao na civilizacijskom raskršću nakon Berlinskog kongresa 1878. godine.

Institucionalno uspostavljanje Islamske zajednice započelo je odmah po dolasku austrougarske uprave, ali taj proces nije tekao glatko. Beč je želio kontrolu, dok su Bošnjaci tražili kontinuitet svog identiteta i zaštitu imovine koja je bila temelj njihovog opstanka.

Nakon uspostavljanja funkcije reisul-uleme i formiranja Rijaseta 1882. godine, te mjera austrougarske vlasti na očuvanju i unapređenju vakufa, muslimanskih škola i šerijatskog sudstva, vrlo brzo se pokazalo opoziciono raspoloženje. Bošnjaci nisu bili pasivni posmatrači promjena. Već u tom ranom periodu iznose zahtjeve u vezi s organizacijom vjerske i vakufsko-mearifske uprave. Sva sporna pitanja koja su se odnosila na Rijaset, odnosno konstituiranje najviših organa vjersko-vakufske uprave, od izbora reisul-uleme do članova Ulema-medžlisa, postala su poligon za odmjeravanje snaga između okupacione uprave i naroda. Bošnjaci su tada izborili više prava u upravljanju svojom zajednicom, ali istovremeno je značaj te samouprave bio ograničen jer su ključne ingerencije ostale u rukama Beča. Ta autonomija, koliko god bila nesavršena, bila je brana koja je trajala sve do 1930. godine, kada ju je ukinula diktatura kralja Aleksandra, što je dovelo do historijskog razlaza reisa Džemaludina ef. Čauševića s beogradskim dvorom.

Razloga za insistiranje na pravnom uređenju odnosa s carevinom bilo je mnogo, ali ključni je bio odnos nove države prema vakufskoj imovini. Nova vakufska uprava bila je potpuno u službi Monarhije, što je izazvalo duboko nepovjerenje. Već 1886. godine u Beč odlazi delegacija sarajevskih uglednika koji su caru Franji Josipu predali predstavku. Povod je bio simbolički i materijalno bolan: pretvaranje sarajevskog groblja Čekrkčinice u javni park.

Bošnjaci su tražili da sami upravljaju vakufima i da narod slobodno izabere vijeće od dvanaest lica sa pravom samouprave. Okupatorska uprava nije pokazivala volju za takvim ustupcima, dok su se u isto vrijeme bilježila pustošenja vakufskih blagajni pod krinkom modernizacije i školovanja. U tom kontekstu javlja se snažna opozicija koju predvodi hercegovački muftija Ali Fehmi ef. Džabić, čovjek koji će postati simbol borbe za autonomiju.

Pogled na to kako su Bošnjaci doživljavali upravljanje njihovom imovinom pružaju detalji iz sarajevskog memoranduma iz 1900. godine. U njemu se direktno optužuje vlast za razaranje džamija, pljačku grobalja i pretvaranje zadužbina u privatna ili državna dobra. Dokument navodi konkretne primjere gdje su na vakufskim zemljištima, poput Musalle, građene zgrade Zemaljske vlade, dok su šehitluci pretvarani u parkove.

Ovakvi potezi tumačeni su kao namjerno ugrožavanje islamskog naroda u Bosni i Hercegovini. Razlog je, prema autorima memoranduma, ležao u katoličkom sastavu okupacione vlade koja nije mogla ili nije htjela provoditi istinsku ravnopravnost, miješajući se direktno u upravu vjerskih poslova. Posebno agresivnim doživljavan je prozelitizam Katoličke crkve, što je izazivalo masovna iseljavanja u Tursku kao jedini vid spasa za ugrožene svetinje.

Bunt koji je doveo do Štatuta kulminirao je zbog akcija pokrštavanja. Slučaj Fate Omanović iz 1899. godine, koja je nestala iz sela Kuti kod Mostara pod sumnjom da su je odveli misionari, bio je okidač za opštenarodni pokret. Reis Fehim ef. Spaho bilježi kako je uzbuđenje bilo toliko da su se Bošnjaci iz cijele Hercegovine ujedinili u zahtjevu za autonomijom. Pokret se brzo proširio na Travnik i ostatak Bosne. Narod je osjećao da je vjera u opasnosti i da vlada ima skrivene namjere potpunog preobraćenja stanovništva.

Kada je Austro-Ugarska shvatila da se pokret ne može ugušiti represijom, Benjamin Kallay je počeo popuštati. Delegacija predvođena muftijom Džabićem predala je 1900. godine opširan memorandum u kojem se historija nepravdi od Berlinskog kongresa do tada iznosi kao bolni vapaj naroda koji je vijekovima branio ovu zemlju.

