Najsigurniji put prema dugoročnoj sigurnosti za Iran mogao bi biti razvoj nuklearnog oružja. Dobre obavještajne informacije mogu omogućiti daljnje uništavanje iranskih nuklearnih kapaciteta, ali to nije garancija uspjeha.
Američki predsjednik Donald Trump uskoro će proglasiti kraj rata s Iranom. Taj trenutak, međutim, neće imati mnogo veze s time je li njegova misija doista ostvarena, šta god ta misija zapravo bila, nego s time koliko političke i ekonomske boli Trump može podnijeti. Prag izdržljivosti Irana pritom je sigurno viši od njegova, piše urednik Financial Timesa Edward Luce u komentaru za taj list.
Trump će, naravno, povlačenje predstaviti kao pobjedu. No Iran će imati snažan interes da se pobrine da mu nitko ne povjeruje. Upravo je u tome, prema Luceu, srž dileme u koju se Trump sam doveo.
Trump bi, piše Luce, bio u mnogo boljoj poziciji da je unaprijed predvidio ovu situaciju. Jedan od prvih poteza mogao je biti obnavljanje ameriških strateških rezervi nafte. One su se znatno smanjile nakon ruske totalne invazije na Ukrajinu i nikada nisu ponovno popunjene.
Cijene nafte i plina možda bi i tada porasle, ali pravovremena priprema uvijek je bolja od naknadnog gašenja požara.
Drugi korak bio bi pridobijanje monarhija Perzijskog zaljeva za ratni plan prije početka sukoba. No činjenica da Trump nije imao jasno definiran cilj otežala je takav pristup. Sada se, piše Luce, suočava sa sve nervoznijim državama Zaljeva.
Treći korak bio bi priprema američke javnosti na dulji sukob. Ni to se nije dogodilo.
Hormuz i iluzija kontrole
Ključno pitanje, piše Luce, jest je li Trump u međuvremenu shvatio koliko je problematično ulaziti u rat bez dugoročnog planiranja. Čak i ozbiljno oslabljen Iran i dalje može zastrašivati tankere u Perzijskom zaljevu i paralizirati velik dio regionalne energetske proizvodnje.
Bez potpune okupacije Irana Trump ne može jamčiti sigurnu plovidbu kroz Hormuški tjesnac. Proizvodnja dronova decentralizirana je i teško ju je uništiti samo zračnim napadima. Trump također ne može sam odabrati novo iransko vodstvo.
Kako su mnogi već primijetili, Sjedinjenim Državama trebalo je dvadeset godina da u Afganistanu zamijene Talibane – Talibanima. Trumpu je, piše Luce, trebalo tek nešto više od sedam dana da jednog Hamneija zamijeni drugim.
Budući da se novi vrhovni vođa Mojtaba Hamnei smatra još tvrđim od svojeg oca, Trump će vjerojatno teško postići prekid vatre s Iranom, a kamoli ono što naziva bezuvjetnom predajom.
Dva vrlo rizična scenarija
U takvoj situaciji Trumpu ostaje nekoliko vrlo opasnih opcija. Prva bi bila slanje američkih ili izraelskih specijalnih postrojbi u Isfahan kako bi zaplijenile ono što je ostalo od iranskih zaliha obogaćenog uranija, oko 400 kilograma.
Uspješna operacija dala bi Trumpu spektakularan izlaz iz rata. Čežnja za brzom akcijom koja bi preokrenula narativ o njegovoj slabosti mogla bi biti golema.
No nad takvim planom, upozorava Luce, lebdi sjena Jimmyja Cartera. Njegova neuspjela operacija spašavanja američkih talaca u Iranu 1980. godine uveliko je doprinijela političkom slomu njegovog predsjedništva.
Trump je više puta tvrdio da je iranski nuklearni program potpuno uništen. Ne bi preživio politički sličan neuspjeh. Druga opcija bila bi okupacija iranskog otoka Kharg kako bi se zaustavio izvoz iranske nafte. Takav potez mogao bi biti još rizičniji jer bi zahtijevao mnogo više američkih vojnika na terenu i to na duže razdoblje.
Iako bi time bio presječen glavni izvor prihoda iranske države, takva operacija dodatno bi pogoršala globalni šok na tržištu nafte. Odnos rizika i koristi u takvom scenariju, smatra Luce, izgleda krajnje nepromišljeno.
Već nakon jedva sedam dana rata podrška Trumpovoj politici u javnosti na razini je podrške ratu u Vijetnamu krajem 1967., kada je poginulo više od 11.000 američkih vojnika. Današnje Sjedinjene Države, piše Luce, nemaju političku toleranciju ni za nekoliko desetaka poginulih vojnika.
Zbog toga je pitanje Trumpovog odustajanja od rata tek pitanje vremena.
Ipak, čak i ako jednostrano proglasi pobjedu i povuče se iz sukoba, Trump će za to platiti visoku cijenu. Najveći rizik je da se zapravo neće dogoditi ništa. Ako se povuče, Trump će Iranu otkriti svoju tačku pucanja – rast cijena energenata.
Iran pritom također odlučuje kada će sukob završiti. Ima snažan motiv nastaviti remetiti globalna energetska tržišta kako bi spriječio Trumpa da ponovno promijeni odluku i pokrene novu vojnu operaciju.
Iran je u posljednje dvije godine već četiri puta bio meta izraelskih napada – dvaput uz vodeću ulogu Trumpove Amerike. Zbog toga će, piše Luce, Teheran pokušati povećati cijenu svake buduće eskalacije.
Put prema nuklearnom oružju
Najsigurniji put prema dugoročnoj sigurnosti za Iran mogao bi biti razvoj nuklearnog oružja. Dobre obavještajne informacije mogu omogućiti daljnje uništavanje iranskih nuklearnih kapaciteta, ali to nije garancija uspjeha.
Logika da Iran ubrza razvoj nuklearnog programa i pokuša postići status sličan Sjevernoj Koreji mogla bi postati sve uvjerljivija. U tome bi mu, upozorava Luce, mogli pomoći i drugi autoritarni lideri, uključujući ruskog predsjednika Vladimira Putina i sjevernokorejskog vođu Kim Jong Una.
I drugi režimi širom svijeta sada s novom hitnošću razmatraju iste kalkulacije.
Jednu štetu Trump više neće moći popraviti, zaključuje Luce – povjerenje u Ameriku. Čak i nakon što se cijene nafte stabiliziraju, svijet će se sjećati načina na koji je njegova administracija slavila rat i retoriku “letalnosti”, kako je to nazvao ministar obrane Pete Hegseth.
Trump je svjesno odlučio krenuti u rat i otvoreno je pokazivao zadovoljstvo svojom moći odlučivanja o životu i smrti. Rat bi, piše Luce, trebao biti posljednji korak nakon što su iscrpljene sve druge opcije.
Da su postojale druge mogućnosti, dobro je poznato. Da je Trump ipak izabrao rat, zaključuje autor, teško će se zaboraviti.
