Blokada Hormuškog tjesnaca ponovo je izvukla avet energetske krize iz boce. Dok cijene nafte jurišaju prema granici od 100 dolara, a troškovi transporta robe vrtoglavo rastu zbog otkazivanja osiguranja i preusmjeravanja brodova, pitanje više nije hoće li inflacija rasti, već koliko će duboko potonuti kupovna moć stanovništva. Zašto bi ovaj bliskoistočni potres mogao biti pogubniji od ukrajinskog i ko najviše profitira u haosu koji je zahvatio tržišta energenata i logistike

Riječ kriza često se koristi kao etiketa, podložna interpretacijama i političkim narativima, ali u svijetu energetike ona ima vrlo mjerljive parametre. Iako ne postoji fiksna granica nakon koje se automatski ulazi u zonu ekonomskog slobodnog pada, nivoi od 100 dolara po barelu sirove nafte ili 100 eura po megavat-satu plina predstavljaju pragove koji izazivaju duboku nelagodu u globalnim centrima moći. To su vrijednosti koje nisu viđene od sudbonosne 2022. godine, kada je napad Rusije na Ukrajinu iz temelja potresao svjetska tržišta.

Danas, četiri godine kasnije, svijet se suočava s novim žarištem na Bliskom istoku koje, iako još uvijek nije izazvalo energetski kolaps razmjera iz bliske prošlosti, nameće nestašicu kao realan rizik, a visoke cijene kao neizbježnu činjenicu s teškim posljedicama po inflaciju.

Nedavna upozorenja iz Washingtona, koja sugerišu da dogovora s Iranom neće biti bez bezuslovne kapitulacije, dodatno potkopavaju optimizam o brzom rješenju konflikta. Normalizacija tržišta čini se dalekom, a efekti su već vidljivi na svakom koraku, od cijena na benzinskim pumpama, koje bilježe najveći rast u posljednjih osam mjeseci, do troškova transporta robe koji se udvostručuju zbog sigurnosnih doplata brodarskih kompanija.

Ukoliko cijene energenata ostanu visoke dovoljno dugo, one će neminovno povući naniže zaposlenost i opštu ekonomsku aktivnost. Prvi znakovi upozorenja stižu i sa tržišta kapitala; Euribor je već reagovao uzlaznom putanjom na perspektivu opšteg skoka cijena, što direktno prijeti povećanjem rata stambenih kredita u bliskoj budućnosti.

Srce aktuelnog šoka nalazi se u Hormuškom tjesnacu, vodenom putu širine svega 34 kilometra kroz koji prolazi petina svjetske nafte, veliki dio vještačkih đubriva, te oko 20% tečnog prirodnog plina ključnog za proizvodnju električne energije širom planete. Blokada ovog prolaza izazvala je seizmičke promjene na finansijskim tržištima. Cijena sirove nafte tipa Brent skočila je za 29% u samo sedmicu dana, premašivši 90 dolara po barelu, dok su berze zabilježile najlošiju sedmicu u posljednjih nekoliko godina.

Zabrinutost je opipljiva u međunarodnim institucijama. Međunarodni monetarni fond upozorava da se otpornost globalne ekonomije ponovo testira, dok ekonomski stručnjaci Evropske centralne banke ističu da rast cijena energije stvara ogroman pritisak na inflaciju, što je izrazito negativno za privredni rast. Iako vlade određenih zemalja pozivaju na oprez i tvrde da direktnog uticaja na snabdijevanje još uvijek nema, tržišta ne čekaju zvanične potvrde. Ona reaguju na bazi straha i očekivanja.

Tržište plina, koje je po svojoj prirodi nestabilnije od naftnog, pod najvećim je pritiskom. Evropske referentne cijene su skočile za skoro 70% jer su isporuke iz Perzijskog zaljeva praktično stale. Katar, kao jedan od najvećih svjetskih izvoznika, upozorio je da bi čak i u slučaju trenutnog prestanka sukoba bile potrebne sedmice ili mjeseci da se uspostavi normalno snabdijevanje. Zatvaranje terminala Ras Taffar, najvećeg svjetskog postrojenja za ukapljivanje plina, poslalo je jasnu poruku tržištu koje je gladno izvjesnosti, a suočeno s ratnim nepoznanicama.

Iako određene evropske zemlje ne ovise direktno o Hormuzu za svoj uvoz plina, oslanjajući se više na Alžir, SAD ili Rusiju, cijene na međunarodnim tržištima rastu za sve podjednako. Ono što posebno zabrinjava ekonomiste jeste reakcija Kine i ostatka Azije. Kao najveći kupci sirovina, azijske zemlje će u slučaju dugotrajne blokade Zaljeva tražiti alternativne izvore od dobavljača koji tradicionalno snabdijevaju Evropu. Ta konkurencija već se osjeti; podaci o pozicioniranju brodova pokazuju da su tankeri s tečnim plinom iz Nigerije i SAD-a usred Atlantika promijenili kurs i krenuli prema Aziji, privučeni većim premijama i hitnom potražnjom.

Prognoze stručnjaka o kretanju cijena nafte postaju zastarjele gotovo istog trenutka kada se objave. Granica od 100 dolara, koja se donedavno smatrala ekstremnim scenarijom, sada je na dohvat ruke. Napetost među trgovcima raste jer bez mogućnosti otpreme nafte, proizvođači su prisiljeni zaustavljati crpljenje. Irak je već ugasio veliki dio svoje ekstraktivne industrije, a Kuvajt je na rubu slične odluke jer mu skladišni kapaciteti postaju puni. Iako Saudijska Arabija i Emirati posjeduju naftovode koji zaobilaze Hormuz, njihovi kapaciteti su ograničeni i ne mogu u potpunosti kompenzirati blokadu tjesnaca.

