Sjedinjene Američke Države trenutno proizvode više sirove nafte nego bilo koja druga zemlja u istoriji, ali taj rekord ne nudi nikakvu zaštitu njihovim građanima koji se suočavaju s nezapamćenim cijenama na benzinskim pumpama. Dok rat u Iranu i geopolitičke tenzije u Hormuškom tjesnacu diktiraju globalna tržišta, američki energetski paradoks razotkriva surovu istinu: u svijetu neraskidivo povezanih tržišta, energetska nezavisnost je tek politički mit, a domaća proizvodnja nemoćna pred pravilima ponude i potražnje kojima Washington ne može upravljati

Postoji jedna benzinska pumpa u centru Los Angelesa, u neposrednoj blizini Chinatowna, koja je s vremenom postala tužno slavna. Svaki put kada nastupi energetska kriza, fotografi, televizijske ekipe i novinari hodočaste na to mjesto kako bi zabilježili vrtoglavi rast cijena goriva. Ni ovaj put nije bilo drugačije. Fotografije elektronskog displeja kompanije Chevron, koji prikazuje nevjerovatnih 8,71 dolara po galonu, što je otprilike 2,12 eura po litru, proširile su se društvenim mrežama brzinom munje nakon izbijanja rata u Iranu. Ukoliko vas put nanese u ovu ogromnu metropolu, naći ćete je na uglu ulica Alameda i Cesar Chavez Jr.

Činjenica da je gorivo u Kaliforniji skuplje nego u ostatku zemlje, gotovo tri dolara više nego što plaćaju građani Oklahome, odavno je poznata. Isto tako znamo da su Sjedinjene Američke Države trenutno najveći svjetski proizvođač nafte, ispred Rusije i Saudijske Arabije. Ono što je naizgled teže objasniti jeste paradoks koji izranja, s gotovo ritualnom preciznošću, svaki put kada cijene goriva podivljaju. Zašto svjetska supersila koja se hvali samodostatnošću i vihori zastavom frackinga drhti pred svakom krizom na Bliskom istoku?

Odgovor leži u činjenici da je paradoks samo prividan. Nafta, nasuprot onome što sugeriše politička retorika, nije nacionalno nego globalno tržište. Washington može crpiti više od 13 miliona barela dnevno, što predstavlja istorijski rekord, ali cijenu određuje međunarodni sistem uslovljen ratovima, geopolitičkim tenzijama i odlukama aktera poput OPEC-a. Ono što se dešava u Hormuškom tjesnacu, kroz koji prolazi 20 posto svjetske sirove nafte ili u Perzijskom zaljevu, gotovo se trenutno odražava na aparatima za točenje goriva u Kaliforniji.

Radi se o usko povezanom sistemu na koji utiče svaki poremećaj u globalnom snabdijevanju. To je pitanje ponude, potražnje i cijene koju na kraju postavljaju trgovci na međunarodnim tržištima. Tome se dodaje i druga, manje vidljiva stvarnost: Sjedinjene Države istovremeno izvoze i uvoze naftu. Revolucija škriljaca,  ekstrakcija nafte i gasa iz stijena putem hidrauličkog frakturiranja, dovela je do naglog porasta proizvodnje lake sirove nafte, ali mnoge rafinerije su i dalje projektovane za preradu teže nafte, što ih prisiljava na nastavak uvoza. Samodostatnost je u ovom kontekstu relativna kategorija.

Za razliku od zemalja poput Saudijske Arabije ili Venecuele, gdje država direktno kontroliše sektor i može intervenisati u unutrašnje cijene, u Sjedinjenim Državama vlada tržište. Vlada ima ograničene i politički skupo plaćene alate, poput oslobađanja strateških rezervi ili vršenja pritiska na proizvođače. Rezultat je perzistentna ranjivost: prva energetska sila planete ne kontroliše koliko njeni građani plaćaju za punjenje rezervoara. U zemlji u kojoj je cijena benzina politički termometar, svaki skok se prevodi u inflaciju, izborni zamor i pritisak na Bijelu kuću. Jer, proizvoditi mnogo nije isto što i gospodariti tržištem.

Čak ni posezanje za naftnim rezervama nije dalo rezultate. Vlada je 12. marta najavila oslobađanje 172 miliona barela iz strateških rezervi kao dio koordiniranog napora sa 32 zemlje kako bi se ublažile posljedice rata. Ipak, to je debata koja počinje i završava s Donaldom Trumpom. Njegovo je bilo obećanje o neprestanom bušenju bez ograničenja kako bi se pojeftinilo gorivo tokom njegovog drugog mandata, što je propala i ekološki štetna strategija, a njegova je bila i odluka u suprotnom smjeru: napad na Iran kako bi se ispunile ratnohuškačke aspiracije Benjamina Netanyahua, što je posljedično dovelo do skoka cijena kod kuće.

Račun plaćaju potrošači širom svijeta. Prema analizi organizacije 350.org, naftne kompanije su inkasirale dodatnih 100 milijardi dolara od početka sukoba u Iranu. U Sjedinjenim Državama prosječna cijena premašila je četiri dolara po galonu, što je nivo koji nije viđen od početka rata u Ukrajini. Analitičari predviđaju još više cijene u narednim sedmicama. Dok god Hormuski tjesnac ostaje zatvoren, ne postoji dovoljno rezervi na svijetu koje bi nadoknadile taj gubitak na duži period. Koordinisani pokušaji oslobađanja miliona barela u tom su kontekstu tek kap u moru.

Ekonomisti strahuju da će poskupljenje goriva dovesti do nove inflatorne krize koja bi mogla usporiti ekonomiju ili čak izazvati recesiju. Federalne rezerve su već ostavile otvorena vrata za novo povećanje kamatnih stopa ako cijene nastave rasti, kao što se dogodilo 2022. godine. Ono što je već sada realnost jeste duboko nezadovoljstvo na ulicama. Jedan od pet Amerikanaca navodi da snažno osjeća uticaj visokih cijena, dok polovina populacije priznaje da to na neki način utiče na njihov životni standard.

Mnogi stručnjaci smatraju da je najefikasniji način za izbjegavanje sličnih kriza upravo put kojim Trump odbija ići: tranzicija ka obnovljivim izvorima energije. Njegov stav o tome je dobro poznat; ne samo da negira uticaj čovjeka na zagrijavanje planete, već je stručnjake za klimatske promjene nazvao “teroristima”. Trumpov plan, međutim, sastoji se u pokušaju preuzimanja kontrole nad naftom drugih sila, poput Venezuele i Irana. To je već započeo vojnim upadom u Caracas, a nastavlja pritiscima u Iranu, pozivajući saveznike da se pridruže u borbi za iransku naftu. Dok se ti geopolitički snovi odvijaju, na uglu ulice Alameda u Los Angelesu i dalje se plaćaju rekordni iznosi za rezervoar goriva potreban da bi se stiglo na posao.

IZVOR: El Mundo