Kao ravnopravan član vladajuće koalicije, Hodžić je u protekle dvije godine pokrenuo procese koji su suštinski izmijenili položaj i vidljivost Bošnjaka, ali i ostalih četiriju manjina koje zastupa u najvišem zakonodavnom tijelu države – albanske, crnogorske, makedonske i slovenske. Analiza dosadašnjeg toka mandata pokazuje pomak od reaktivne politike ka strateškom planiranju, primarno fokusiranom na dugoročna infrastrukturna rješenja i adekvatno kadrovsko pozicioniranje unutar državnih institucija

Navršile su se tačno dvije godine od konstituiranja aktuelnog saziva Hrvatskog sabora, što ujedno označava i polovinu mandata ove vlade i vladajuće većine. Za bošnjačku nacionalnu zajednicu u Republici Hrvatskoj ovaj period ima istorijski značaj, s obzirom na to da je izborom Armina Hodžića za saborskog zastupnika prekinut dugogodišnji institucionalni vakuum.

Kao ravnopravan član vladajuće koalicije, Hodžić je u protekle dvije godine pokrenuo procese koji su suštinski izmijenili položaj i vidljivost Bošnjaka, ali i ostalih četiriju manjina koje zastupa u najvišem zakonodavnom tijelu države – albanske, crnogorske, makedonske i slovenske. Analiza dosadašnjeg toka mandata pokazuje pomak od reaktivne politike ka strateškom planiranju, primarno fokusiranom na dugoročna infrastrukturna rješenja i adekvatno kadrovsko pozicioniranje unutar državnih institucija.

U razgovoru povodom ove važne političke prekretnice, Armin Hodžić se osvrnuo na postignute rezultate, izazove unutar heterogene vladajuće koalicije, unutrašnje reformske prioritete bošnjačke zajednice, kao i na kompleksne regionalne odnose između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na samom početku, saborski zastupnik naglašava da je politički rad u protekle dvije godine bio podređen ostvarivanju ciljeva koji su godinama bili zapostavljeni.

„Doista je teško istaknuti samo jedno postignuće i proglasiti ga najvećim. Ono što mislim da je bilo dobro u protekle dvije godine je da smo ostvarili određene strateške ciljeve koji su bili pred nama. Prije svega, oni su se ogledali u infrastrukturi i u kadrovskoj politici. To često ističemo i naglašavamo.“

Ovakav pristup predstavlja zaokret u odnosu na ranije prakse, kada se manjinska politika često iscrpljivala u prigodničarskim aktivnostima i deklarativnoj podršci, bez stvarnog uticaja na izvršnu vlast i bez trajnih materijalnih tragova na terenu.

Ključni problem s kojim su se bošnjačke udruge i organizacije u Hrvatskoj suočavale decenijama bilo je pitanje prostora za rad. Nedostatak vlastitih objekata limitirao je kulturne, edukativne i društvene aktivnosti, ostavljajući zajednicu zavisnom od milosti lokalnih samouprava. Hodžić objašnjava s kakvim se nasljeđem suočio na početku mandata i šta je na tom planu urađeno u rekordnom roku.

„Konkretno, što to znači? Dakle, u infrastrukturi mi smo imali situaciju u kojoj niti jedna naša udruga, niti jedna naša organizacija nije imala vlastite prostore za rad i djelovanje. Dakle, bili su u najmu općine, grada, županije ili države, ovisno o tome gdje su djelovali i što su radili. Mi danas, evo, nakon dvije godine mandata imamo realizirane kulturne centre u Vojniću, u Sisku, u Labinu i najnoviji je medijski centar ovdje u Zagrebu.“

Ovi objekti ne predstavljaju samo građevinske poduhvate, već postaju stubovi očuvanja nacionalnog, kulturnog i jezičkog identiteta Bošnjaka u sredinama gdje postoji značajna koncentracija autohtonog stanovništva, kao i novijih generacija. Međutim, infrastrukturni planovi se ne zaustavljaju na ovome. Za preostale dvije godine mandata pripremljena je ambiciozna agenda koja bi trebala u potpunosti riješiti prostorno pitanje bošnjačke zajednice na teritoriji čitave države.

„Ako pogledam do kraja ovog mandata, planiramo još realizirati objekte u Puli, Rijeci, Gunji, Dubrovniku te još jedan u Zagrebu koji će biti kulturni centar. Na taj način planiramo zaokružiti tu priču s infrastrukturom.“

Izgradnja i otvaranje kulturnih centara u ključnim regionalnim centrima, od Istre i Kvarnera, preko slavonske Posavine, pa sve do krajnjeg juga Dalmacije, osiguraće mrežu institucija koje će garantovati dugoročnu samoodrživost kulturnih i društvenih programa zajednice.

Uporedo s infrastrukturnim projektima, fokus rada u prve dvije godine mandata bio je usmjeren na kadrovsku politiku. Za razliku od prethodnih perioda kada su pozicije unutar državnog aparata bile nedostižne za stručnjake iz bošnjačke zajednice, ulazak u vladajuću koaliciju otvorio je vrata za integraciju kompetentnih kadrova u sisteme donošenja odluka na državnom nivou. Hodžić detaljno navodi ključna imenovanja koja svjedoče o novoj težini bošnjačke politike u Hrvatskoj.

