Svaki duel s Italijanima budi snažna sjećanja na jedan od najsimboličnijih trenutaka u historiji bosanskohercegovačkog sporta. Taj susret BiH i Italije iz novembra 1996. godine, odigran na stadionu Koševo u Sarajevu pred oko 40.000 gledalaca, bio je po mnogo čemu poseban događaj i mnogo više od obične fudbalske utakmice.
Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine večeras na Bilinom polju u Zenici igra jednu od najvažnijih utakmica u svojoj modernoj historiji, finale baraža za plasman na Svjetsko prvenstvo protiv selekcije Italije. Pobjeda bi “Zmajevima” donijela mjesto na Mundijalu, koji će se ove godine održati u Kanadi, Meksiku i Sjedinjenim Američkim Državama.
Dok se Zmajevi spremaju za veliku bitku za svoj drugi Mundijal nakon Brazila 2014, Bosna i Hercegovina prema Italiji osjeća duboko poštovanje, i s Italijom je za BiH svaka utakmica “prijateljska”. Ne zbog nekog protokola, već zbog onog novembarskog popodneva 1996. godine, kada su “Azzurri” došli na razrušeno Koševo, kada su donijeli pomoć i nadu, pokazavši cijelom svijetu da je fudbal mnogo više od igre. Bio je to čin istinskog prijateljstva koji BiH nikada neće zaboraviti.
Svaki duel s Italijanima budi snažna sjećanja na jedan od najsimboličnijih trenutaka u historiji bosanskohercegovačkog sporta. Taj susret BiH i Italije iz novembra 1996. godine, odigran na stadionu Koševo u Sarajevu pred oko 40.000 gledalaca, bio je po mnogo čemu poseban događaj i mnogo više od obične fudbalske utakmice.
Samo godinu nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u grad koji je tek izašao iz opsade, u još uvijek ratom razrušenu zemlju, gdje rane nisu ni počele zacjeljivati, stižu svjetski viceprvaci. I to nisu bili neki “humanitarni” Italijani, neka treća postava poslana reda radi. Ne, na teren su nam izašli najveći: Albertini i Maldini, serijski osvajači svega što se u fudbalu može osvojiti, ispred Tolda na golu, a u napadu Zola, Simone, Chiesa… Na klupi – niko drugi do legendarni Arrigo Sacchi.
Takvi su prijatelji
Italijani su došli igrati fudbal u Sarajevo u trenutku kada niko drugi nije želio doći u ratom razorenu zemlju. Kada su mnogi oklijevali i kalkulisali, Italijani su pokazali kakvi prijatelji treba da budu.
Prijateljska utakmica – možda je klišej reći, ali te 1996. za nas je zaista bila mnogo više od fudbala. Tom utakmicom nezvanično je okončan rat, barem u onom sportskom segmentu.
Dolaskom Italijana zapravo je otvoren sarajevski aerodrom – njihov let bio je prvi civilni let poslije rata. Sve što je Italija mogla učiniti tada, učinila je. Italijani su nakon ove utakmice na Koševu bili naši najveći lobisti u UEFA-i i FIFA-i da počnemo igrati utakmice na domaćem terenu.
Italijanski list La Gazzetta dello Sport u jučerašnjem izdanju donio je emotivan podsjetnik na 6. novembar 1996. godine, dan kada su u Sarajevu, tek izašlom iz ratnog vihora, snage odmjerile Bosna i Hercegovina i Italija. Bio je to meč čije je značenje daleko prevazilazilo okvire sporta.
“Sredinom devedesetih sreća se mogla pronaći na mnogim tačkama zemaljske kugle, ali Sarajevo definitivno nije bilo jedna od njih. Ipak, tog dana, na prepunom Koševu, lopta se ponovo zakotrljala nakon četiri godine rata i duge opsade glavnog grada koja je tek bila privedena kraju.
Grad je još uvijek krvario. Veliki semafor na stadionu bio je izrešetan mecima, pa je preko njega prebačen transparent s natpisom: “Grazie azzurri” (Hvala, azzurri). Italija, tadašnji viceprvak svijeta, imala je predivnu ideju da posjeti Sarajevo, a upravo tu je rođeno prvo historijsko odmjeravanje snaga između ove dvije selekcije”, podsjeća Gazzetta.