Analitičari vodećih svjetskih banaka vjeruju da bi u najgorem slučaju Brent mogao dostići 120 ili 130 dolara, iako bi se cijene trebale stabilizovati kada neprijateljstva prestanu, s obzirom na to da svijet trenutno proizvodi više nafte nego što troši.

Svaki porast cijene nafte ima direktan i mjerljiv uticaj na nacionalne ekonomije kroz povećanje troškova uvoza energenata, što se automatski prenosi na krajnje potrošače. Gorivo na pumpama prilagođava se gotovo trenutno, nagrizajući kupovnu moć građana. Situaciju dodatno otežava jačanje dolara, koji je postao sigurno utočište u kriznim vremenima. Kako se energenti uglavnom plaćaju u američkoj valuti, njen rast u odnosu na euro čini energiju još skupljom za evropske kupce.

Vremenski faktor je ključan. Ukoliko blokada potraje duže od mjesec dana, ekonomska slika će se drastično promijeniti. Čak i ako se sukob završi ranije, posljedice po inflaciju će ostati. U sektoru električne energije, cijene su se već udvostručile u kratkom periodu. Tržišni mehanizmi, koji cijenu struje vežu za najskuplji energent u sistemu, obično plin, omogućavaju da čak i proizvođači iz obnovljivih izvora i nuklearnih elektrana ostvare enormne, takozvane “ekstraprofite” na teret potrošača. Za prosječna domaćinstva to znači značajno veće račune, što je scenarij koji neodoljivo podsjeća na energetski šok iz 2022. godine.

Rat u Iranu ne pogađa samo snabdijevanje fosilnim gorivima, već i cjelokupnu svjetsku trgovinu robom. Efekti su bili trenutni: osiguravajuća društva su već otkazala pokrića za štete uzrokovane ratom u zoni sukoba, prisiljavajući brodarske kompanije na preusmjeravanje desetina brodova na duže i skuplje rute. Procjenjuje se da konflikt na Bliskom istoku direktno pogađa preko 10% svjetske flote za transport kontejnera. S obzirom na to da se većina globalne trgovine odvija morem, a veliki dio toga u kontejnerima, ovaj efekt se širi na značajan procenat ukupne vrijednosti svjetske trgovine.

Vodeći svjetski prevoznici, poput Maerska, već su uveli drastična povećanja vozarina kako bi kompenzirali troškove skretanja s ruta i ekstremne premije osiguranja. U slučaju hitnih isporuka, ovi troškovi se mogu i udvostručiti. Iskustva iz ranijih kriza, poput one u Crvenom moru, pokazuju da brodari često uvode i dodatne naknade za prekid tranzita ili vanredne situacije, što bi u trenutnim okolnostima moglo imati još teži uticaj na cijene finalnih proizvoda.

Pravni aspekti ovih ugovora omogućavaju brodarima da izbjegavaju ratne zone, otkazuju putovanja ili zahtijevaju dodatne garancije od klijenata. Također, ugovori često sadrže klauzule koje dozvoljavaju prebacivanje dodatnih troškova goriva na naručioce posla čim cijene energenata pređu određenu granicu. Savjet stručnjaka za preduzeća u ovakvim olujnim vremenima jeste diversifikacija dobavljača i traženje državnih mehanizama osiguranja, jer se privatni sektor povlači pred visokim rizicima.

Jedna od glavnih prepreka za pomorski transport kroz Hormuški tjesnac, pored same fizičke prijetnje napadima, jesu polise osiguranja. Brodarske kompanije moraju imati pokriće za trup, teret i posadu. Uobičajeni ugovori isključuju rizik od rata, a specijalna pokrića koja se obično dokupljuju sada su podložna otkazivanju. Osiguravajuće kuće obavještavaju brodare da je prolazak kroz tjesnac sada na njihov vlastiti rizik.

Ako brod odluči da krene na put u jeku sukoba i bude napadnut, kompanija bi sama snosila štetu bez podrške osiguravatelja. Za nove ugovore, osiguranja se jednostavno odbijaju potpisati za bilo šta što ima veze s zemljama poput Emirata, Katara, Kuvajta, Iraka ili Omana. Ovo stvara logistički čvor koji je gotovo nemoguće razmrsiti bez deeskalacije na terenu.

Invazija na Ukrajinu 2022. godine pokrenula je inflatorni talas kakav Zapad nije vidio pola vijeka, prisiljavajući ekonomiste i političare da preispitaju značenje energetske nezavisnosti i njenu povezanost sa globalnom geopolitikom. Ti efekti su se proširili daleko izvan finansijskih tržišta, mijenjajući društvenu dinamiku i političke prioritete. Danas, samo četiri godine kasnije, isti taj spektrum ponovo lebdi nad svjetskom ekonomijom, dokazujući da su lekcije o sigurnosti snabdijevanja možda naučene, ali da su mehanizmi globalne zavisnosti i dalje jednako ranjivi.

Budućnost energetske stabilnosti sada zavisi od toga koliko će dugo trajati blokada i da li će politički pritisak uspjeti otvoriti kanale komunikacije prije nego što tržišni pritisak postane nepodnošljiv za krajnjeg potrošača. U igri su milioni stranica dokumenata, hiljade tankera i stabilnost cijelog jednog ekonomskog poretka koji se još uvijek nije u potpunosti oporavio od prethodnog šoka.