„Paralelno s time radili smo na jačanju kadrovske politike. Danas u Vladi Republike Hrvatske imamo gospođu Fadilu Bahović u ulozi državne tajnice u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije. Imamo gospodina Bermina Meškića koji je vanjski član Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora, kolegu Ediba Ahmetaševića koji je član Programskog vijeća Hrvatske radiotelevizije te kolegu Adisa Kiranovića koji je posebni savjetnik ministrice zdravstva.“

Zastupnik posebno naglašava da ova imenovanja nisu isključivo rezultat političke trgovine ili zadovoljavanja koalicionih kvota, već se radi o ljudima čiji profesionalni integritet i stručnost prepoznaje i šira hrvatska javnost. Kao eklatantan primjer navodi najnovije profesionalno napredovanje jednog od pomenutih saradnika.

„A odnedavno, temeljem svojih sposobnosti, mimo i ovog političkog dijela, Kiranović je postao i vršitelj dužnosti šefa Hitnog odjela na KBC-u Rebro, koji je najveći hitni prijem u državi. Što dovoljno pokazuje da smo predložili ljude koji su stručni, kompetentni, što prepoznaje i šira javnost.“

Pozicioniranje Bošnjaka na ovako odgovorne funkcije unutar zdravstvenog, pravosudnog i medijskog sistema Republike Hrvatske ima višestruk značaj. S jedne strane, time se razbija stereotip o manjinama kao faktorima koji isključivo troše proračunski novac, dok se s druge strane šalje snažna poruka unutar same zajednice da su vrata javnih i državnih službi otvorena za one koji posjeduju znanje i sposobnosti.

Biti dio vladajuće većine u politički turbulentnim vremenima često sa sobom nosi rizik gubitka vlastitog identiteta i utapanja u interese većih koalicionih partnera. Hodžić ističe da je ponosan na činjenicu da je njegov klub, unatoč učešću u vlasti, uspio zadržati visok nivo autonomije u donošenju odluka i komuniciranju stavova.

„Pored toga, mislim da je vrlo važno postignuće to što smo uspjeli ostati svoji, ostati dosljedni svojim stavovima, svojim uvjerenjima, što smo vrlo jasno komunicirali tijekom ovog mandata.“

Upravo ta transparentnost i direktan odnos s bazom pokazali su se kao ključni faktor stabilnosti njegove političke pozicije. Umjesto zatvaranja u saborske kancelarije, Hodžić je protekle dvije godine proveo u stalnom obilasku terena, što je rezultiralo masovnom podrškom članova zajednice.

„A ako bih baš morao nešto staviti na vrh tih postignuća, istaknuo bih taj jedan direktan kontakt s ljudima i njihovu podršku kroz ove dvije godine koja se nije smanjila, dapače, ona je još i povećana. I evo, doista, gdje god da dođemo na terene… Od proteklog vikenda imali smo u Zagrebu četiri skupa: u Petruševcu, u Dubravi, u Sesvetama i u Svetoj Klari. Na svaki od tih skupova je došao puno veći broj ljudi od onoga što smo očekivali. Tako je u svim krajevima gdje idemo u Hrvatskoj i stalno imamo tu potrebu i pozive da dođemo ponovno. Vjerujemo da to pokazuje da su ljudi zadovoljni s ovim smjerom u kojem smo krenuli i evo, ja se nadam da ćemo tako i nastaviti u preostale dvije godine mandata.“

Osvrćući se na ličnu transformaciju kroz rad u parlamentu, Hodžić priznaje da ga je dinamika visoke politike promijenila, učinivši ga otpornijim na pritiske koji su sastavni dio javnog djelovanja.

„Pa sigurno da jesam, dakle, politika vas mijenja. Mislim da sam sad iskusniji, a samim tim politički zreliji. Ono što je osobno, naučio sam se nositi s emocijama, prije svega onim negativnim, jer politika je takva da ste često izloženi različitim oblicima pritiska i morate se znati nositi s emocijama. Zasigurno da sam drugačiji.“

U tom kontekstu, zastupnik se dotiče i opasnosti koje nosi politička moć, koristeći tradicionalni izraz kako bi opisao fenomen otuđenja izabranih dužnosnika od naroda koji predstavljaju.

„Ono što je meni osobno važno je da ne odem u krivom pravcu, jer kod nas ima jedan izraz, kaže se: ‘pohasio se’, što znači u principu kada je netko došao na poziciju, uzdigao se jer je zaboravio kako je bilo prije… To je bahatost. Tako je, i na neki način nastojim se držati podalje od toga. Imam neke svoje testove kojima se svako malo provjeravam jesam li ostao pri onim svojim stavovima koje sam imao prije. Ali svakako da sam sigurno drugačiji nego što sam bio prije dvije godine, jer iskustvo koje sada imam je bitno drugačije od onoga što sam imao prije.“

Da bi se u potpunosti razumjela težina trenutne pozicije Bošnjaka u Hrvatskoj, potrebno je analizirati period koji je prethodio izborima 2024. godine. Skoro čitavu deceniju, druga po brojnosti nacionalna manjina u državi bila je bez svog autentičnog predstavnika u Saboru, što je ostavilo duboke posljedice na rješavanje njihovih svakodnevnih problema.

