U svojoj novoj knjizi “Waning Crescent: The Rise and Fall of Global Islam”, historičar Faisal Devji analizira kako su kolonijalizam i nacionalizam uveli muslimanski svijet u modernu historiju. Njegov pristup, međutim, otvara suštinsko pitanje: šta od historičara zahtijeva termin „globalno“ kada piše o islamu? Da li to podrazumijeva pregled različitih regionalnih verzija vjere, bavljenje stvarnim iskustvima muslimana ili pak analizu islama kao apstraktnog pojma?
Devji bira ovaj posljednji put. On se fokusira na ono što vidi kao semantičku, filozofsku i političku transformaciju u kojoj apstraktna imenica „islam“ postaje „vlastito ime aktera za sebe“. Prema Devjiju, islam se više ne shvata samo kao vjera, već kao sistem koji djeluje na svijet onako kako se u 19. stoljeću zamišljalo djelovanje civilizacija, a u 20. ideologija.
Ključni pojam ovdje je „zamišljeno“, jer autor tvrdi da su moderni muslimanski i nemuslimanski pisci stvorili novu koncepciju historije u kojoj je ljudsku i božansku snagu zamijenila „agencija“ islama kao historijskog aktera. Ovakvo razumijevanje dovelo je do toga da čak i muslimanski mislioci potisnu Boga u drugi plan, postavljajući „islam“ kao vrhovnu silu koja oblikuje sudbine carstava.
Pokretačku snagu ove promjene Devji identifikuje u „krizi muslimanskog suvereniteta“ koja je uslijedila nakon evropske imperijalne ekspanzije. Taj kolonijalni kontekst omogućava mu da podjednako raspravlja o evropskim, američkim i muslimanskim misliocima, tvrdeći da svi oni dijele isti globalni imaginarij. Za razliku od sljedbenika Edwarda Saida, Devji ne tvrdi da su taj diskurs kreirali isključivo orijentalisti, već da on pripada svima koji su pokušavali kontrolisati taj apstraktni entitet. Ti pokušaji su, prema autoru, bili uzaludni jer su se zasnivali na zamišljenom islamu koji je praktično bio svuda, a zapravo nigdje.
Knjiga prati tri faze islama kao „globalnog aktera“. Sve je počelo s radovima britanskog arabiste Wilfreda Scawena Blunta i indijskog pravnika Ameera Alija, ali su filozofske posljedice ovog zaokreta bile često nenamjerne i paradoksalne. Historizacija proroka Muhameda dovela je do njegove „humanizacije“, čime je on, na neki način, „razoružan“, što je pokrenulo vječni ciklus uvreda i protesta. Bog je prošao još gore: kroz svoj „teološki nestanak kao transcendentno biće“, Allah je zamijenjen islamom kao glavnim pokretačem svjetskih zbivanja.
Posebno je zanimljiv Devjijev osvrt na muslimanku. On tvrdi da je njeno pojavljivanje kao subjekta paradoksalno zasnovano na njenom nestanku kao aktera – upravo zato ona, a ne muškarac, može najbolje predstavljati islam. Autor se dotiče i zagovornika islamske državnosti, poput Abula Ale Maududija, tvrdeći da su i oni počivali na ovoj modernoj koncepciji. Konačni neuspjeh njihovih projekata, zaključuje Devji, pokazuje nemogućnost „globalne politike“, jer je zamišljanje islama kao historijskog aktera zapravo oduzelo političku agenciju samoj muslimanskoj zajednici. Porazom Al-Kaide i ISIS-a, ovaj koncept je dosegao dno, te danas svjedočimo „nestanku samog islama kao pokretača historije“.
Iako je osnovna teza intrigantna, knjiga pati od određenih metodoloških nedostataka. Devjijev pristup podsjeća na debate o „reifikaciji“ (pretvaranju apstraktnog pojma u živi entitet) koje su potresale katedre religijskih studija devedesetih godina, ali autor ignoriše tu raniju literaturu.
Također, ostaje nejasno šta je u ovoj studiji zaista „globalno“. Većina dokaza crpi se iz uskog kruga indijskih i britanskih mislilaca, uz povremeno pominjanje Osame bin Ladena ili Baracka Obame. Jugoistočna Azija i Afrika jedva da se pominju, uprkos ogromnoj muslimanskoj populaciji, a čak je i Bliski istok pokriven samo površno. Čitalac ostaje u nedoumici: da li je ovo prikaz toga kako je nekolicina intelektualaca počela razmišljati o islamu u globalnim okvirima, ili Devji želi da vjerujemo da je to redefinisanje imalo stvaran utjecaj na cijeli svijet?
Ovo djelo je više metakomentar o historiji nego studiozna analiza događaja i ideja. Zahtijeva čitaoca koji je već dobro upoznat s ideologijama o kojima se raspravlja, ali bez sumnje nudi provokativan okvir za razumijevanje mjesta islama u savremenom svijetu.
Autor prikaza, Nile Green, drži katedru „Ibn Khaldun“ za svjetsku historiju na Univerzitetu Kalifornija u Los Angelesu (UCLA); ovaj je tekst napisao za History Today
