Springsteenov politički angažman proizlazi iz njegove poetike, iz plemenitog, donkihotovskog pokušaja da vrati Ameriku njezinim stanovnicima, ljudima koji su “svojom krvlju i dušom” zaslužili “svoj dio rodne grude i pravo da ga oblikuju po svojoj volji”, od “otmičara”, poput Trumpa i Ronalda Reagana.

Šutnja evropske intelektualne i političke elite na suludo, militarističko divljanje Donalda Trumpa samo kod neupućenih može izazvati čuđenje. U pripovijetci “Magijsko kruženje karata” Danilo Kiš opisuje rađanje njemačkog nacizma. Priča govori o doktoru Taubeu koji je 1935. u Ženevi održao predavanje “Sablast kruži Evropom, sablast fašizma”.

“Slabići koji behu zadivljeni snagom nove Nemačke, njenim preplanulim momcima i snažnim amazonkama što defiluju uz zvuke strogih germanskih koračnica, na trenutak se behu trgli slušajući Taubeove proročke reči. Ali samo na trenutak: kada je Taube, izazvan provokacijom jednog poznatog francuskog novinara, skinuo svoj sako i, zbunjeno ali odlučno, zavrnuo košulju na leđima i pokazao još nezarasle tragove teških pozleda. (…) Tako je taj isti novinar, koji bejaše na trenutak zabezeknut živim ranama, odbacio u svom članku svaku sumnju i svaku očiglednost, zgađen svojom sopstvenom slabošću i malokrvnošću svoje romanske rase, ‘koja cmizdri na pomen krvi’.”

Povijest se, izgleda, ponavlja. Najjači i najžešći otpor Trumpovoj samovolji dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država.

Slično je bilo i 1930-ih: na vijest o paljenju “nepoćudnih” knjiga u nacističkoj Njemačkoj, diljem Sjedinjenih Američkih Država protestiralo je više stotina hiljada ljudi. A tu je i film “Veliki diktator” Charlieja Chaplina. Više od stotinu američkih stručnjaka za međunarodno pravo nedavno su u otvorenom pismu upozorili na kršenje ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i ratne zločine iza kojih stoji Trumpova administracija. Posebno su istaknuli Trumpov komentar iz sredine marta, u kojem je rekao da bi Sjedinjene Američke Države mogle izvesti napade na Iran “samo iz zabave”. Ponavlja se i filmska povijest: Donald Trump sa svojim suludim istupima, koji iz dana u dan postaju sve radikalniji i apsurdniji, neodoljivo podsjeća na Chaplinova diktatora u trenutcima kada se zaneseno igra s balonom u obliku globusa. Od početka američke intervencije oči evropskih političara uprte su Bijelu kuću, nijemo iščekujući pucanje balona.

Lice opozicije

Ipak, najžešći kritičar Trumpove administracije nesumnjivo je Bruce Springsteen, koji je i 1980-ih bio poznat po svojim otvorenim demokratskim političkim stavovima. Ovdje treba napraviti distinkciju između Springsteena i plitkog aktivizma kakav prevladava u Evropi, vezano uz događanja na Bliskom istoku, koji se najčešće svodi na jeftinu samopromociju. U autobiografskoj knjizi “Born to Run”, koja je u Sjedinjenim Američkim Državama objavljena 2016., Springsteen govori o vlastitim utjecajima: “Moju maštu pokretali su moja obitelj, Dylan, Woody (Guthrie, op.a.), Hank (Williams), mračne kratke priče Flannery O’Connor, crnovalni romani Jamesa McCanna, prigušeno nasilje filmova Terrenca Malicka… (…) Sve to, kao i jednolični, posmrtni glas koji je strujao ulicama moga grada u noćima bez sna.”