„Ja mislim da je položaj Bošnjaka u Hrvatskoj danas puno bolji nego što je bio prije dvije godine kada nismo imali svog predstavnika u Hrvatskom saboru. Podsjetit ću, dakle, od 2015. do 2024. godine u Hrvatskom saboru nije bilo predstavnika Bošnjaka i skoro cijelo jedno desetljeće imali smo taj institucionalni vakuum koji je prouzrokovao to da nije bilo adrese koja je rješavala probleme, rješavala otvorena i aktualna pitanja i u principu donosila vidljivost bošnjačkoj zajednici u Hrvatskoj. Mislim da je to danas drugačije.“

Uprkos evidentnom napretku i povratku političke vidljivosti, Hodžić ne krije da unutar sistemskih okvira i dalje postoje anomalije koje ozbiljno narušavaju ostvarivanje punih manjinskih prava. Najveći i najkompleksniji problem s kojim se zajednica suočava jeste administrativno-birokratsko nasljeđe u popisu birača, koje datira još iz devedesetih godina prošlog vijeka.

„Dakako, postoji još niz problema, postoji još niz otvorenih pitanja i stvari. Istaknut ću samo jedan od njih. Dakle, mi dalje imamo velik problem sa izjašnjavanjem ljudi u popisu birača. Nama se trenutno više od 23.000 ljudi u popisu birača vodi kao ‘muslimani’ s velikim ‘M’ i oni nemaju prava koja imaju pripadnici nacionalnih manjina, jer preambula Hrvatskog ustava ne poznaje kategoriju ‘muslimani’ s velikim ‘M’. Dakle, mi imamo duplo veći broj ljudi koji nisu izjašnjeni od onih koji jesu izjašnjeni.“

Ovaj fenomen stvara paradoksalnu situaciju na terenu: hiljade građana koji se suštinski osjećaju dijelom bošnjačkog nacionalnog korpusa bivaju administrativno onemogućeni da konzumiraju svoja manjinska prava zbog zastarjelih evidencija i rigidnosti državnog aparata.

„Dakako, jedan dio krivice je možda na neinformiranosti, na nedovoljnoj educiranosti, što mi stalno pokušavamo ispraviti. Drugi dio leži i u odnosu administracije, birokracije i države prema tom pitanju, jer od 1993. do danas to administrativno nije promijenjeno, već je prepušteno na volju izjašnjavanju tih ljudi. A oni obično informaciju o tome dobiju kada dođu na biračko mjesto, traže listić za nacionalne manjine i onda ih tamo upozore da ne mogu konzumirati to biračko pravo jer nisu izjašnjeni kao pripadnici nacionalnih manjina. Tako da, evo, to je jedan od problema, ali zaključno smatram da je taj položaj puno bolji nego što je bio prije dvije godine. Sjećam se i nekih naših prethodnih razgovora i stvari o kojima smo razgovarali, i to mi pokazuje da je danas napravljen jedan iskorak koji, dakako, još uvijek nije dovoljan i uvijek će postojati neka pitanja koja su otvorena, a na kojima ćemo nastavljati aktivno raditi da ih riješimo.“

Osim bošnjačke zajednice iz koje primarno dolazi, Armin Hodžić u Hrvatskom saboru zastupa interese još četiriju nacionalnih manjina: albanske, crnogorske, makedonske i slovenske. Geografska rasprostranjenost, specifični bilateralni odnosi njihovih matičnih država s Hrvatskom, kao i unutrašnja dinamika svake od ovih zajednica, čine ovaj zadatak jednim od najkompleksnijih u aktuelnom sazivu parlamenta.

„Pa to je vrlo izazovno. Dakle, ja sam predstavnik albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru. Namjerno sam ih naveo jer niti jedna od tih manjina nije malobrojna po svome broju pripadnika koji žive u Hrvatskoj, niti je beznačajna u smislu odnosa između Republike Hrvatske i tih država, jer većinom su to susjedne zemlje ili zemlje regije. Prema tome, samim tim, taj politički položaj je bitno usloženiji. Onda kada pogledate geografski, ja sam predstavnik i dolazim iz bošnjačke zajednice koja živi od Zagreba do Dubrovnika i od Gunje do Umaga. Dakle, tu imamo jednu zahtjevnost, a otprilike se to reflektira i na sve ostale manjine koje predstavljam.“

Zastupnik objašnjava da mu je upravo gorko iskustvo bošnjačkog devetogodišnjeg odsustva iz parlamenta pomoglo da razvije duboku empatiju prema ostalim zajednicama u svojoj izbornoj jedinici, trudeći se da eliminira bilo kakav osjećaj zapostavljenosti među njima.

„Nastojao sam, obzirom da sam imao to iskustvo da sam pripadnik manjine koja nije imala svog autentičnog zastupnika u Hrvatskom saboru punih devet godina, tu steći jednu empatiju prema tim ljudima iz drugih zajednica, jer znam kako im je. Nastojim što više smanjiti taj jaz, da on praktički uopće ne postoji i da oni mene doživljavaju kao svog predstavnika i zastupnika. Nastojim u tome uspjeti i trudim se. Njihovi povratni odgovori su dosta pozitivni, dosta dobri. Evo, na zadnjem aktualnom prijepodnevu sam upravo ministru Bačiću postavljao pitanje koje se ticalo makedonske i slovenske nacionalne manjine. Oni su me izvijestili da je to bilo prvi put da je netko u Hrvatskom saboru napravio nešto takvo.“

Pored parlamentarnog rada, Hodžić praktikuje i direktnu diplomatiju na terenu, koristeći vjerske i kulturne manifestacije kako bi učvrstio veze sa svim zajednicama koje predstavlja.

