Rođen u Mostaru 1886. godine, školovan u istanbulskom Galatasarajskom liceju i obrazovan na evropskim univerzitetima, Abdurezak Hifzi Bjelevac je pripadao generaciji pisaca koji su pokušavali razumjeti dramatične promjene kroz koje je prolazilo bosansko društvo. U romanima poput Minke, Pod drugim suncem i Renea Logotitedesa opisivao je raspad starog begovskog svijeta i sudar tradicije s modernitetom. Preminuo je u Zagrebu 1972. godine, na današnji dan, gotovo zaboravljen

U povijesti bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti postoje autori koji su u svoje vrijeme bili čitani, prevođeni i raspravljani, a zatim gotovo nestali iz kolektivnog pamćenja. Među njima je i Abdurezak Hifzi Bjelevac, književnik, publicista, prevodilac i urednik čiji životni put podsjeća na roman o jednoj epohi. Rođen u Mostaru osmog juna 1886. godine, a preminuo u Zagrebu 25. februara 1972., Bjelevac je pripadao generaciji koja je svjedočila raspadu jednog društvenog svijeta i rađanju novog. Njegova djela, rasuta po starim izdanjima i antikvarnicama, danas su dragocjen dokument o dramatičnim promjenama kroz koje su prolazili muslimani Bosne i Hercegovine u prvoj polovini 20. stoljeća.

Mostar s kraja 19. stoljeća bio je grad na raskršću carstava i kultura. Ulice u kojima je odrastao mladi Hifzi bile su ispunjene tragovima osmanske prošlosti, ali i snažnim utjecajem austrougarske modernizacije. Upravo taj sudar svjetova kasnije će postati jedna od temeljnih tema njegove književnosti.

Njegovo školovanje odvelo ga je daleko od rodnog grada. Bjelevac je pohađao prestižni Galatasarajski licej u Istanbulu, jednu od najvažnijih obrazovnih institucija tadašnjeg Osmanskog Carstva. Boravak u metropoli na Bosforu oblikovao je njegov pogled na svijet: Istanbul je bio mjesto susreta Evrope i Azije, tradicije i modernosti. Tu je naučio savršeno turski jezik i upoznao kulturni prostor koji će kasnije snažno obilježiti njegov rad.

Nakon školovanja u Istanbulu nastavio je studij u Grazu, gdje se usavršavao u financijskoj struci. Taj spoj istočnog i zapadnog obrazovanja pratio ga je tokom cijelog života i davao njegovim tekstovima poseban ton. Bjelevac je radio kao činovnik u raznim mjestima Bosne i Hercegovine. Međutim, administrativna služba bila je samo jedan dio njegovog života. Mnogo snažnije ga je privlačila književnost i novinarstvo.

Već početkom 20. stoljeća počeo je objavljivati tekstove u časopisima Behar i Biser, ključnim publikacijama bošnjačkog kulturnog preporoda. Bio je dio generacije koja je pokušavala definirati identitet muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine u novim političkim okolnostima nakon austrougarske okupacije.

Godine 1920. pokrenuo je časopis Novi vijek, zamišljen kao nastavak intelektualne linije Behara i Bisera. U međuratnom razdoblju sarađivao je s brojnim jugoslavenskim novinama i časopisima, objavljujući reportaže, eseje i književne tekstove. Pisao je i humoreske za Vijenac, što govori o širini njegovog autorskog raspona.

Najveći trag Bjelevac je ostavio u prozi. Njegovi romani i pripovijetke gotovo uvijek se vraćaju istoj temi: sudbini bosanskohercegovačkih muslimana u vremenu velikih društvenih promjena. Roman „Minka“, objavljen 1927. godine, smatra se jednim od njegovih najznačajnijih djela. U njemu opisuje raspad tradicionalne begovske porodice i pokušaj prilagođavanja novim društvenim pravilima. Slične motive nalazimo i u romanima „Pod drugim suncem“ i „Rene Logotitedes“.

Njegova književnost nije bila samo sentimentalno prisjećanje na prošlost. Bjelevac je pokušavao razumjeti zašto jedan društveni sloj nestaje i kako pojedinci reagiraju na modernizaciju koja dolazi sa Zapada. Upravo zbog toga njegovi romani danas imaju veliku dokumentarnu vrijednost: kroz sudbine likova može se pratiti transformacija bosanskog društva.

U vrijeme kada su južnoslavenski narodi koristili zajednički književni jezik, Bjelevac je bio jedan od najčitanijih autora. Njegove knjige čitali su i muslimani i nemuslimani, a teme o identitetu i promjenama bile su bliske širokom krugu čitalaca.

Tokom četrdesetih godina objavio je nekoliko knjiga koje su se bavile islamskom i istočnom tematikom. Među njima su „Muhammed“ (1942), „Istanbul“, grad na obalama Mramorskog mora (1944) i „Carica Azher, pjesma iz Irana“ (1944).

