U ranim jutarnjim satima prvog aprila 1992. godine, Bijeljina je postala prvo mjesto etničkog čišćenja Bošnjaka koje će trajati tri i po naredne godine. Agresija nije bila stihijski izvedena, bio je to pedantno režiran proces čiji su ideološki temelji postavljeni godinama ranije. U pozadini bijeljinskog horora stajala je Biljana Plavšić, ona je bila ključna karika u lancu komande koji je povezivao beogradske obavještajne centre sa lokalnim egzekutorima

Prvi april 1992. godine bio je u Bijeljini dan kada je smrt, u liku Željka Ražnatovića Arkana i pod patronatom Beograda, brutalno zakucala na vrata nesrpskog stanovništva Semberije. Bio je to početak “krvavog teatra”, generalna proba za agresiju koja će uskoro progutati cijelu Bosnu i Hercegovinu. Dok su arkanovci, potpomognuti lokalnim jedinicama Ljubiše Savića Mauzera i šešeljevcima Mirka Blagojevića, sijali smrt,  samom epicentru tog užasa stajala je jedna žena. Biljana Plavšić, tadašnja članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nije u Bijeljinu stigla kao mirotvorac, već kao vrhovni autoritet koji će zločinu dati politički i moralni legitimitet.

Sve što se dešavalo tih dana u Semberiji bilo je plod višemjesečne pedantne pripreme. Još u septembru 1991. godine formirana je Srpska autonomna oblast Semberija i Majevica, a do proljeća 1992. srpske snage su preuzele kontrolu nad policijom, medijima i svim ključnim institucijama.

Taj administrativni okvir bio je preduslov za “objedinjavanje srpskih etničkih prostora”, plan koji je direktno korespondirao sa konceptom “Homogene Srbije” Stevana Moljevića. Biljana Plavšić je, kao članica Predsjedništva BiH, koristila svoj autoritet da normalizira secesiju i pripremi teren za ono što će uslijediti. Bijeljina je odabrana kao strateški ključ zbog svog geografskog položaja na granici sa Srbijom, ali i kao mjesto gdje će se testirati reakcija međunarodne zajednice na otvoreno ubijanje civila.

Dok su se Bošnjaci tješili iluzijom da rata neće biti jer “nema ko s kim ratovati”, s obzirom na to da su samo Srbi bili naoružani do zuba, teren je bio spreman za etničko čišćenje. Biljana Plavšić je bila spona između političkih ciljeva Slobodana Miloševića i SDS-a Radovana Karadžića i egzekutora na terenu. Ona je bila ideolog “razdvajanja naroda”, procesa koji je u Bijeljini demonstriran u svom najogoljenijem, najbrutalnijem obliku. Za nju, Bijeljina je bila grad kojeg se “oslobađa” od onih koje je nazivala “genetski defektnim materijalom”.

U tim prvim danima aprila, dok su arkanovci upadali u kuće i odvodili ljude na strijeljanje, Plavšićeva je održavala direktnu vezu sa Mauzerovim kriznim štabom. Svjedočenja govore o tome kako je Mauzer, u trenucima dok je odlučivao o životu i smrti sugrađana, telefonski izvještavao Plavšićevu o napretku “operacije”. Bijeljina je služila kao laboratorij za strateške ciljeve koji će biti ozvaničeni u maju te godine u Banjoj Luci, a čija je suština bila svesti nesrpsko stanovništvo na zanemariv procenat. Upravo je Biljana Plavšić bila ta koja je insistirala na radikalizmu koji je povremeno zgražavao čak i njene najbliže saradnike poput Karadžića. Za nju je nasilje bilo racionalna opcija, jedini način da se ostvari vizija etnički čiste države.

Scena koja je postala simbolom bijeljinske tragedije zabilježena je šestog aprila 1992. godine. Delegacija u kojoj su bili Biljana Plavšić i Fikret Abdić stigla je u grad koji je još uvijek mirisao na barut i smrt. Fotografije Rona Haviva već su tada bilježile užas kod Krpića džamije, ali za Biljanu Plavšić te slike nisu predstavljale zločin. Naprotiv, po dolasku pred zgradu opštine, ona je Željka Ražnatovića Arkana dočekala toplo, pred televizijskim kamerama, usred grada u kojem su leševi civila još bili svježi i ležali po ulicama, Plavšićeva je poljubila Arkana, nazivajući ga “svojim djetetom” i “junakom”. Tim poljupcem ona je blagosiljala ubijanje.