„Međutim, pored toga mi se trudimo i da ih obilazimo. Tijekom mjeseca Ramazana, kada smo imali organizaciju iftara na terenu, ja sam se potrudio u svakoj sredini u kojoj sam bio obići i sjedišta drugih nacionalnih manjina, albanske, makedonske, slovenske, crnogorske, dakle ovisno o sredini u kojoj sam bio. I dosta su dobri i pozitivni ti njihovi odgovori. Prema tome, nadam se da ćemo i u budućnosti tako nastaviti, da ću doista im biti od pomoći, jer želim da me doživljavaju kao svog predstavnika i zastupnika.“

Koncept po kojem jedan zastupnik predstavlja pet istorijski, jezički i kulturološki potpuno različitih naroda često je predmet kritika i političkih debata. Hodžić već duže vrijeme zastupa tezu da bi Bošnjaci, s obzirom na svoj ukupni broj i demografski značaj, trebali imati zasebnu izbornu jedinicu i garantovano mjesto u Saboru, po uzoru na talijansku ili mađarsku manjinu. Ipak, svjestan je ustavnopravnih prepreka koje stoje na putu realizacije te ideje.

„Pa gledajte, ja sam svjestan da to nije trenutno realno, ali znate kako je u politici. Nešto o čemu danas svi razgovaramo i što nije realno, već sutra može postati realno, ovisno o kontekstu i okolnostima. Međutim, ono što je sigurno je ovo što sam prethodno govorio i elaborirao, i da u tome u principu leži ključ odgovora na ovo pitanje. Jer ako pogledate broj ljudi koje ja zastupam i predstavljam u Hrvatskom saboru, to je po glavi jednog zastupnika uvjerljivo najveći broj ljudi. Dakle, ne samo kad pričamo o nacionalnim manjinama, već kada biste uzeli ovih deset izbornih jedinica koje idu na opće liste gdje se biraju saborski zastupnici, isto biste dobili. Dakle, kada podijelite na broj izabranih i broj birača koji žive u tim izbornim jedinicama, dobili biste manji broj od onoga što ja predstavljam i zastupam u Saboru.“

Ova matematička i politička nelogičnost direktna je posljedica legislativnih rješenja donesenih u specifičnim istorijskim okolnostima, kada kreatori izbornog zakonodavstva nisu predvidjeli buduća demografska kretanja i intenzivne migracione trendove unutar regije.

„Samim time vidi se već da je to određena nelogičnost. Dakako, do nje je došlo vjerojatno jer ljudi koji su tada donosili odluke o tim stvarima nisu predvidjeli što bi se moglo dešavati u budućnosti, jer na neki način ovih pet manjina su manjine iz kojih ljudi i dalje pristižu, odnosno iz tih njihovih matičnih domovina. Ljudi ovdje dolaze na rad, dakle, to su ljudi od kojih neki ovdje i ostaju i dobivaju državljanstva, dakle i dalje raste taj broj ljudi. Unatoč tome što se na općoj razini možda dešava taj proces asimilacije pa brojke opadaju, vidimo po uvozu radne snage da su i dalje u nekih top 10 zemalja većinom upravo zemlje iz regije, čak i uzimajući u obzir ove novije trendove gdje imamo ljude iz dalekih zemalja poput Nepala, Pakistana i tome slično. Ali zaključno, svjestan sam možda da to trenutno nije realno, međutim, mislim da su to racionalno argumentirani razlozi da se o tome porazmisli u budućnosti.“

Jedno od najintrigantnijih pitanja za političke analitičare jeste saradnja Kluba nacionalnih manjina sa desno orijentisanim Domovinskim pokretom unutar iste vladajuće koalicije. Mnogi su predviđali brzu krizu vlasti i nepremostive ideološke sukobe, no Hodžić svjedoči o drugačijoj praksi unutar parlamentarne većine.

„Ono što mislim da je velika prednost Republike Hrvatske je ta politička stabilnost koja sad traje više od jednog desetljeća, koja je generirala određen ekonomski napredak koji je vidljiv u rastu i plaća i mirovina i standarda u smislu da imamo najveći broj zaposlenih i najmanji broj nezaposlenih od samostalnosti. To su neki pokazatelji koji su pozitivni i dobri, koji su nažalost uzrokovali jedan negativan trend, a to je porast inflacije s kojom se borimo već sad više ne mjesecima, već godinama, koja je malo i pojačana dešavanjima na Bliskom Istoku i ratom u Ukrajini, rastom cijena energenata i svega ostaloga. Kada je riječ o odnosima unutar vladajuće koalicije, mislim da su oni konstruktivni i da nastojimo držati ovaj kurs koji imamo do sada, i političke stabilnosti i opredijeljenosti da Hrvatska ekonomski napreduje, ali i vanjskopolitički. Evo, na pragu smo ulaska u OECD, već ranije su ostvareni uspjesi poput ulaska u Schengen, u Eurozonu, dakle sve su to neki iskoraci kada je riječ o državi i to je ono što je važno, jer koalicija mora generirati neki napredak i razvoj države i društva.“

Kada je u pitanju saradnja sa Domovinskim pokretom, zastupnik otvoreno priznaje da je na samom početku postojao određeni skepticizam, ali da je dvogodišnje iskustvo demantovalo crne prognoze.