To je na početku televizijskog prijenosa tiho izgovorio i legendarni italijanski komentator Bruno Pizzul:
“Gotovo je suvišno naglašavati da značenje ove utakmice ide daleko izvan sportskog i nogometnog događaja”, kazao je Pizzul, koji će kasnije izjaviti da je prijenos utakmice sa Koševa bio najemotivniji u njegovoj karijeri.
Rat u Sarajevu nije poštedio ni nogomet. Godine 1993. granata je pala tokom jedne utakmice, ostavivši iza sebe mrtve i ranjene. U godinama snajpera i minobacača nije bilo prostora za nogomet, pa su najbolji bh. igrači bili primorani spakovati kofere. Kapetanović se afirmisao u Wolfsburgu, dok je mladi Hasan Salihamidžić sa samo 15 godina napustio državu i otišao u Hamburg. Za njih, kao i za 40.000 ljudi na tribinama, meč BiH – Italija bio je nešto sasvim posebno. Bila je to prva utakmica nacionalnog tima u Sarajevu.
S druge strane terena stajao je vrhunski protivnik. Selektor Arrigo Sacchi zbog obaveza u Kupu Italije nije mogao računati na igrače Intera i Juventusa (s izuzetkom Torricellija), ali je u Sarajevo doveo zvijezde poput Tolda, Maldinija, Chiese, Dina Baggia i Zole.
Dan uoči meča, selektor Italije je objasnio: “Želimo ovim ljudima donijeti malo mira. Igrati u Sarajevu nakon četiri godine znači da se stvari vraćaju u normalu.”
Italijanska delegacija posjetila je tada dječiju bolnicu u gradu, donijevši im simbolične poklone, osmijehe i zrno utjehe, ali i one materijalne, poput flomastera, sveski, olovaka i hrane.
A onda, u 13:30 sati, igrači oba tima su istračali na teren uz erupciju oduševljenja na Koševu.
Pisanje historije
Već u petoj minuti stadion je eksplodirao. Salihamidžić, kojeg će Italijani deceniju kasnije dobro upoznati u dresu Juventusa, iskoristio je nesporazum u odbrani i matirao Tolda prije nego što se ovaj uspio vratiti na gol liniju.
Italijansko izjednačenje stiglo je brzo. Mrežu je zatresao Enrico Chiesa, koji je iskoristio lošu reakciju bh. odbrane. Italija nakon toga nije skidala nogu s gasa, imali su Azzurri nekoliko prilika za preokret, ali ih je šokirao Elvir Bolić pogotkom za 2:1.
BiH se do posljednjeg sudijskog zvižduka branila kompaktno, a zatim je uslijedilo slavlje sa 40.000 navijača.
“Ovo je rezultat koji će ostati upisan u analima,” prokomentarisao je Pizzul na kraju meča. Novinari koji su tada izvještavali prisjećaju se da su se s tribina jasno mogla vidjeti okolna brda, velikim dijelom pretvorena u groblja. Ali barem na ta dva sata, u Sarajevu se o tome mislilo malo manje.
Prva historijska utakmica koju je BiH odigrala u svom glavnom gradu završila je trijumfom. Do tog trenutka, Salihamidžić i saigrači su kao “domaćini” odigrali samo jedan zvaničan meč, mjesec dana ranije protiv Hrvatske na stadionu Dall’Ara u Bologni.
“Za BiH je tog dana počeo jedan dug i nimalo lak proces buđenja, koji će kulminirati par decenija kasnije kada je generacija predvođena Edinom Džekom, koji i danas vodi tim, izborila historijski plasman na Mundijal 2014. godine”, piše čuveni italijanski list.
S druge strane, 6. novembar 1996. godine ušao je u anale i kao posljednja utakmica Arriga Sacchija na klupi Azzurra.
Nekoliko sedmica kasnije podnio je ostavku i vratio se u Milan, a naslijedio ga je Cesare Maldini. Tako je u BiH započeo jedan novi ciklus, dok je u taboru Italije završen jedan historijski. Nogomet je jednostavno takav, čak i kada su u pitanju prijateljske utakmice.
Italija je tada svojim dolaskom pomogla da se Bosna i Hercegovina vrati na fudbalsku mapu svijeta, a večeras, 30 godina kasnije, BiH protiv istog rivala ima priliku da ispiše novo poglavlje svoje fudbalske historije. Zbog toga, svaki meč s Italijom za Bosnu i Hercegovinu će zauvijek biti prijateljski pa čak i onaj za plasman na Mundijal.