Vlast je pokušala minimizirati ove zahtjeve tvrdeći da je problem u slabom vjerskom odgoju, a ne u politici države. Takvo držanje izazvalo je još veće ogorčenje. Vlasti su se izdaleka plašile povezivanja Bošnjaka sa srpskim autonomnim pokretom. Kallay je 1901. procijenio da je bošnjačko-srpska opozicija opasna prijetnja koja radi na političkoj autonomiji ili čak povratku pod osmanski suverenitet. Uslijedile su oštre policijske mjere, a muftija Džabić je, nakon odlaska u Istanbul, proglašen neovlaštenim iseljenikom i zabranjen mu je povratak. Njegovu ulogu preuzimaju Ali-beg Firdus i Bakir-beg Tuzlić, a pregovori se nastavljaju u stanu barona Kutschere. Ovi pregovori, započeti 1901. godine, bili su iscrpljujući proces u kojem je Beč nastojao zamoriti bošnjačke predstavnike i izazvati unutrašnje razdore.

Hugo von Kutschera, diplomata i orijentalista, imao je zadatak da spriječi bilo kakav utjecaj sultana na vjerska pitanja u Bosni, jer bi se time priznao osmanski suverenitet nad teritorijom koju je Monarhija smatrala svojom. Vjerska autonomija je, dakle, bila prvenstveno prvorazredno političko pitanje. Razgovaralo se o školstvu, izboru reisul-uleme i Ulema-medžlisa, dok su agrarni problemi, uprkos prisustvu zemljoposjednika u pokretu, ostajali u drugom planu. Pregovori su zapinjali na četiri tačke: imenovanju reisa i muftija, pitanju mešihata, davanju menšure i državnim subvencijama.

Tek nakon aneksije Bosne 1908. godine, kada je suverenitet sultana i de jure ukinut, Austro-Ugarska je pristala na popuštanje u pogledu veza sa Istanbulom, jer te veze više nisu nosile opasnost od povratka turske vlasti.

Finalizacija Štatuta trajala je od decembra 1908. do marta 1909. godine. Posebna komisija Egzekutivnog odbora i predstavnika vlade redigovala je tekst koji je predvidio formiranje Vakufskog sabora i Ulema-medžlisa kao vrhovnih organa. Pitanje menšure, te duhovne potvrde iz Istanbula, riješeno je kompromisom: izborna kurija predlaže kandidate, car imenuje jednog, a potom se preko službenih kanala u Carigradu traži menšura od šejhul-islama. To je bio trenutak međunarodnog priznanja identiteta bosanskih muslimana kao autonomnog faktora. Štatut je stupio na snagu prvog maja 1909. godine, donoseći reforme poput one o Gazi Husrev-begovoj medresi i osiguravajući da vjerske i prosvjetne ustanove dobiju organe birane slobodnom voljom vjernika.

Donošenje Štatuta imalo je duboke posljedice na političko sazrijevanje Bošnjaka. Iz autonomnog pokreta razvila se prva moderna politička stranka, Muslimanska narodna organizacija (MNO). Borba za vakufsku imovinu postala je borba za nacionalnu emancipaciju. Bošnjački prvaci su shvatili da se interesi begovskog staleža mogu zaštititi samo ako se postave kao opći interesi Islamske zajednice. To je stvorilo čvrstu vezu između vjerskog i političkog vođstva koja će definisati bošnjačku politiku tokom cijelog dvadesetog vijeka. Iako je vlast zadržala nadzor, prostor slobode koji je Štatut otvorio bio je dovoljan da se izgradi moderna administracija koja će preživjeti pad tri carstva.

Ustavni značaj Štatuta ogleda se i u načinu na koji je definirao položaj reisul-uleme. On više nije bio samo činovnik Beča, već vrhovni poglavar s međunarodnim legitimitetom. Prvi reis izabran po novim pravilima, hafiz Sulejman ef. Šarac, bio je personifikacija te nove autonomije. Njegovo imenovanje i dobijanje menšure iz Istanbula značilo je pobjedu bošnjačke upornosti nad kolonijalnom logikom Monarhije. Međutim, taj trijumf je bio kratkog daha u historijskim razmjerima, jer je već aneksija Bosne umanjila politički domet tih postignuća. Ipak, institucionalni okvir koji je Štatut uspostavio omogućio je Islamskoj zajednici da postane najstabilnija institucija Bošnjaka, sposobna da se odupre asimilaciji i političkim pritiscima koji su uslijedili u narednim decenijama.

Ono što se mora naglasiti je činjenica da se ne smije upasti u zamku romantizacije ovog perioda. Autonomija je bila strogo kontrolirana, a okupacione vlasti su koristile svaku priliku da otežaju rad autonomnih organa. Ipak, Bošnjaci su kroz ovaj proces naučili važnu lekciju o parlamentarizmu i pravnoj borbi. Egzekutivni odbor i Vakufski sabor postali su škole diplomatije za buduće bošnjačke lidere. Borba za Štatut bila je zapravo borba za pravo na vlastitu historiju i pravo na upravljanje vlastitom budućnošću. Taj dokument je bio potvrda da se bosanske muslimane ne može tretirati kao pasivni objekat politike, već kao subjekt koji posjeduje pravnu tradiciju i političku volju.