Roman „Muhammed“ izazvao je posebnu pažnju. Objavljen je u ratnom Zagrebu, u relativno maloj nakladi. Reakcije su bile podijeljene: dio javnosti ga je dočekao kao zanimljivo djelo namijenjeno muslimanskim čitaocima, dok su pojedini krugovi, posebno među vjerskim autoritetima, reagirali rezervirano. Sam Bjelevac kasnije je govorio da nije želio pisati teološku raspravu, nego književno djelo inspirirano historijskom ličnošću.

Njegov životni put bio je neobično raznolik. Radio je kao novinar, urednik, činovnik, prevodilac, pa čak i proizvođač papirnih vreća. Bio je direktor Islamske štamparije u Sarajevu, dopisnik novina, reporter u Press-birou i kulturni ataše u Ankari. U Zagrebu je radio i kao revizor u jednoj zadruzi. Ta biografija pokazuje koliko su intelektualci tog vremena morali biti prilagodljivi. Književnost rijetko kada je bila dovoljna za egzistenciju, pa su pisci često radili različite poslove.

Jedna od zanimljivijih epizoda u Bjelevčevom životu vezana je za časopis Doğu ve Batı (Istok i zapad), koji je izlazio u Zagrebu između aprila 1943. i augusta 1944. godine. Bio je to list na turskom jeziku, jedinstven na južnoslavenskom prostoru.

Časopis je pokrenut u vrijeme kada je vlast NDH pokušavala uspostaviti diplomatske odnose s Republikom Türkiye. Budući da su pregovaračke misije bile neuspješne, vlasti su pokušale preko kulturnih veza privući pažnju Ankare. Bjelevac, koji je odlično poznavao turski jezik i kulturu, postao je glavni urednik tog projekta.

U časopisu su pisali brojni muslimanski intelektualci: Hakija Hadžić, Salih Baljić, Hamdija Kreševljaković, Latif Muftić i drugi. Teme su uglavnom bile kulturne, historijske i književne, dok je politika bila prisutna tek u tragovima. Unatoč ambicijama, list nije postigao željeni međunarodni odjek. Nakon osam brojeva prestao je izlaziti, a o njegovim čitaocima i stvarnom utjecaju ostalo je vrlo malo podataka. Ipak, ostao je zabilježen kao neobičan kulturni eksperiment i jedini časopis na turskom jeziku štampan na ovom prostoru.

Nakon Drugog svjetskog rata Bjelevac je živio u Zagrebu, uglavnom povučeno. Književna slava iz međuratnog razdoblja postupno je blijedjela. Nova književna scena imala je druge teme, druge autore i drugačiji pogled na prošlost. U posljednjim godinama života bio je bolestan i rijetko je izlazio iz stana. Posjetitelji bi ga zatekli među rukopisima i starim knjigama, okružen uspomenama na vrijeme kada je bio među najpoznatijim romanopiscima.

Govorio je da se osjeća kao pisac bez zavičaja. U Zagrebu su mu govorili da pripada Bosni, a u Bosni su smatrali da je zagrebački pisac. Taj osjećaj nepripadanja možda najbolje objašnjava zašto je s vremenom pao u zaborav.

Bjelevac je bio oženjen pjesnikinjom Šefikom Nesretin, jednom od prvih bošnjačkih književnica. Nakon njene smrti kasnije se oženio Eleonorom, Belgijankom koju je upoznao u Istanbulu. Imali su kćerku Lejlu, dok je iz prvog braka imao još dvije kćerke. U razgovorima s novinarima u poznim godinama prisjećao se susreta s piscima koji su obilježili bošnjačku književnost: Safvet-begom Bašagićem, Edhemom Mulabdićem, Osmanom Nurijem Hadžićem i Musom Ćazimom Ćatićem. Upravo su njihovi radovi inspirirali mladog Bjelevca da počne pisati.

Kada je 1972. godine preminuo u Zagrebu, vijest o smrti prošla je gotovo nezapaženo. Tek su rijetki podsjetili da je riječ o autoru koji je nekada bio među najčitanijima. Pisac Alija Nametak zapisao je tada da je Bjelevac bio čovjek koji je često plivao protiv struje. U različitim sredinama bio je doživljavan na različite načine: negdje kao Turčin, negdje kao Srbin ili Hrvat, ali rijetko kao ono što je sam smatrao da jeste, bosanski musliman i pisac otvoren prema svijetu.

Danas se Bjelevčevo ime rijetko spominje u širim pregledima književnosti, iako je njegov opus značajan za razumijevanje kulturne historije Bosne i Hercegovine. Njegovi romani nude rijedak uvid u psihologiju društvenih promjena kroz koje su prolazili begovi, trgovci, činovnici i intelektualci. Posebnu vrijednost imaju njegovi prevodi turske poezije i pokušaj povezivanja kulturnih prostora Balkana i Anatolije. Planirao je objaviti veliku zbirku moderne turske lirike, ali taj projekt nikada nije realiziran.