Gaza je danas u svijetu sinonim za ruševine, stradanje i beskrajni rat, ali iza tog imena stoji i priča koja je starija od gotovo svih evropskih gradova. Na karavanskoj raskrsnici između Afrike i Azije, Gaza je kroz pet hiljada godina doživljavala iste cikluse: trgovinski uspon, pa opsadu; obnovu, pa novo razaranje. Od egipatskih utvrda i bronzanodobnih naselja, preko Filistejaca i biblijskih legendi, do Aleksandra Makedonskog i rimskog grada s kupatilima, kolonadama i školama retorike, Gaza je stalno bila “mjesto susreta”, ali i “mjesto sudara”

Kad se danas kaže Gaza, pred očima se gotovo automatski pojavi slika ruševina. Nakon posljednjih godina bombardiranja i granatiranja ime grada postalo je globalni pojam. Više od dvije trećine izgrađenog prostora je razoreno, desetine hiljada ljudi ubijene, a stotine hiljada protjerane u jednoj od najvećih humanitarnih katastrofa našeg vremena. Rat između Izraela i Hamasa pretvorio je geografskim mjerilima mali, ali gusto naseljen prostor Pojasa Gaze u stalni izvor polemika: rijetko koja tema danas tako brzo polarizira razgovor kao pitanje ko je u ratu u pravu, a ko u krivu.

No Gaza nije samo savremena ratna vijest. Ona je i jedan od najstarijih gradova na svijetu, i daleko od toga da je prvi put uvučena u ratnu frontu. Ključ se zove geografija. Gaza leži na drevnoj karavanskoj ruti koja je hiljadama godina povezivala Aziju i Afriku. Ta pozicija bila je ujedno i blagoslov i prokletstvo: donosila je trgovačke uspone, ali gotovo redovno i invazije, opsade i razaranja.

Zbog tog ciklusa rušenja, Gaza se, paradoksalno, često doživljava kao “moderni” grad: slojevi najstarijih civilizacija odavno su više puta prekopani i uništeni. Ipak, arheologija nam daje prve čvrste tragove: najstariji poznati prethodnik Gaze nastao je u stoljećima oko 3000. godine prije nove ere i, koliko se može zaključiti po nalazima, bio je utvrđeni egipatski ispostavni punkt. Riječ je o lokalitetu Tell es-Sakan, južno od današnje gradske jezgre. Tamo je postojala dobro branjena trgovačka stanica, baza za egipatske trgovinske ekspedicije prema kanaanskim gradovima sjevernije.

Ali ni taj prvi zamah nije trajao. Kad su Egipćani proširili trgovinu, naročito s libanskim kedrom, Tell es-Sakan je izgubio značaj, sveo se na manju obalnu tačku i naposljetku bio napušten. Obrazac se ponovio i kasnije: oko 2500. p. n. e. naselje je obnovljeno, ovaj put očito od lokalnog stanovništva, ali je i ono nestalo oko 2250. p. n. e. Dugo potom regijom dominiraju nomadske i polunomadske zajednice; sela postoje, ali ne i stabilan gradski centar.

Preokret dolazi oko 1650. p. n. e., kada u Egipat prodire hiksoska vlast. O njihovom etničkom i jezičkom porijeklu još se raspravlja, ali se često opisuje kao konfederacija raznih skupina, uglavnom semitskih plemena, možda i indoeuropskih elemenata i hurita. U kulturnom smislu hiksosko doba donosi snažne transfere: nove muzičke instrumente, bronzarsku tehnologiju, kompozitni luk, bojnu sjekiru, ratna kola s konjima. Područje Tell es-Sakana postaje pogodna baza za veze s Zapadnom Azijom, pa se tu osniva nova gradska tačka. Kada Egipćani stoljeće kasnije protjeruju Hiksose, preuzimaju naselje i zadržavaju ga kao ispostavu.

Ipak, grad koji će se razviti u današnju Gazu ne nastaje baš u Tell es-Sakanu, nego u obližnjem mjestu koje se često označava kao Tell el-Ajjul. I to naselje ima starije korijene, ali ga u 16. stoljeću p. n. e. preuzimaju faraoni Novog kraljevstva. Tokom narednih stoljeća Gaza postaje administrativna prijestolnica egipatskih posjeda u Zapadnoj Aziji i ključna raskrsnica karavanskih puteva zbog čega se često spominje u sačuvanim pisanim izvorima.