Novinar Sead Omeragić, koji je svjedočio ovom susretu, kasnije će svjedočeći u Haagu opisati nevjerovatnu srdačnost kojom je Plavšićeva proglasila “oslobođenje” Bijeljine. Dok su stotine Bošnjaka tražile spas u kasarni JNA, u strahu od arkanovaca koji su krstarili ulicama, ona je javno zahvaljivala tim istim jedinicama što su “spasili Srbe od pokolja koji su im Muslimani pripremali”. Činjenica da su skoro sve žrtve bili nenaoružani civili nesrpske nacionalnosti za nju je bila nebitna fusnota. Hodajući ulicama kojima je tekla krv, Plavšićeva je demonstrirala hladnokrvnost koja je kasnije postala predmetom analiza u Haškom tribunalu. Postoji jezivo svjedočenje o tome kako je, prelazeći ulicu, doslovno preskočila leš ubijenog Bošnjaka ne prekidajući razgovor, kao da se radi o prepreci na putu, a ne o ljudskom biću.

Njen radikalizam u Bijeljini nije bio slučajan ispad, već odraz dubokog uvjerenja. Izjave koje je davala tih dana, a kasnije ih razrađivala u svojim nastupima, sugerisale su da je za nju ubijanje muslimana “prirodna stvar” u procesu nacionalnog samoopredjeljenja. Kada je novinar Vlado Mrkić u lice Arkanu rekao da će mu istorija suditi za ono što je uradio u Bijeljini, Arkan je, zbunjen, pitao ko je taj čovjek, sugerišući da mora biti Hrvat. Biljana Plavšić je tada, sa prepoznatljivim prezirom, dobacila: “Nažalost, Srbin je”. Ta rečenica najbolje oslikava njen svjetonazor: svako ko se protivio zločinu, čak i ako je pripadao njenom narodu, za nju je bio izdajnik.

Nakon aprilske krvave orgije, Biljana Plavšić je nastavila da nadgleda transformaciju Bijeljine iz multietničkog grada u monolitno srpsko uporište. Za nju je bijeljinski masakr bio uspješan eksperiment koji je trebalo replicirati širom Bosne i Hercegovine. Na sjednici Skupštine srpskog naroda u Banjoj Luci, održanoj u maju 1992. godine, strateški ciljevi koji su u Bijeljini već bili sprovedeni u djelo, dobili su formu zakona. Razdvajanje naroda postalo je prioritet broj jedan, a Plavšićeva je bila najglasniji zagovornik teze da su zajednički život i suživot nemogući. Njena uloga u tom periodu bila je da intelektualno i politički opravda postojanje tajne odluke po kojoj na teritoriji RS-a smije ostati najviše pet posto nesrpskog stanovništva.

Plavšićkin blagoslov arkanovcima otvorio je put za četverogodišnji teror u Semberiji, koji je uključivao logore, prisilni rad, sistematska silovanja i rušenje svih džamija. Bijeljina je postala “slobodno lovište” na Bošnjake, a sve je to rađeno pod ideološkim kišobranom koji je ona raširila. Čak i kada su rušene sve bijeljinske džamije, uključujući i čuvenu Sultan Sulejmanovu Atik džamiju, Plavšićeva u tome nije vidjela kulturocid, već brisanje tragova postojanja naroda kojeg je prezirala.Njena uloga u udruženom zločinačkom poduhvatu, kako je kasnije precizirano u optužnici Haškog tribunala, bila je ključna u planiranju i podsticanju progona na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. Ona je bila ta koja je zločinima u Bijeljini dala “državni pečat”, pretvarajući paravojne upade u zvaničnu politiku nove paradržave.

U godinama koje su uslijedile, Plavšićeva je ostala dosljedna svom radikalizmu, sve dok se političke okolnosti nisu promijenile. Njeno kasnije priznanje krivice pred Tribunalom 2002. godine i izražavanje kajanja za zločine protiv čovječnosti mnogi su u Bosni i Hercegovini, a posebno preživjeli Bijeljinci, doživjeli kao puki pragmatizam radi smanjenja kazne. Iako je u sudnici govorila o “prihvatanju odgovornosti”, sjećanja na njen poljubac Arkanu i preskakanje leševa u Bijeljini ostala su snažnija od bilo koje sudske izjave. Sud joj je priznao kajanje i dobrovoljnu predaju kao olakšavajuće okolnosti, osudivši je na 11 godina zatvora.

Biljana Plavšić je personifikacija ideologije koja je smatrala da se etnički čista država treba graditi na mezarima komšija. Njena kasnija karijera, od potpredsjednice do predsjednice Republike Srpske, bila je direktna nadogradnja na bijeljinske temelje. Za nju je Bijeljina 1992. godine ostala trijumf, a žrtve tek statistička greška u “ispravljanju historijskih nepravdi”.

Presuda od 11 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi bila je međunarodna osuda zločina započetog poljupcem u Bijeljini. Međutim, sudska presuda ne može obuhvatiti dubinu Plavšićkiniog moralnog ponora. Njena uloga je bila ključna u stvaranju atmosfere u kojoj je komšija postao dželat, a grad stratište. Fotografije Rona Haviva, koje su obišle svijet, ostaju kao dokaz rezultata njene politike. Njene izjave i ponašanje u Bijeljini 1992. godine ostaju dokaz o svjesnom i dugo planiranom projektu uništenja cijelog jednog naroda.