Na godišnjicu njegova rođenja, 13. marta, prisjećamo se čovjeka koji nije bio samo lider Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), već istinski stožer bošnjačkog političkog bića u kompleksnom i često neprijateljskom okruženju Kraljevine Jugoslavije. Njegov životni put, od bečkog studenta prava do najutjecajnijeg bošnjačkog ministra, predstavlja paradigmu borbe za opstanak jednog naroda i očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u vremenima kada su je veliki nacionalni projekti susjeda pokušavali svesti na puki geografski pojam
Mehmed Spaho rođen je 13. marta 1883. godine u Sarajevu, u uglednoj porodici koja je generacijama baštinila duboku učenost i odanost pravdi. Njegov otac, Hasan-efendija Spaho, bio je istaknuti stručnjak za šerijatsko pravo, obavljajući kadijsku dužnost u ključnim centrima poput Damaska, Kaira i Sofije. U takvom okruženju, Mehmed je zarana usvojio principe etike i intelektualne strogoće. Njegov brat, Fehim-efendija, kasnije će postati reisu-l-ulema, čime je porodica Spaho postala jedan od temelja vjerskog i političkog života Bošnjaka.
Nakon završene Velike realne gimnazije u Sarajevu, Spaho odlazi u Beč, tadašnju intelektualnu metropolu Evrope. Na Univerzitetu u Beču studira pravo, koje završava 1906. godine, a već 1908. biva promoviran u doktora pravnih nauka. Ovaj period bio je ključan za njegovu buduću karijeru; školovan na tekovinama zapadnoevropskog prava, Spaho je u politiku ušao s vrhunskom stručnom spremom, što će mu kasnije omogućiti da ravnopravno parira najvještijim pravnicima i političarima u Beogradu.
Povratak u Sarajevo značio je početak praktičnog djelovanja. Radio je kao sudski prislušnik i advokat pripravnik, a ključnu ulogu sekretara Trgovačko-obrtničke komore u Sarajevu obavljao je punih dvadeset godina. Njegov ulazak u Gradsko vijeće 1914. godine označio je rođenje političara koji je, uprkos svom elitnom obrazovanju, ostao duboko povezan sa sarajevskom sirotinjom, boreći se za njihova elementarna prava u osvit Prvog svjetskog rata.
Slom Austro-Ugarske monarhije 1918. godine donio je tektonsku promjenu na Balkanu. Spaho, kao član Narodnog vijeća BiH, aktivno sudjeluje u procesima ujedinjenja. Međutim, vrlo brzo postaje jasno da će nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), biti uređena na centralističkim principima koji zanemaruju specifičnosti Bosne i Bošnjaka.
U takvim okolnostima, 1919. godine osniva se Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO). Spaho u njoj odmah preuzima jednu od vodećih uloga, a od 1923. godine postaje njen neprikosnoveni predsjednik. Njegova snaga ležala je u realpolitici; bio je svjestan da se prava muslimana u novoj državi ne mogu braniti isključivo religijskim parolama, već snažnom, organizovanom političkom partijom koja će postati nezaobilazan faktor u formiranju svake vlade.
Njegov autoritet potvrđen je na izborima 1923. godine. Dok su beogradski krugovi očekivali pobjedu prorežimskog krila predvođenog Ibrahimom Maglajlićem, narod je listom stao uz Spahu. On je osvojio sve mandate, ostavivši svoje protivnike bez ijednog zastupničkog mjesta. To je bio trenutak kada je Spaho postao jedini legitimni predstavnik Bošnjaka, ali i meta neprestanih napada srbijanske i hrvatske štampe, koje su ga optuživale za “vjerski separatizam” i “uskogrudnost”.
Dr. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak koji je zauzeo ministarsku fotelju u Vladi Kraljevine SHS. Tokom svoje duge karijere, vodio je resore šumarstva i rudarstva, trgovine i industrije, te saobraćaja. Njegov rad u ministarstvima bio je obilježen visokom stručnošću. Reorganizirao je poštanski sistem, koji je do tada bio pod vojnom upravom, i unaprijedio trgovačku infrastrukturu zemlje.
Međutim, za njega su ministarske pozicije bile sredstvo, a ne cilj. Ulazeći u koalicije, on je uvijek isporučivao konkretne zahtjeve za svoju zajednicu. Jedan od njegovih najvećih uspjeha bio je povratak vakufske autonomije, koju je režim pokušao uništiti. Nakon petomajskih izbora 1935. godine, Spaho ulazi u vladu Milana Stojadinovića, ali uz striktne uslove: vraćanje sjedišta reisu-l-uleme iz Beograda u Sarajevo i ukidanje šestojanuarskih zakona koji su gušili autonomiju Islamske vjerske zajednice. Njegov brat Fehim postavljen je za reisul-ulemu, a Bošnjaci su ponovo dobili pravo da samostalno upravljaju svojim vjerskim poslovima.
Njegov politički stil bio je hladan, sabran i lišen suvišne strasti. Kako bilježe njegovi savremenici, umio je čekati pravi trenutak, odbijajući da uđe u vlast pod svaku cijenu. Kada je kralj Aleksandar 1929. godine uveo Šestojanuarsku diktaturu, Spaho je ostao u opoziciji, ne pristajući na kompromise koji bi značili gašenje političkih sloboda.
