Između obala Senegala i pamučnih polja Južne Karoline uglavila se sudbina Omara ibn Saida. Nije bio samo rob, bio je islamski učenjak koji je 25 godina izučavao nauke prije nego što su ga u okovima odvukli preko okeana. Molitve je pisao ugljem po zidovima ćelije a Kur'an čuvao kao svoje najveće blago
HIstorija ropstva u Americi uglavnom je ispisana perom onih koji su posmatrali „sa obale“, ali rijetki su tragovi koji dolaze direktno iznutra, od onih koji su preživjeli pakao transatlantskog puta. Jedan od najfascinantnijih takvih tragova je životna priča Omara ibn Saida (1770–1863), afričkog učenjaka koji je u svojoj 60. godini, dok je još bio u ropstvu, na arapskom jeziku napisao autobiografiju, jedini sačuvani rukopis te vrste jednog muslimanskog roba u Americi.
Omar ibn Said rođen je 1770. godine u regiji Futa Toro (današnji Senegal), u bogatom kraju smještenom između dvije rijeke. Njegovo porijeklo bilo je plemenito, a porodica velika; spominje šestero braće i pet sestara. Od malih nogu pokazivao je duboku strast prema znanju, zbog čega je napustio rodno mjesto kako bi učio pred tadašnjim velikim šejhovima poput Muhameda Saida i Sulejmana Kembea.
Punih 25 godina Omar je proveo izučavajući islamske nauke, postavši cijenjen učenjak u svojoj zajednici. Želio je, kao i svaki istinski student znanja, biti od koristi svojoj rodbini i narodu. Međutim, sudbina je imala drugačiji plan. Godine 1807. velika vojska je upala u njegov kraj, sijući smrt i zarobljavajući stanovništvo. Među hiljadama onih koji su okovani bio je i Omar.
„Došla je velika vojska u našu zemlju. Ubili su mnoge ljude. Uzeli su me i odnijeli do velikog mora. Prodali su me kršćaninu. On me je kupio i odveo na veliki brod na velikom moru“, zapisao je Omar decenijama kasnije, pokušavajući se sjetiti užasa koji ga je odveo u nepoznato.
Nakon putovanja koje je trajalo mjesec i po, dopremljen je u Južnu Karolinu. Njegov prvi vlasnik, čovjek po imenu Johnson, bio je, prema Omarovim riječima, „mali, slab i zao čovjek koji nije imao straha od Boga“. Krhak i nenaviknut na težak fizički rad na plantažama, Omar je trpio neviđenu torturu. Jedini spas vidio je u bijegu.
Nakon mjesec dana bjekstva stigao je do Fayettevillea. Iscrpljen, ušao je u jednu crkvu da se odmori, gdje ga je opazio dječak i obavijestio oca, Huntera. Ubrzo su stigli ljudi sa psima i odveli ga u zatvor. Tih 16 dana provedenih u samici, koju kršćani zovu Jail, Omar je proveo pišući arapske molitve po zidovima ćelije, koristeći komadiće uglja, što je izazvalo nevjericu i čuđenje kod lokalnog stanovništva.
Nakon zatvora, život mu se donekle promijenio kada su ga kupili braća Jim i John Owen. Za razliku od prethodnih vlasnika, oni su bili blagi. Omar ih opisuje kao dobre ljude koji su s njim dijelili hranu i odjeću. Ono što je najvažnije, braća Owen mu nisu branili da ispovijeda svoju vjeru. Dok su oni čitali Bibliju, Omar je pred njima čitao Kur'an.
Zanimljiv detalj iz Omarovog života u Americi jeste njegova nepokolebljiva odanost vjerskim propisima. Postio je, klanjao i, što je najzanimljivije, davao zekat. Svoju milostinju slao je, kako navodi, onima koji su se borili protiv neprijatelja, što je bio njegov simbolični doprinos borbi protiv paradigme koja mu je nametnuta.
Iako su postojale tvrdnje da je Omar ibn Said tokom boravka u Americi prešao na kršćanstvo, historičari i savremenici ukazuju na to da je on Kur'an smatrao svojim najvećim blagom do kraja života. Prijateljstvo s pobožnim kršćanima i čitanje Biblije bili su prije odraz njegove intelektualne širine nego promjene uvjerenja.
Ipak, najpotresniji dio Omarovog zapisa nije vezan za fizičke lance, već za lance zaborava. Kada ga je Hunter zamolio da zapiše svoju životnu priču, Omar je odgovorio s bolnom iskrenošću:
„O šejhu Hunteru! Ne mogu napisati svoju životnu priču, jer sam zaboravio većinu svog maternjeg jezika, ali i arapskog. Braćo moja, za ime Boga, ne zamjerite mi!“
Činjenica da je učenjak koji je proveo četvrt vijeka studirajući došao u fazu da zaboravlja vlastiti jezik, možda je najstrašnija cijena ropstva. Izgubiti slobodu je strašno, ali izgubiti jezik kojim možeš ispričati svoju bol predstavlja vrhunac tragedije.
Omar ibn Said umro je 1863. godine u dubokoj starosti od 93 godine. Iza sebe je ostavio rukopis koji je skoro dva vijeka bio zaboravljen, da bi ga nedavno otkupila Kongresna biblioteka SAD-a. Taj originalni arapski rukopis, koji svjedoči o pismenosti, dostojanstvu i nepokolebljivom duhu, konačno je ugledao svjetlo dana i u našim krajevima u izdanju kuće Temmuz.
Njegova priča nije samo sjećanje na jednog čovjeka; to je spomenik hiljadama anonimnih učenjaka, pjesnika i zanatlija koji su iz Afrike odvučeni u mrak ropstva, noseći u sebi svjetlo znanja koje ni okovi nisu mogli potpuno ugasiti.
IZVOR: GZT