Posljednjih mjeseci, Springsteen je postao lice opozicije Trumpovoj imigracijskoj politici, posebno u svjetlu oštrih racija u Minnesoti, gdje je pjevač održao iznenadni humanitarni koncert tokom jednog od protesta u Minneapolisu 30. januara. Prethodno, 19. januara, tokom iznenadnog nastupa na zimskom festivalu “Light of Day” u New Jerseyju, optužio je američku administraciju da koristi “taktike slične gestapovcima protiv naših sugrađana”. Tokom prosvjeda s porukom “Nema kraljeva”, u maju je izjavio da je Donald Trump “korumpiran, nesposoban, rasist, neodgovoran i izdajnik”. Potom je izveo svoju pjesmu “Streets of Minneapolis”, napisanu u čast Renee Good i Alexa Prettija koje su ubili agenti Imigracijske i carinske službe (ICE). Springsteen je nedavno kritizirao Trumpovu odluku da napadne Iran zajedno s Izraelom, seciravši usput sve neuralgične tačke američkog društva: “Živimo u vrlo mračnim vremenima. Naše američke vrijednosti, koje su nas održavale 250 godina, testiraju se kao nikada prije. Životi naših mladih ljudi su ugroženi u neustavnom i ilegalnom ratu. (…) Naše Ministarstvo pravosuđa potpuno se odreklo svoje neovisnosti, a naša glavna državna advokatica Pam Bondi prima naredbe izravno od korumpirane Bijele kuće. Ona progoni navodne neprijatelje našeg predsjednika, prikriva njegova nedjela i štiti svoje moćne prijatelje. (…) Dok američki radnici imaju problema, naš predsjednik i njegova porodica bogate se milijardama dolara u korupciji kakva se ne može usporediti s američkom historijom. Ova Bijela kuća uništava američki ideal i naš ugled širom svijeta. Mnogi nas više ne smatraju često nesavršenim, ali snažnim braniteljima demokracije koji se zalažu za globalno dobro, više nismo zemlja slobodnih i dom hrabrih.”

Uslijedio je žestok odgovor iz Bijele kuće, garniran Trumpovim neobuzdanim primitivizmom. “Bruce Springsteen, ovaj osrednji i dosadni pjevač, koji izgleda kao suha šljiva i očito je pretrpio posljedice lošeg plastičnog hirurga, dugo je patio od užasnog i neizlječivog sindroma antitrumpovskog poremećaja”, napisao je američki predsjednik na platformi Truth Social.

U augustu 1984., nakon što je objavio album “Born in the USA”, njegov najveći komercijalni uspjeh, Springsteen se našao u središtu pozornosti. Uspoređivan je s Horatijem Algerom, američkim romanopiscem iz 19. stoljeća, koji je uglavnom pisao o siromašnim dječacima i njihovom usponu iz skromnih sredina do sigurnosti i udobnosti srednje klase. Konzervativni kolumnist George Will, koji je bio dio predsjedničke kampanje Ronalda Reagana na izborima 1984., objavio je članak pod naslovom “A Yankee Doodle Springsteen”, u kojem je pohvalio Springsteena kao promotora “klasičnih američkih vrijednosti”: “Nemam pojma o Springsteenovoj politici, ako je uopće ima, ali zastave se vijore na njegovim koncertima dok pjeva pjesme o teškim vremenima. Nije cendravac, a nabrajanje zatvorenih tvornica i drugih problema uvijek se čini isprekidanim velikom, veselom potvrdom: ‘Rođen u SAD-u!’” Will je mislio da bi Springsteen mogao podržati Reagana te je tu ideju prenio visokopozicioniranom Reaganovu savjetniku Michaelu Deaveru. Njegovi saradnici kontaktirali su Springsteena, koji ih je pristojno odbio. (U spomenutoj autobiografskoj knjizi, Springsteen Reagana na jednom mjestu naziva “seronjom”.) Ipak, Reagan je na jednom predizbornom skupu spomenuo i Springsteena: “Budućnost Amerike počiva u tisuću snova u vašim srcima; počiva u poruci nade u pjesmama čovjeka kojeg toliko mladih Amerikanaca divi: Brucea Springsteena iz New Jerseyja. A pomaganje vama da ostvarite te snove je ono što je u ovom mom poslu.” Štampa je odmah izrazila skeptizimam, ne vjerujući da je Reagan ikada slušao Springsteenove pjesme. Tokom koncerta u Pittsburghu, Springsteen je negativno reagirao na Reaganov istup, predstavljanjem svoje pjesme “Johnny 99” s albuma “Nebraska”, pjesme koja govori o nezaposlenom tvorničkom radniku koji iz revolta ubije zaštitara banke koja mu je oduzela kuću i imanje koje je bilo pod hipotekom, koji je zbog toga osuđen na 99 godina zatvora (otuda i naslov pjesme). Johnny se ne kaje zbog ubistva nevine osobe, već traži da ga pogube, jer mu se doživotni zatvor čini mnogo težom kaznom od smrti. “Predsjednik je neki dan spominjao moje ime i nekako sam se zapitao koji mu je najdraži album. Ne mislim da je to bio album ‘Nebraska’. Ne mislim da je slušao ovaj”, izjavio je Springsteen tom prilikom. Pjesme s “Nebraske” najčešće se bave sudbinama običnih ljudi poniklih iz sirotinjskog, radničkog miljea čiji se životi u jednom trenutku nađu na prekretnici. Bave se također sudbinama kriminalaca, a i masovnih, serijskih ubica, ljudi bez budućnosti, kao što je to slučaj s dvije najmračnije pjesme s albuma, s naslovnom “Nebraskom” i pjesmom “Johnny 99”. Radi se o ljudima ogrezlim u materijalnu i duhovnu bijedu, kojima Springsteen “posuđuje” svoj glas, bez ikakvog moraliziranja ili dociranja.

