Dok Donald Trump iz Mar-a-Laga, između dvije partije golfa, najavljuje rušenje iranske teokratije, svijet s nevjericom promatra kako diplomatija I međunarodno pravo nestaju pod udarima projektila. Je li doista moguće bombama donijeti “slobodu” državi od 92 miliona ili je upravo otvorena Pandorina kutija totalnog rata?

Dok je Donald Trump, bez kravate i s bijelom kapom na glavi, iz svoje rezidencije na Floridi objavljivao početak operacije “Epski bijes”, svijet je svjedočio trenutku u kojem se visoka politika pretvorila u opasnu mješavinu reality showa i totalnog rata. Ta slika predsjednika koji između dvije partije golfa objavljuje napad na srce iranske teokracije najbolje oslikava suvremenu tragediju međunarodnih odnosa: diplomatija i međunarodno pravo više nisu čak ni zadnja opcija, oni su postali smetnja koju treba ukloniti jednim postom na društvenim mrežama.

Napad koji su pokrenule Sjedinjene Države i Izrael nije tek još jedan hirurški udar na nuklearna postrojenja, kakav smo gledali u junu 2025. godine. Ovaj put ulog je sve ili ništa. Bombardiranje palače Vrhovnog vođe i eliminacija vrha Revolucionarne garde jasno poručuju da cilj više nije obuzdavanje nuklearnih ambicija Teherana, već brutalno i konačno rušenje iranskog režima.

No, opravdanje za ovaj pohod traži se u “humanitarnoj intervenciji” i podršci narodu koji mjesecima krvari na ulicama Irana, što zvuči duboko licemjerno kada dolazi iz usta onih koji su godinama ignorirali diplomatske kanale i sporazume kojih se Teheran, paradoksalno, dugo i striktno pridržavao.

Trump i Netanyahu igraju na kartu masovnog ustanka 92 miliona Iranaca, nadajući se da će američki nosač zrakoplova Abraham Lincoln biti iskra koja će zapaliti revoluciju. Uz njih, Reza Pahlavi iz Washingtona priziva duhove prošlosti, pozivajući vojsku na izdaju ajatolaha. No, ta je kalkulacija zastrašujuće površna. Stjerati u kut fanatičan režim koji se bori za goli opstanak ne vodi nužno u demokratiju, već u krvoproliće neviđenih razmjera. Teheran je već odgovorio širenjem sukoba na Kuvajt, UAE i Oman, dok su Afganistan i Pakistan već u plamenu. Bliski istok se ne “oslobađa”, on se rastvara u ratu koji se proteže od Sredozemlja do Hormuza.

Nadalje, ignorirati sposobnost Teherana da regionalizira sukob bila bi kobna pogreška. Prvi odgovori u obliku raketnih udara na Kuvajt, UAE, Oman i Saudijsku Arabiju pokazuju da Iran ne namjerava pasti sam. Dok se Trump i Netanyahu bave unutarnjopolitičkim marketingom u jeku izbornih kampanja, nastojeći „čvrstom rukom“ kupiti glasove kod kuće, regija od Sredozemlja do Hormuza pretvara se u zonu sumraka. Činjenica da su Afganistan i Pakistan već uvučeni u otvoreni rat samo produbljuje haos u kojem više niko ne može garantirati stabilnost opskrbe energentima niti sigurnost civilnog stanovništva.

Prvi rat iz ere „Odbora za mir“ Donalda Trumpa je počeo – ničim izazvan pokušaj promjene režima u saradnji s Izraelom, bez pravnog temelja, pokrenut usred diplomatskih napora da se izbjegne sukob i uz minimalne konsultacije s Kongresom ili američkom javnošću. Trumpovo snimljeno osamminutno obraćanje, nakon što su prve bombe već pale, jasno je pokazalo da ovo neće biti ograničeni udar s ciljem da se Teheran privoli na ustupke za pregovaračkim stolom.

Upozorio je da će, ako se Iranska revolucionarna garda (IRGC) ne preda, njeni pripadnici biti ubijeni, a oružane snage zemlje razbijene. Time bi se otvorio put iranskoj opoziciji i etničkim manjinama u zemlji da ustanu i sruše režim. „Vrijeme je da svi narodi Irana – Perzijanci, Kurdi, Azeri, Baluči i Akhvakhi – zbace sa sebe teret tiranije i donesu slobodan i miroljubiv Iran“, rekao je Trump.

U Iranu ne žive nikakvi Akhvakhi. To je mala manjina u Dagestanu i nije jasno kako su se našli na Trumpovoj listi.

Usklađujući poruku jednako kao i projektile, izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da se njegova zemlja pridružila napadu „kako bi uklonila egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja teroristički režim u Iranu“.

Maksimalistički ciljevi zajedničkog napada bacaju sumnju na to da je uopće postojala stvarna šansa za uspjeh američko-iranskih pregovora vođenih prethodnih sedmica, u kojima su delegacije raspravljale o mogućim ograničenjima obogaćivanja uranija. Ti razgovori, čija je posljednja runda održana u četvrtak, vođeni su u sjeni onoga što je Trump nazvao svojom „prekrasnom armadom“ koja se okupljala na Bliskom istoku, najvećom američkom silom u regiji od nesretne invazije na Irak 2003. godine, i sada se čini vjerovatnim da je samo potpuna kapitulacija Irana mogla spriječiti da se ta okupljena američka moć oslobodi.

