U riznici džamije Al-Aksa čuva se rukopis koji prkosi stoljećima, ne samo svojom ljepotom već i neobičnim mirisom koji se i danas osjeti sa njegovih stranica. Marokanska Rab’a, remek-djelo sultana Abu’l-Hasana al-Marinija, više je od svetog teksta, to je sedam stoljeća star dokaz neraskidive veze između Maroka i Jerusalema. Dok su drugi vladari slali vojske, marokanski sultan je poslao tintu pomiješanu sa najskupljim mirisima i kutiju od ebanovine optočenu srebrom. Ovaj rukopis, pisan rukom samog vladara, predstavlja vrhunac islamske umjetnosti perioda Marinida a sultan je postavio kakve stroge za one koji ga smiju učiti

Prije otprilike sedam stoljeća, marokanski sultan Abu’l-Hasan al-Marini, deseti vladar moćne dinastije Marinida, želio je ostaviti neizbrisiv trag u džamiji Al-Aksa. Njegova namjera nije bila samo politička dominacija, već duboka duhovna posvećenost prvoj kibli muslimana i palestinskom narodu. Rezultat te težnje je Marokanska Rab’a, remek-djelo islamske kaligrafije i dekorativne umjetnosti koje se i danas čuva u riznici Kupole na stijeni kao najvrjedniji testament marokanskog kulturnog naslijeđa u Jerusalemu.

Sultan Abu’l-Hasan al-Mansur-Billah al-Marini bio je jedan od najistaknutijih starješina plemena Banu Marin. Historičari ga opisuju kao blagog, razumnog i poniznog vladara, ali i čovjeka izuzetne pobožnosti. Njegova vještina kaligrafije, koju je naslijedio od oca, bila je nadaleko poznata. Tokom svoje duge vladavine upravljao je Tripolijem, zapadnom i cijelom Sjevernom Afrikom, te dijelovima Andaluzije, gradeći pritom brojne obrazovne institucije, biblioteke i džamije.

U duhu tradicije muslimanskih sultana koji su Kur’an smatrali najčasnijim darom, Abu’l-Hasan je naručio izradu četiri veličanstvene kopije. Želio je ojačati diplomatske veze kroz procesije u kojima su ovi rukopisi nošeni. Jedna četvrtina ovih kopija poklonjena je mamelučkom sultanu al-Nasiru Muhammedu ibn al-Mansuru, druga Velikoj džamiji u Mekki, treća Poslanikovoj džamiji u Medini, a četvrta, Rab’a, džamiji Al-Aksa. Danas je upravo ova jerusalemska kopija jedina koja je u potpunosti preživjela zub vremena.

Rab’a je smještena u kvadratnu kutiju izrađenu od skupocjenog drveta ebanovine, bogato ukrašenu srebrom. Unutrašnjost kutije podijeljena je u nekoliko preciznih odjeljaka, od kojih svaki sadrži po jedan dio (džuz) Časnog Kur’ana. Svaki dio je uvezan u pravu kožu vrhunskog kvaliteta.

Senzorna posebnost ovog rukopisa leži u samoj tehnologiji pisanja. Tinta za Rab’u nastala je miješanjem karbonske tinte sa mirisnim supstancama poput mošusa i šafrana. Svaka stranica, podijeljena u sekcije od po pet redova, ukrašena je cvjetnim i geometrijskim ornamentima zlatne boje. Ljepota kaligrafije ispisane u slavu Božije riječi je opipljiva; za zaglavlja i krajeve sura korišten je jednostavan, ali prepleten listoliki kufski stil pisma.

Značaj ovog rukopisa potvrđuje i njegova vakufnama (dokument o zadužbini) koja postavlja stroge kriterije za rukovanje. U njoj stoji: „Ovaj primjerak Kur’ana treba se učiti unutar Kupole na stijeni nakon čitanja sura al-Ihlas, an-Nas, al-Falaq i al-Fatiha. Potrebno je uputiti dove za Poslanika islama, one koji su ga zavještali i sve muslimane. Nadalje, učač ovog Kur’ana mora biti iskren, hafiz (onaj koji zna cijeli Kur’an napamet) i osoba visokih moralnih vrlina.“

Ovi uslovi osiguravali su da se prema rukopisu odnosi s najvišim stepenom poštovanja, čuvajući njegovu fizičku i duhovnu integritet kroz vijekove.

Iako su mnogi istraživači kroz historiju spominjali Marokansku četvrtinu, nedostajalo je duboko akademsko istraživanje umjetnosti pisanja ovog Mushafa. Sve se promijenilo 2020. godine kada je jerusalemska istraživačica i stručnjakinja za restauraciju rukopisa, Samar Nimr Bakirat, objavila svoju studiju.

Zasnovano na nauci o kodikologiji, Bakirat je analizirala rukopis iz materijalne i umjetničke perspektive. U razgovoru za Al Jazeeru, navela je da je proučavanje zahtijevalo beskrajno strpljenje. Bakirat je pedantno ispitali svaki dio, čak i rastavljajući određene komponente kako bi otkrila unutrašnje detalje materijala. Njen rad je istakao jedinstvenost dekorativnih dizajna na glavi svakog dijela, koji sadrže prelijepe geometrijske elemente te raznobojno cvijeće i biljke. Sjaj koji vidimo u tim ukrasima i prostorima između ajeta direktan je odraz estetike marokanske umjetnosti iz perioda Marinida.

Posebnu pažnju privlače korice i povez. Oni su izvedeni besprijekorno, sa pletenim okvirom izvezenim zlatnim i srebrnim nitima. Koža je prekrivena pletenim trakama od srebrnih niti, čineći pitoreskne geometrijske i cvjetne dekoracije koje privlače poglede svakog posmatrača. Prema riječima istraživačice Bakirat, ovaj rad pokazuje nevjerovatan napredak tadašnje zanatske tehnologije.

Historijski značaj Marokanske Rab'e je nemjerljiv. Ona nije samo dokument, već rad koji je pisao sam sultan, što joj daje auru carske veličine. Kao jedina preživjela kopija od četiri originalna Kur'ana sultana Abu’l-Hasana, ona predstavlja stub marokanskog islamskog književnog naslijeđa.

Bakirat zaključuje: „Ovaj rukopis ima ogromnu historijsku vrijednost; ni narod Jerusalema ni Marokanci ne mogu mu odrediti cijenu. Obje strane su ponosne na njega jer je to jedan od materijalnih dokaza dubokog interesa koji su marokanski vladari i narod gajili prema svetom gradu Jerusalemu.“ Marokanska Rab’a ostaje simbolični most koji spaja daleki zapad islamskog svijeta sa njegovim srcem u Al-Aksi.

IZVOR: GZT, arhiv, Al Jazeera