Biba je svoju karijeru započela relativno kasno, s 19 godina, i to u atletici, tačnije u bacanju diska. Njen talent brzo je prepoznat te je već u aprilu 1979. godine prvi put nastupila za reprezentaciju Jugoslavije na Balkanijadi.

Kada je Sarajevo u februaru 1984. godine otvorilo svoja vrata i dočekalo najbolje sportiste svijeta na Zimskim olimpijskim igrama, bio je to trenutak neizmjernog ponosa za cijelu Jugoslaviju. Snijegom prekrivene planine Igman, Bjelašnica, Jahorina i Trebević postale su pozornica na kojoj se ispisivala povijest, a duh zajedništva osjećao se u svakom kutku grada i države. Među onima koji su ponosno nosili jugoslavensku zastavu bila je i Bibija “Biba” Kerla, brza klizačica čije ime i danas budi sjećanja na vrijeme kada su razlike bile nevažne, a zajednički uspjeh bio jedini cilj.

– Rodena sam u jednom selu koje je imalo 30-ak kuća. Derište kakvo sam bila prije polaska u osnovnu školu se polako pretvaralo u primjernog učenika. Škola je prve četiri godine bila udaljenja tri kilometra a moja učiteljica Bosiljka Milanović je imala običaj da kaže – ukoliko i danas budeš nemirna bolje ti je ne dolazi na nastavu. Radije ostani kući i pusti ostalu djecu na miru nek rade kontrolni iz matematike. Pored školskih obaveza imali smo zadatak da sadimo luk, krompir, da peremo vunu u obližnjem potoku i da uređujemo školsko dvorište – priča Biba u svom djetinstvu, dodavši:

– Moj djed je često puta imao običaj da našoj učiteljici pošalje koju kilu meda, upravo osušenu pečenicu i sudžuku. Nerijetko ono što je trebalo da dođe do moje učiteljice je završavalo u našim trbusima, jer smo bili „hrabri“ i prije nego li stignemo u školu smišljali smo izgovor zašto nismo donijeli ono sto je učiteljica naručila od mog djeda. Kad se samo sjetim naših prstiju koje smo umakali u teglu meda i lizali sve dok i zadnji gram nije nestao. Nisam sigurna da smo prije toga prali ruke , ali u ona vremena to je bilo manje važno od slatke poslastice koja se zvala med i slane pršute koji su mirisali na dim i bili jako ukusni.

Vrhunac karijere

Biba je svoju karijeru započela relativno kasno, s 19 godina, i to u atletici, tačnije u bacanju diska. Njen talent brzo je prepoznat te je već u aprilu 1979. godine prvi put nastupila za reprezentaciju Jugoslavije na Balkanijadi. Ipak, sudbina joj je namijenila drugačiji, zaleđeni put. Uoči sarajevske Olimpijade, njen trener Aleksandar Đanešić uvidio je njen potencijal i potaknuo je da se okuša u brzom klizanju, sportu koji je u to vrijeme bio gotovo egzotičan na ovim prostorima. Iako je prve korake na ledu napravila na hokejaškim klizaljkama, njena upornost i atletska građa omogućili su joj nevjerojatno brz napredak. U kratkom roku osigurala je mjesto u olimpijskom timu, postavši dio povijesti koju je njen grad stvarao. No, njena sportska svestranost tu nije stala; osim atletike i klizanja, Bibija Kerla bila je i profesionalna nogometašica te iznimno uspješna kuglačica, okrunjena titulom višestruke državne prvakinje u kuglanju.

Olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine ostale su urezane u njeno sjećanje kao vrhunac karijere i života. Iako nije osvojila medalju, završivši utrke na 500 metara kao 32., na 1000 metara kao 36., na 1500 metara kao 32. te na 3000 metara kao 26., osjećaj koji je tada proživljavala bio je vrjedniji od bilo kojeg odličja. I danas, desetljećima kasnije, s osmijehom pjevuši stihove jugoslavenske himne “Hej, Slaveni!” i prisjeća se kolektivnog ponosa koji je osjetila kada je slovenski skijaš Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu, jedino odličje za Jugoslaviju na tim Igrama.

Dok su se sportašice pripremale prodefilirati stadionom u službenim uniformama koje su uključivale suknju, Bibija, koja ih gotovo nikad nije nosila, imala je drugi plan. Tajno je sebi sašila hlače i u njima se pojavila na postrojavanju. Ta je odluka izazvala šok kod njezinog trenera, koji je navodno u šali rekao da “definitivno odustaje od svega”, jer je ni tada nije mogao uvjeriti da se drži protokola.