„Da budem iskren, dakle, prilikom formiranja te koalicije bio sam pomalo skeptičan, ali evo, danas nakon tog dvogodišnjeg iskustva mogu reći da kolege iz Domovinskog pokreta, velika većina njih, su korektni, da nemaju nikakve probleme sa onim svim što mi radimo kao klub zastupnika nacionalnih manjina i mislim da za sada brodimo i plovimo u mirnu luku. Ali, dakako, moramo razumjeti da sama riječ koalicija podrazumijeva da je to spoj ljudi koji imaju različite stavove i različita uvjerenja. Jer da tome nije tako, onda bismo bili svi dio HDZ-a ili SDP-a ili Domovinskog pokreta ili bilo koje druge stranke. Dakle, mi smo spoj ljudi koji različito promišljaju, ponekad više, ponekad manje, i to nekad izađe u javnost pa se to predstavlja kao nešto epohalno.“

Mehanizam usaglašavanja stavova unutar ovako heterogene većine zahtijeva sate teških i iscrpnih razgovora iza zatvorenih vrata, gdje se traži najmanji zajednički imenitelj za stabilno funkcionisanje države.

„Mi svakog tjedna imamo sastanke parlamentarne većine koji često znaju trajati po nekoliko sati, na kojima u principu brusimo sve ono što su naši stavovi, sve ono što su politike svakog od nas, i uvijek svatko ima platformu da kaže u principu ako se s nečim ne slaže ili ako ima neki prijedlog koji je drugačije vrste. Do sada mi nismo imali nekakav sukob u takvoj vrsti razmišljanja sa kolegama iz Domovinskog pokreta.“

Jedan od najvećih testova za vladajuću koaliciju bilo je pitanje finansiranja tjednika “Novosti”, glasila srpske nacionalne manjine, čije je smanjenje budžeta izričito zahtijevao Domovinski pokret. Hodžić objašnjava složenu birokratsku proceduru donošenja te odluke unutar Savjeta za nacionalne manjine i razloge zbog kojih je podržao krovni proračun.

„Ono što je važno, možda zbog naših gledatelja da razumiju sam mehanizam donošenja te odluke, nije bilo riječ o glasanju za smanjenje sredstava za rad tjedniku ‘Novosti’, već je glasano o budžetu cjelokupnog Savjeta za nacionalne manjine, što uključuje sve nacionalne manjine, 22 iz preambule Ustava. Tu vam je riječ o više od 12 milijuna eura ukupnih sredstava, preko vjerojatno tisuću i nešto programa itd. Prema tome, tu nije moguće izdvojiti samo jedan program, ‘Novosti’ su jedna od stavki unutar tog budžeta i glasati samo za nju, već se glasa za sve u kompletu, a saborski zastupnici se izuzimaju od glasanja samo za svoje matične nacionalne manjine kako bi izbjegli sukob interesa.“

Zastupnik naglašava da je njegov primarni motiv bio zaštita interesa onih zajednica koje on direktno predstavlja, a čija su sredstva u ovom proračunskom ciklusu značajno uvećana.

„Ja sam glasao za budžet Savjeta za nacionalne manjine za ovu godinu iz razloga što je on povećan za sve nacionalne manjine koje ja predstavljam i zastupam u Hrvatskom saboru, i to drugu godinu zaredom. Pored toga, Savjet za nacionalne manjine napravio je i jedan birokratski iskorak jer je ranije raspisao poziv za predlaganje programa, što je olakšalo na neki način udrugama. A kada je riječ o konzumaciji tih sredstava, svi mi koji smo projektni korisnici moramo imati na umu da moramo savjesno i odgovorno konzumirati ta sredstva.“

S druge strane, Hodžić šalje jasnu poruku i državnim organima i koalicionim partnerima o nužnosti očuvanja uredničke i političke nezavisnosti manjinskih medija, koji ne smiju biti izloženi cenzuri zbog specifičnih istorijskih ili društvenih pogleda.

„S druge strane, i oni koji omogućavaju davanje takvih sredstava moraju imati na umu da svaka nacionalna manjina ima neke svoje specifičnosti i da kroz naše medije svatko od nas bi trebao zadržati određenu autonomiju da slobodno izražavamo svoje stavove i svoja uvjerenja, dakako, sve sukladno zakonu i Ustavu Republike Hrvatske. Dakle, do tog smanjenja je došlo uslijed jedne atmosfere gdje se onda pojačano gledalo sve ono što se piše, što se objavljuje. Kao što sam rekao, mi potpisujemo ugovor sa Savjetom za nacionalne manjine temeljem kojeg se obvezujemo da ćemo poštovati kriterije koje donosimo mi kao Savjet za nacionalne manjine. Ne kažem ‘mi’ jer sam isto dio tog Savjeta automatski kao saborski zastupnik nacionalne manjine. Dakle, imamo određene propozicije koje vrijede jednako za sve.“

Analizirajući širi kontekst ovog političkog kompromisa, zastupnik zaključuje da je tjednik opstao, te da cijela situacija zahtijeva visok nivo međusobnog razumijevanja i odgovornosti.