Njegov otpor kulminirao je donošenjem “Sarajevskih punktacija” (Spahinih punktacija) 1933. godine. U ovom dokumentu, Spaho je oštro kritikovao centralizam i zatražio uređenje države kroz ravnopravne političko-historijske jedinice. Zbog ovog čina, osuđen je na 20 dana zatvora, čime je pokazao da je spreman lično stradati za principe koje zastupa.
Zbog svog beskompromisnog stava, Mehmed Spaho je godinama bio meta onih koji su u njemu vidjeli prepreku hegemonističkim planovima. Historija bilježi seriju pokušaja eliminacije. Prvi ozbiljan pokušaj dogodio se 3. septembra 1921. u Sloveniji, kada je, prilikom otvaranja Ljubljanskog velesajma, na putu kojim je trebao proći postavljen pakleni stroj sa 14 kilograma eksploziva. Atentat je spriječen pukom srećom i budnošću žandarmerijskog narednika.
Napadi su se nastavili: u Višegradu 1922. godine na njega je pucano iz hotela; 1923. godine bačena je bomba u prostorije sarajevskog društva “El-Kamer”; u Zagrebu 1925. godine napadnut je tokom vožnje fijakerom, a 1927. na Vratniku je jedva izbjegao smrt tokom predizborne kampanje. Ovi događaji nisu ga pokolebali; dapače, samo su učvrstili njegovu popularnost u narodu koji je u njemu prepoznao lidera spremnog da stavi život na kocku za zajedničku stvar.
Najteži politički izazov za Spahu uslijedio je 1939. godine, kada su se intenzivirali pregovori između Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka o preuređenju države. Spaho je bio jedini ministar koji je jasno i glasno upozorio da bi teritorijalno zaokruživanje “hrvatskog nacionalnog korpusa” na račun Bosne i Hercegovine bilo smrtni udarac za muslimane.
U svojim zabilješkama, Dragiša Cvetković navodi Spahin strah od podjele Bosne, koju je on nazivao “smrtnim udarcem”. Spaho je bio svjestan da Bosna bez svoje cjelovitosti prestaje biti politički subjekt, a Bošnjaci bivaju svedeni na manjinu u tuđim nacionalnim banovinama. Patrijarh Gavrilo Dožić zabilježio je Spahine riječi: “Mi ne možemo dozvoliti da se ni u kom slučaju Bosna cijepa. Ne želimo da budemo ni Srbi, ni Hrvati, nego jedna politička organizacija s vjerskim obilježjem.”
Pred samu smrt, poručio je saradnicima da neće dozvoliti Namjesništvu da donese odluku protiv volje muslimana. Njegova odlučnost bila je tolika da su mnogi u Beogradu počeli vjerovati kako je sporazum Cvetković–Maček nemoguć dok je Spaho živ.
Dana 29. juna 1939. godine, vijest o iznenadnoj smrti Mehmeda Spahe potresla je Jugoslaviju. Nađen je mrtav u apartmanu beogradskog hotela “Srpski kralj”, u jutro kada je trebao imati audijenciju kod kneza Pavla. Zvanična verzija glasila je da je umro od srčanog udara, ali porodica i saradnici u to nikada nisu povjerovali.
Postoje brojne indicije koje ukazuju na trovanje. Njegov sin Avdo Spaho istraživao je slučaj i navodno pronašao konobara koji se kasnije hvalio da je otrovao dr. Spahu. Taj konobar, ironično nazvan “Spaho”, kasnije je bio partizan u 13. proleterskoj brigadi. Bez obzira na to hoće li historija ikada dobiti materijalni dokaz, politički tajming njegove smrti je neosporan, sporazum Cvetković–Maček, kojim je Bosna podijeljena, potpisan je manje od dva mjeseca nakon Spahine dženaze. Uklanjanjem Spahe, uklonjena je i posljednja ozbiljna prepreka podjeli Bosne.
Osim političkog rada, dr. Mehmed Spaho ostavio je dubok trag u kulturnom životu. Bio je jedan od inicijatora osnivanja društva “Narodna uzdanica” 1924. godine, koje je bilo preteča današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Shvatao je da politička borba mora biti praćena prosvjetnim uzdizanjem naroda. Pisao je za “Behar”, “Novi Behar”, te kalendare “Pravde”, pokazujući zavidno književno i publicističko umijeće.
Njegova dženaza u Sarajevu bila je najveća koju je grad ikada vidio, oko 50.000 ljudi okupilo se da isprati svog vođu do harema Gazi Husrev-begove džamije. Taj skup nije bio samo čin žalosti, već i demonstracija jedinstva naroda koji je u Spahi vidio zaštitnika.
Nakon njegove smrti, JMO je pod vodstvom Džafera Kulenovića pokušala nastaviti njegovim putem, tražeći uspostavu “Bosanske banovine” u historijskim granicama BiH, ali bez Spahinog autoriteta i diplomatske vještine, Bosna je postala plijenom velikodržavnih aspiracija.
Spahina vizija Bosne kao ravnopravne historijske jedinice i njegova sposobnost da unutar nepravednog sistema izbori autonomiju za svoj narod, ostaju trajna inspiracija. Bio je čovjek kojeg je, kako je zapisao Edhem Mulabdić, narod volio više od bilo koga drugog, jer se niko nije zalagao za njega toliko koliko dr. Mehmed Spaho.