Anegdote po kojima je najviše ostala upamćena vezane su za njezine nastupe u ledenoj dvorani Zetra. Pred petnaest hiljada gledatelja, koji su zdušno navijali za jedinu Sarajku u reprezentaciji Jugoslavije, Bibija je postala prava zvijezda. U prvoj utrci pala je u prvom zavoju, ustala i nastavila dalje. U drugoj je pala u drugom zavoju. No, publika ju je svakim padom i svakim ustajanjem voljela sve više. Svjesna te nevjerojatne podrške, u trećoj je utrci odlučila napraviti nešto za svoju “raju”. Kako je kasnije priznala, namjerno je pala kako bi ih razveselila, što je izazvalo erupciju oduševljenja na tribinama. Najpamtljiviji trenutak dogodio se u utrci na 3000 metara, koju je uspjela završiti bez ijednog pada. No, tek što je prošla kroz cilj, na oduševljenje svih prisutnih, teatralno je pala na led. Gledatelji su je nagradili ovacijama, skandirajući njezino ime kao da je osvojila zlatnu medalju.

Četiri godine kasnije, Biba je ponovno predstavljala Jugoslaviju na Zimskim olimpijskim igrama u Calgaryju 1988. godine. Tamo je ostvarila i svoj najbolji olimpijski plasman, zauzevši 26. mjesto u utrci na 1000 metara, dok je na 500 metara bila 30., a na 1500 metara 28. Calgary je, na neki način, bio posljednji ples jedne generacije sportaša koji su se natjecali za državu koja je brojala svoje posljednje dane.

Dok je u nogometu nastupala za Željezničar, u svim ostalim sportovima branila je boje Sarajeva.

– Istovremeno sam nastupala u različitim sportovima za ljute gradske rivale. Pomirila sam bordo i plavu boju. Sedam dana nakon prvog nogometnog treninga na Grbavici bila sam u ekipi protiv Jugoplastike u Puli. Trener nije vjerovao u mene pa sam bila na klupi. Sedamnaest minuta prije kraja utakmice Jugoplastika je vodila 3:2, a nakon moje molbe trener mi je pružio priliku. U kratkom vremenu postigla sam tri gola i Željo je pobijedio.

Žali za košarkom

U Željezničaru se počela baviti i četvrtim sportom – kuglanjem.

 – Kao državna prvakinja u parovima (kuglanje) 1992. godine bila sam pozvana u reprezentaciju bivše Jugoslavije, koja je trebala nastupiti na Svjetskom prvenstvu. Nažalost, taj nesretni rat prekinuo je sve to i igrom slučaja našla sam se u Njemačkoj. Radila sam i profesionalno igrala nogomet pet godina te tako pomagala svojoj velikoj obitelji u Bosni. Godine 1994. u Ludwigshafenu nastupila sam na Svjetskom prvenstvu u kuglanju, gdje je naša reprezentacija doputovala iz Bosne, a ja sam im se pridružila u Njemačkoj. Nastupila sam na 18 svjetskih prvenstava, i pojedinačnih i ekipnih. Teško mi je izdvojiti najdraže uspjehe. I pobjede i porazi sastavni su dio mog života. Teško mi je odlučiti i koji mi je sport najdraži. Neostvarena želja mi je što se nisam okušala u košarci. Imam brzinu i visinu i sigurno bih bila uspješna – uvjerena je Biba.

Zahvaljujući sportu obišla je gotovo cijeli svijet.

 – Još nisam bila u Australiji, ali i to bi se uskoro trebalo dogoditi jer sam dobila poziv da 25. novembra budem gošća naše dijaspore. Bila sam diljem Europe – u Njemačkoj, Nizozemskoj, Rusiji, Ukrajini, Švedskoj, Danskoj, Norveškoj… Bila sam i u Kanadi, SAD-u, Japanu, Egiptu… Ipak, nekako mi je najljepše u mojim Imamovićima i u Ilijašu, sa svoja dva psa koji su mi najbolji prijatelji i koji se najviše obraduju kada se vratim s puta. Svaki slobodan trenutak koristim za odmor u prirodi.

Nakon završetka sportske karijere, aktivno se uključila u društveni život, prvo kao generalna tajnica Kuglačkog saveza Bosne i Hercegovine, a zatim i u politici. U dva mandata, od 2014. do 2022. godine, bila je zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo, boreći se za svoj grad i njegove građane na drugačijem terenu.

Izvor: Večernji