„S druge strane, mislim da je tu bilo i predmet razgovora i dogovora neke šire vrste. Vidjeli smo da taj tjednik i dalje funkcionira, da izlazi. Dakle, kao što sam prethodno rekao, moramo voditi računa i mi koji smo konzumenti proračunskih sredstava da budemo odgovorni i savjesni. A s druge strane, oni koji omogućavaju takav jedan okvir koji je dobar, pozitivan, koji je veliki iskorak ne samo za regiju, već i općenito za zemlje Europske unije, moraju voditi računa da svaka nacionalna manjina ima neke svoje posebne okolnosti, pa možda i posebne poglede. Posebno jer mi ovdje imamo povijesne okolnosti koje su bile teške. Imali smo i Domovinski rat i sve ono što je bilo prije, ali i poslije toga. Prema tome, uzimajući sve to u obzir, mislim da je važno da imamo razumijevanja jedni za druge.“

Jedan od najupečatljivijih momenata u dosadašnjem mandatu Armina Hodžića bilo je njegovo glasanje u Saboru. Naime, on je glasao suprotno zvaničnom stavu vladajuće većine kada je u pitanju bilo priznanje nezavisnosti države Palestine, što je u javnosti protumačeno kao hrabar i neuobičajen potez za člana vladajuće koalicije. Hodžić objašnjava da zbog tog čina nije pretrpio nikakve sankcije niti pritiske unutar partnerskih krugova.

„Pa ne, unutar… Ako me pitate unutar koalicije, nisam osjetio pritisak. Dakle, nije bilo nečega da se nešto mora. Dakle, mi koji imamo tu odgovornost da smo dio parlamentarne većine, jako dobro znamo koje su naše odgovornosti i koje su naše obaveze. S druge strane, ja sam uvijek na vrijeme komunicirao svoje stavove koji su bili suprotni možda onome što je stav većine unutar parlamentarne većine. Tako je bilo i na ovom pitanju koje ste vi spomenuli, a to je pitanje priznanja Palestine od strane Republike Hrvatske. Ja sam taj svoj stav, prije nego što sam ga iskomunicirao javnosti, rekao i koalicijskim partnerima na sastanku parlamentarne većine, rekao sam ga i premijeru osobno i razgovarali smo o tome, a nakon toga sam ga rekao i u javnosti i u konačnici sam to sproveo na način da sam glasao za priznanje Palestine.“

Ovakav modus operandi, direktna i iskrena komunikacija s premijerom i partnerima prije javnog istupanja, pokazao se kao formula koja omogućava očuvanje ličnog i nacionalnog dostojanstva bez rušenja stabilnosti Vlade. Zastupnik navodi da to nije bio jedini slučaj odstupanja od zvanične politike većine.

„Nisam tu osjetio nikakav pritisak unutar koalicije, dapače, mislim da su i kolege komunicirale o tome da razumiju moj stav, da ga uvažavaju. I nije to bilo jedino pitanje. Dakle, bilo je tu i pitanje Trgovske gore, izgradnje centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada koja je na granici sa Bosnom i Hercegovinom, kada sam isto tako bio suzdržan oko tog prijedloga zakona. Prema tome, kao što sam i u ranijim odgovorima rekao, koalicija je spoj ljudi koji različito razmišljaju. Ono što je važno je da ja želim biti korektan i da ne idem prvo u medije, ne pišem prvo po Facebooku, već prvo iskomuniciram to sa koalicijskim partnerima, a onda nakon toga iskomuniciram to i sa javnosti i idem u medije, jer mislim da je to jedino konstruktivno i da je djelotvorno za sve – kako za koalicijske partnere, tako i za mene.“

U hrvatskoj javnosti se često vode oštre polemike o tome da li je legitimno da zastupnici nacionalnih manjina presuđuju o tome ko će formirati Vladu, pri čemu se kritičari nerijetko pozivaju na praksu u susjednoj Sloveniji. Hodžić se detaljno prisjeća dramatičnih dana nakon parlamentarnih izbora i objašnjava kako je došlo do odluke da se podrži Andreja Plenkovića, otkrivajući do sada nepoznate detalje o ponašanju opozicije.

„Pa gledajte, ja mogu govoriti sad o svom iskustvu, dakle o ovom mandatu. Moji kolege u klubu nacionalnih manjina su puno iskusniji i neki od njih su već više od tri desetljeća u politici i sudjelovali su u formiranju skoro pa svih vlada, bilo na način da su ih podržavali ili bili oporba. Moje iskustvo je bilo otprilike da smo mi prvo sagledali rezultate izbora. Rezultati izbora su bili nedvojbeni. Dakle, tu nije bilo slučaja da je al pari bio HDZ, SDP ili bilo kakva druga stranka. Dakle, volja većine birača je bila da su dali većinu HDZ-u, koja nije bila, dakako, dovoljna da se formira vlada i moralo se ići u koaliciju, kao što je to uvijek do sad bio slučaj u Hrvatskoj nakon izbora. Nakon toga bile su razne kombinacije, da tako kažemo, u javnosti oko toga može li SDP formirati vladu sa Domovinskim pokretom plus IDS, plus manjine i slično.“

Zastupnik potom opisuje frapantnu ignoranciju s kojom se suočio od strane lijevo-liberalne koalicije predvođene SDP-om, što je u velikoj mjeri predodredilo postizborne korake.