Interesantno je posmatrati paralelu između tadašnjeg otpora i kasnijih događaja u Kraljevini Jugoslaviji. Ukidanje autonomije 1930. godine bilo je priznanje države da je institucionalna snaga Islamske zajednice prevelika prepreka za monarhističku centralizaciju. Reis Čaušević je, odbijajući da se pokori kralju Aleksandru, zapravo branio principe Štatuta iz 1909. godine. Njegova ostavka bila je čin odbrane autonomije koja je plaćena decenijama borbe muftije Džabića i njegovih saradnika. Time je Štatut de facto postao moralni i pravni putokaz koji je nadživio državu koja ga je donijela.

Treba istaći da je Štatut iz 1909. godine riješio pitanje dodjele menšure na način koji je i danas relevantan u diskusijama o međunarodnom položaju Islamske zajednice. On je osigurao da vrhovni poglavar ima duhovni autoritet koji ne zavisi isključivo od državne vlasti. Bošnjaci su kroz Štatut izborili pravo da njihovi najugledniji ljudi vode brigu o obrazovanju, socijalnim pitanjima i vjerskom životu, čime su udareni temelji modernom društvu. Iako su rezultati borbe bili djelimično umanjeni aneksijom, historijski značaj Štatuta kao prvog akta bošnjačke samouprave ostaje neupitan. To je bio trenutak kada je „islamski narod u Bosni i Hercegovini“, kako ga je car nazvao, prestao biti predmetom pregovora velikih sila i postao akter koji sam piše pravila svoje autonomije.

Statut je bio odgovor na tridesetogodišnje propadanje vakufa, na prozelitizam i na pokušaj brisanja identiteta. On je bio dokaz da se organizovanim političkim radom mogu iznuditi ustupci i od najmoćnijih carevina. Mostarska kiraethana, pregovori u Beču, memorandumi i protesti, sve su to dijelovi mozaika koji je 15. aprila 1909. godine sklopljen u Štatut.

Danas, kada posmatramo rad Islamske zajednice, vidimo duboke korijene upravo u ovom dokumentu. Struktura Rijaseta, važnost vakufa i autonomija u vjerskim poslovima direktni su nasljednici borbe iz 1909. godine. Bez Štatuta, Bošnjaci bi u dvadeseto stoljeće ušli kao dezorijentirana masa, podložna svakom obliku političke manipulacije. Ovako su ušli kao organizovana zajednica sa jasno definisanim organima i procedurama. To je bila njihova polisa osiguranja za turbulentna vremena koja su uslijedila nakon Prvog svjetskog rata.

Štatut je bio taj koji je Bošnjake izvukao iz magle orijentalne rezignacije i uveo ih u arenu evropskog parlamentarizma, ostavljajući im u amanet spoznaju da je institucionalna sloboda jedina stvarna sloboda. On nije bio završetak borbe, već početak duge povijesti bošnjačkog državljanstva, čvrsto ukorijenjenog u domovinsku grudu, ali pravno osiguranog bedemom koji su izgradili muftija Džabić i njegova generacija neustrašivih pregovarača. To je strateški fundament na kojem i danas stoji svaka misao o autonomiji i dostojanstvu Bosne i Hercegovine.

Godišnjica donošenja Štatuta je prilika da se izvuče pouka o važnosti jedinstva političkih i vjerskih elita. U vremenu kada se Štatut donosio, bošnjačko vođstvo je pokazalo nevjerovatnu sposobnost da nadiđe lične sujete u ime višeg cilja. Egzekutivni odbor, muftija Džabić, Ali-beg Firdus i Bakir-beg Tuzlić radili su kao jedno tijelo. To je bila njihova najveća snaga u pregovorima sa Bečom. Austro-Ugarska je, uprkos svom aparatu, bila nemoćna pred snagom argumenta i masovnošću pokreta koji je stajao iza tih argumenata.

Štatut je tako postao i spomenik jednoj izuzetnoj generaciji koja je znala čitati duh vremena i koja je uspjela, usred jedne od najmoćnijih evropskih država, stvoriti autonomni prostor za svoj narod. Ta lekcija iz historije je univerzalna i primjenjiva u svim vremenima iskušenja kroz koja prolazi Bosna i njeni narodi. Institucionalna stabilnost, jasni zakonski okviri i nepokolebljiva odanost vlastitim vrijednostima su jedini put ka istinskoj slobodi i autonomiji.