Osam pjesama u jednoj noći

Album “Born in the USA” nastajao je istovremeno kada i “Nebraska”. Čak osam od dvanaest pjesama s tog albuma nastale su u isto vrijeme kada i pjesme s “Nebraske”, a među njima i naslovna pjesma “Born in the USA” i “Glory Days”. Samo u jednoj noći, 3. januara, nastalo je čak petnaest pjesama, među kojima su bile “Atlantic City”, “Mansion on the Hill”, “Johnny 99”, “Highway Patrolman”, “State Trooper”, “Used Cars” i “Open All” Noć” s “Nebraske”, te dva Springstteenova megahita: “Born in the USA” i “Pink Cadilac”. Naslov pjesme “Born in the USA”, koju na jednom mjestu u autobiografiji opisuje kao “grmljavinu uhvaćenu u boci”, Springsteen je preuzeo iz scenarija “Ja sam rođen u SAD-u” redatelja i scenariste Paula Schradera, koji je ostao upamćen kao scenarista Scorseseova “Taksista”, filma o vijetnamskim veteranima. “Više od deset godina poslije okončanja Vijetnamskog rata, nadahnut prijateljstvom s Bobbyjem Millerom i Ronom Kovicom (paralizirani vijetnamski veteran, op.a.), napisao sam i snimio svoju vojničku priču. Bila je to protestna pjesma, a kada sam je čuo kako grmi na mene iz ogromnih studijskih zvučnika, znao sam da se radi o jednoj od najboljih stvari koje sam ikada uradio. Bio je to vojnički bluz, sa strofama koje se bave svođenjem računa dok refren objavljuje jedinu sigurnu, neporecivu stvar… mjesto rođenja. Mesto rođenja i svakome zajamčeno pravo na krv, zbrku, blagoslove i dostojanstvo što dolaze s njim. Kada si platio svojom krvlju i dušom, zaslužio si, mnogo puta, pravo na svoj dio rodne grude i pravo da ga oblikuješ po svojoj volji.”

“Nesporazum” oko kultne Springsteenove pjesme najbolje je opisao novinar Brian Doherty: “Ali ko može reći da Reagan nije bio u pravu kada je inzistirao da je pjesma bila upper? Kad čujem te note i taj ritam bubnjeva, a Bossovi najbolji arenski, gromoglasni vokali iz zvučnika, osjećam se kao da čujem nacionalnu himnu.”

“Born in the USA” čula se i na skupovima za predsjednika Donalda Trumpa i ispred bolnice u kojoj se liječio od covida u oktobru 2020. godine. Novinar Vicea to je nazvao “zbunjujućim”: “Zbunjujuće je to što se ‘Born in the USA’ desetljećima koristi na političkim skupovima za desničarske ciljeve već četiri desetljeća. Sam Springsteen javno je nazvao Trumpa ‘flagrantnim, toksičnim narcisom’, ‘kretenom’ i ‘prijetnjom našoj demokratiji’. Ali više od Bossovih vlastitih stavova, pjesma je miljama daleko od nacionalističke himne.” Taj fenomen opisuje i sam Springsteen: “Mješavina ‘spuštajućih’ bluzerskih strofa i ‘dižućeg’ refrena u stilu himne, isticanje prava na ‘kritički’ patriotski izraz uz ponos na mjesto rođenja, bila je naizgled suviše proturječna (ili previše zahtjevna!) za neke bezbrižnije, manje pažljive slušatelje. (Ovo je, prijatelju moj, način na koji lopta politički obojene pop muzike obično odskoči.) Snimljene pjesme su neka vrsta zvučnih Rorschachovih testova (psihodijagnostička metoda, op.a.). Čujemo ono što želimo da čujemo.”

Springsteenov politički angažman proizlazi iz njegove poetike, iz plemenitog, donkihotovskog pokušaja da vrati Ameriku njezinim stanovnicima, ljudima koji su “svojom krvlju i dušom” zaslužili “svoj dio rodne grude i pravo da ga oblikuju po svojoj volji”, od “otmičara”, poput Trumpa i Ronalda Reagana: “Naša putovanja i povlašteni položaj donijeli su nam priliku da podržimo, makar i u najskromnijoj mjeri, aktiviste koji su se svakodnevno bavili problemima građana gurnutih na margine američkog društva.”

Izvor: Express