„Ja sam tada dao jednu izjavu… Dakle, pazite, nakon izbora tjedan dana ja nisam bio kontaktiran ni od koga osim od strane HDZ-a. Kolege iz HDZ-a su me zvale već u izbornoj noći, što dakako nije samo po sebi neka prednost, međutim, sama činjenica da vas netko u tjedan dana nije kontaktirao niti da čuje vaša razmišljanja, niti da čuje postoji li uopće mogućnost možda da ćete vi nekako nešto drugačije… Mislim da dovoljno govori. Tek kad sam ja sedmi dan rekao u izjavi za medije da me nitko nije kontaktirao, taj dan sam dobio poziv od bivšeg kolege Peđe Grbina, koji mi je onda rekao: ‘Evo vidio sam vašu izjavu, pa vas ja povratno zovem’. A na Twitteru je bilo raznih kombinacija na način da evo, ‘ako podrži i Armin Hodžić, onda može…’. Dakle, to su stvari koje su nebulozne. Ovo je poprilično ozbiljan posao. Bilo je vrlo jasno da SDP ne može formirati vladu, mi nismo htjeli ni na koji način presudno utjecati na to, pustili smo to… Nije bilo dana da nas novinari nisu zvali da bi trebali izjaviti…“

Na direktno pitanje o tome da su manjine na kraju ipak bile te koje su omogućile Plenkoviću sastavljanje Vlade i izbjegavanje scenarija ponovljenih izbora, Hodžić odgovara pragmatično, naglašavajući princip političke stabilnosti, ali i komentarišući slovenski model.

„Tako je. Dakle, ono što smo mi govorili je da ćemo biti faktor za političku stabilnost. I ono što su kolege radile i u prethodnim mandatima, to smo napravili u ovom mandatu. Dakle, dali smo potporu nečemu što je politička stabilnost, nečemu za što se opredijelila većina birača na izborima. A kada ste spomenuli, recimo, primjer Slovenije, kada bi tako uređenje bilo, ja osobno barem ne bih osjećao nikakvu pretjeranu ambiciju da se kandidiram za neku takvu funkciju. Jer ako nemate mogućnost da utječete, ako nemate mogućnost da pomognete, ako nemate mogućnost da budete faktor, dakle, mislim, to je poprilično… Nije da oni nemaju pravo glasa, nego je to nekakav način, ajmo reći, tradicije da ne sudjeluju u tome, to je nepisano pravilo. Ako bi sudjelovali, postalo bi pisano. Ali pazite, imate, recimo, u Sloveniji slučaj gdje imate više od sto tisuća Bošnjaka koji su, ne ove zadnje, već prije toga parlamentarne izbore, presudno utjecali na iste svojim glasovima, a koji, recimo, nemaju zastupnika. Nemaju ni Hrvati ni Srbi, to je posebna tema, ali nećemo sad u Sloveniju.“

Upitan šta bi promijenio u hrvatskoj politici kada bi imao apsolutnu moć da izmijeni samo jednu stvar, Hodžić bez oklijevanja apostrofira nivo političke kulture i ulogu medija u kreiranju javnog mnijenja, izražavajući žaljenje što se energija parlamenta i dalje troši na debate o prošlosti.

„Pa vjerojatno bi bilo dobro podići standard političke kulture i razinu političke kulture. Ono što, recimo osobno… Izvještavanje medija možda o stvarima koje se dešavaju, ne na način da pogoduju parlamentarnoj većini ili meni ili bilo kome, već da ta slika bude malo izoštrenija i objektivnija. To je jedno. I drugo, dakle ta politička kultura… Evo, ja sam danas bio u Hrvatskom saboru, dakle razgovaralo se o mnogim stvarima, ali najviše rasprave je proizvelo ideološko pitanje i Drugi svjetski rat i ustaše i partizani.“

Ova pojava, ciklična i neizbježna u proljetnim mjesecima, pokazuje duboku polarizaciju društva koja često paralizuje raspravu o stvarnim, životnim problemima građana.

„Otprilike da, kao i uvijek u travnju i svibnju, je li? Ali, dakako, doista sam se zamislio jer vidio sam 15 povreda poslovnika na temu iz Drugog svjetskog rata. Onda netko priča, recimo ja sam pričao o graničnim prijelazima, problemu, gužvama na granici i slično, nitko nije reagirao. Pitanje je je li me itko slušao. Tako da, evo, to je nešto, mislim, što bi bilo dobro da je drugačije, ali svaki politički sustav i svako društvo ima neke svoje specifičnosti. Ako pogledate neke druge zemlje, ako nekad vidim snimke tučnjava u parlamentima i slično, mislim da ipak mi smo daleko od toga. Nadajmo se da to nećemo vidjeti.“

Hodžić duboko analizira narav tih podjela u hrvatskom društvu, zaključujući da je iluzorno očekivati potpuni konsenzus o istorijskim traumama, ali da je ključno zadržati demokratske standarde i spriječiti zloupotrebu državne vlasti u ideološke svrhe.