Trump je dugo napadao „ludost“ rata u Iraku. Dvaput je vodio kampanju na platformi okončanja američkih vojnih zapleta u inostranstvu i agresivno lobirao da dobije Nobelovu nagradu za mir, pozivajući se na činjenično sumnjivu tvrdnju da je okončao osam ratova. Jedva deset dana prije pokretanja napada bio je domaćin inauguracijskog sastanka svog Odbora za mir, koji je navodno trebao rješavati sukobe ne samo na Bliskom istoku nego i širom svijeta.

Na tom sastanku lideri i visoki zvaničnici iz 27 raznorodnih država, većinom autokratija, došli su u Washington da hvale Trumpa kao mirotvorca. Slušali su Tonyja Blaira, živu vezu s iračkom katastrofom od prije 23 godine, kako Trumpovu viziju Bliskog istoka proglašava „najboljom – zapravo jedinom – nadom za Gazu, regiju i širi svijet“. Do tada su, međutim, mnogi tradicionalni saveznici Washingtona u Evropi i šire postali duboko skeptični prema Trumpovim motivima i ostali su po strani.

Odbor za mir je Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u novembru predstavljen kao jedini put ka okončanju pokolja u Gazi, ali je mnogo prije nego što su prve rakete ispaljene na Iran bilo jasno da je riječ o klasičnoj prevari. Napad na Iran predstavlja očigledno kršenje Povelje UN-a, u odsustvu bilo kakve vjerodostojne, neposredne iranske prijetnje Sjedinjenim Državama. Pokušavajući da to opravda, Trump je govorio u općim formulacijama, osuđujući vodstvo u Teheranu kao „opak, veoma tvrd i strašan skup ljudi“ i podsjećajući na 47 godina neprijateljstva između SAD-a i Islamske Republike. Tokom tog pola stoljeća Iran vjerovatno nikada nije predstavljao manju prijetnju nego danas, oslabljen zajedničkim napadom SAD-a i Izraela u junu koji je degradirao njegovu odbranu, kao i decenijama ekonomskih sankcija.

Nije sasvim jasno šta je Trumpa pretvorilo iz predsjednika mira u predsjednika rata, ali postoje naznake. U zemlji se suočava s neuspjesima, sve manjom popularnošću uoči izbora na sredini mandata u novembru i nedavnim ukorom inače prijateljski nastrojenog Vrhovnog suda zbog njegove upotrebe carina kao omiljenog instrumenta vanjske politike. Wilbur Ross, ministar trgovine u Trumpovom prvom mandatu, rekao je da je poraz pred sudom učinio napad na Iran vjerovatnijim.

U međuvremenu, oblak sumnje nad Trumpovim odnosom s Jeffreyjem Epsteinom nije se razišao uprkos naporima ministarstva pravde da ograniči otkrivanje detalja o operacijama tog finansijera osuđivanog za seksualne zločine.

U inozemstvu je Trump, čini se, odustao od jurnjave za Nobelovom nagradom za mir, upozorivši norveškog premijera (koji nema nikakvu ulogu u dodjeli nagrade) u januaru da više ne osjeća „obavezu da razmišlja isključivo o miru“. Za Trumpa, koji je imao mnogo više uspjeha kao lik u reality televiziji nego kao građevinski poduzetnik, rat je počeo izgledati kao bolja distrakcija od mira. Bio je oduševljen smjelom i uspješnom racijom u Venecueli u januaru, u kojoj su američke specijalne snage izvukle vođu te zemlje, Nicolása Madura, iz zemlje bez ijedne američke žrtve. Trump očito računa na spektakularan uspjeh u Iranu, emitiran uživo, kako bi nakon toga pridobio vlastitu zemlju.

Prije njegovog snimljenog obraćanja nije bilo stvarnog pokušaja administracije da iznese uvjerljiv slučaj pred Kongresom ili nacijom, u trenutku kada ankete pokazuju da samo četvrtina američkog biračkog tijela podržava novi rat na Bliskom istoku. Kongres, koji u teoriji ima ustavnu nadležnost da odluči hoće li SAD ići u rat, gotovo je potpuno skrajnut. Suočen s mogućnošću poraza svoje Republikanske stranke na novembarskim izborima, Trump je odlučio povući najveći potez rizika svog predsjedništva.

To je opasan presedan koji obesmišljava svaki budući pokušaj mirnog rješavanja konflikata. Ako se sila normalizira kao legitimno sredstvo „pregovaranja“, tada svijet ulazi u eru u kojoj pravo jačega postaje jedini važeći zakon.

Pandorina kutija je širom otvorena. Pitanje je samo ima li iko u Washingtonu ili Jerusalemu snage i mudrosti da je ponovno zatvori prije nego što požar postane nezaustavljiv.

IZVOR: Agencije, El Pais, La Vanguardia, The Guardian