„Pa da, podijeljeni smo, s time da, ovisno o fazama, te podjele postaju izraženije. Kao što ste i sami rekli, ovisno je o tome je li koncert Thompsonov, je li Hod za život, jesu li Trnjanski kresovi, kako se već zovu. Dakle, ta onda tenzija raste. Mislim da to, dakako, nije dobro, jer moramo biti svjesni da se nikada nećemo složiti kao društvo svi zajedno, reći u 100% mjeri imamo iste stavove i oko Drugog svjetskog rata, i oko Bleiburga, i oko Jasenovca. Dakle, uvijek će postojati neke nijanse gdje će ljudi drugačije razmišljati. I za demokraciju je to normalno i to je dobro. Međutim, ono što ne smijemo dozvoliti sebi je da to zasjeni raspravu o svemu drugom i da to postane neka nit vodilja. Recimo, ono što ja osobno smatram, ono je problematično ako se vlast, bilo državna, bilo lokalna, koristi na način da se ne dozvoljava onoj drugoj strani da prakticira i izražava neka svoja uvjerenja, to je, recimo, loše. Ne primjećujem tu tendenciju kod nas, iako možda na ovom lokalnom nivou smo imali nešto slično, ali tu je priča bila prevelika i prebrzo je narasla.“

Zaključujući ovaj segment, zastupnik naglašava važnost odustajanja od navijačkog mentaliteta u politici i potrebu za objektivnijim sagledavanjem istorijskog međuperioda.

„Dakle, moramo držati te standarde demokratskog društva, ali uz svijest da vrlo vjerojatno, jer tako je iskustvo i drugih zemalja, ne samo naše, se nikada nećemo moći konačno dogovoriti i reći: ‘E, baš to je tako’, pružiti ruke, evo složili smo se da unisono imamo isti stav o svim događanjima kako Drugog svjetskog rata, tako i onog međuperioda do Domovinskog rata, komunizma i svega ostaloga. Ali je važno da držimo neke objektivne demokratske standarde i da, u principu, ne navijamo samo za svoje, a sve ono što je tuđe da osuđujemo i blatimo, a držimo samo ono što smatramo da su naša uvjerenja. Ne znam hoće li tako biti, jer ovako je već 30-a godina. No, idemo dalje.“

Na kraju, razgovor se neizbježno okrenuo ka trenutnom stanju bilateralnih odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje Hodžić ocjenjuje kao izrazito zategnute, opterećene unutrašnjom dinamikom u BiH, ali i odlascima ključnih međunarodnih aktera.

„Pa mislim da su u ovom trenutku odnosi između dviju država dosta zategnuti. Dakako, prethodilo je tome dosta stvari, prethodio je tome niz godina neriješenih pitanja. Ove godine imamo izbore u Bosni i Hercegovini koji će biti… Kao i svaki do sada, javnost kaže: ‘Ovi su presudni, ovi su napeti’, ali u Bosni i Hercegovini su svaki izbori takvi. Imali smo i ove okolnosti oko Milorada Dodika, gdje mu je zabranjeno političko djelovanje, gdje se više ne može kandidirati, ne može to napraviti idućih šest godina. Vidimo sada najavu odlaska visokog predstavnika Schmidta. Dakle, mislim da to opterećuje odnose. Volio bih da su oni bolji, da su oni kvalitetni, jer mislim da smo upućeni jedni na druge. Dakle, dijelimo najdužu kopnenu granicu, imamo razvijene trgovinske, partnerske odnose, dijelimo istu povijest, kulturu. Prema tome, toplo se nadam i sve ono što će biti do mene, ako će išta biti do mene, ću staviti u službu toga da ti odnosi budu čim bolji u budućnosti.“

Posebnu pažnju javnosti privukla je Hodžićeva oštra, preventivna reakcija na održavanje TradFesta u Zagrebu, gdje je na jednom od panela predstavljena ideja i karta trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Zastupnik detaljno obrazlaže motive svoje reakcije, odbacujući optužbe da je ona bila pretjerana, te locira opasnost u preuzimanju secesionističkog narativa iz Republike Srpske.

„Da, dakle, ja sam reagirao na neki način preventivno, dan prije održavanja te konferencije. Zašto? Ti ljudi… Ja sam vidio što je cilj, cilj je da se izvještava na način da je u Zagrebu organizirana konferencija koja nosi naziv, odnosno panel nosi naziv, vrlo važno, dakle, ne samo ‘Treći entitet’, nego ‘Neuspjela Bosna i Hercegovina i treći entitet’. Dakle, ta ukupna rečenica koja kaže ‘Neuspjela Bosna i Hercegovina’, što je do sada bio isključivo narativ Milorada Dodika, bitno baca sjenu na ono ostalo. Dakle, ako netko smatra, bilo u Hrvatskoj, bilo u Bosni i Hercegovini, da Hrvatima u Bosni i Hercegovini treba treći entitet, njegovo pravo je da to zagovara. Na stranu da li se ja slažem s time, na stranu hoće li to doista tim ljudima biti od pomoći, hoće li se to doista i realizirati – to je drugi par cipela. Ali pravo je svakog političara, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, da ima o tome svoj stav. Ali ovdje se to dovelo u kontekst ‘Neuspjela Bosna i Hercegovina’, što je opasna teza.“

Hodžićeva poruka na kraju dvogodišnjeg rezimea ostaje jasna: stabilnost, infrastrukturno jačanje i institucionalna integracija manjina unutar Hrvatske moraju ići ruku pod ruku sa poštovanjem suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, kao ključnog preduvjeta za trajni mir i napredak čitavog regiona.