Kraj egipatske ere dolazi u 12. stoljeću p. n. e., u vremenu velikih potresa i slomova širom istočnog Mediterana. Na scenu tada stupa narod koji će dugo dominirati obalnim pojasom gdje leži Gaza, Filistejci. U jevrejskoj i kršćanskoj tradiciji često su prikazivani kao arhetipski neprijatelji, ponajviše zato što su njihove gradske elite u pet gradova, Gaza, Aškelon, Ašdod, Ekron i Gat, bile u čestim sukobima s izraelskim kraljevima. Pouzdano znamo da su Filistejci živjeli u Gazi i južnom obalnom području današnjeg Izraela od 12. stoljeća p. n. e. i da su u više tačaka imali kulturu drugačiju od susjeda. Znamo i da kao prepoznatljiva etnička skupina nestaju nakon asirskih i babilonskih osvajanja u 7. i 6. stoljeću p. n. e., vjerovatno se postepeno asimilirajući.

Pitanje “odakle su došli” dugo je bilo sporno. Stara hipoteza tvrdi da su dio porijekla imali u svijetu današnje Grčke i da su migrirali preko Egipta. Veza s Egiptom dobila je potporu već u 19. stoljeću, kada su Filistejci povezani s “peleset”, ratničkim “morskim narodima” koji su napali Egipat u doba faraona Ramzesa III u 12. stoljeću p. n. e. Nakon što su poraženi, naseljeni su kao vazali na rubu egipatskih azijskih posjeda. Reljefi u Medinet Habu u Luksoru prikazuju te borbe, ali tekstovi ne kažu precizno gdje su se tačno nastanili pa je identifikacija s kasnijom Filistejom dugo ostajala vjerovatna, ali ne i dokaziva.

Moderna arheologija i genetika posljednjih godina daju čvršći oslonac: u filistejskim gradovima pronađena je keramika s jasnim sličnostima s mikenskim nalazima iz Grčke; u Ekronu je otkrivena građevina koja podsjeća na mikenski “megaron”.

Posebno je odjeknulo istraživanje iz 2019. godine, kada su DNK-analize kostiju s filistejskog groblja u Aškelonu pokazale genetske elemente koji upućuju na demografski priliv iz južne Evrope u ranoj željeznoj dobi. Kasniji uzorci tih elemenata uglavnom nemaju, što govori da je riječ o brojčano ograničenoj migraciji,  možda ratničkoj eliti iz 12. stoljeća p. n. e. koja se potom stopila s lokalnim stanovništvom. To, međutim, ne rješava do kraja pitanje tačne tačke porijekla: moguće je da je riječ o konfederaciji skupina iz više područja južne Evrope.

Kako god bilo, Gaza kao jedan od filistejskih ključnih gradova ulazi u biblijsku sliku svijeta kao istaknuto “neprijateljsko uporište”. Tu se veže i priča o Samsonu, junaku iz Knjige o sudijama: prema naraciji, u Gazi je bio zarobljen nakon Deliline izdaje, a potom je srušio Dagonov hram i u ruševinama ubio i sebe i prisutne. No, treba naglasiti: za Samsonovu historijsku egzistenciju nema provjerljivih dokaza; vremenski razmak između zapisivanja teksta i navodnog vremena događaja prevelik je da bi se priča mogla koristiti kao pouzdan historijski izvor.

U narednim stoljećima, bez obzira na to ko je u pojedinom trenutku upravljao gradom, Gaza često priznaje vrhovnu vlast većih sila. Jer grad je tamo gdje jeste: na raskrsnici egipatskog i mezopotamskog svijeta i zato je redovno predmet ratova, promjena gospodara i opsada.

U 8. stoljeću p. n. e. Gaza pada pod Asiriju, u 7. stoljeću p. n. e. pod Egipat, u 6. stoljeću p. n. e. pod Babilon, potom pod Ahemenidsko Perzijsko carstvo, a 332. godine p. n. e. osvaja je Aleksandar Veliki. To osvajanje nije bilo brzo: uslijedila je duga opsada, a garnizon se branio žestoko prije nego što je grad pao pod jurišem makedonske vojske. Nakon sloma, broj ubijenih bio je tolik da je grad morao biti naseljen iznova, uključujući i nomadske skupine iz okolnih pašnjaka. Gaza potom dugo ostaje helenistički grad, razapet između Ptolemejevića u Egiptu i Seleukida u Siriji i i dalje, po starom pravilu, na mjestu gdje se ukrštaju imperije.

Gazin “vječni problem”,  položaj na presjeku carstava i civilizacija, nije nestao ni u helenističkom dobu. Uz sukobe između helenističkih dinastija, za grad su interes pokazivali i Nabatejci, arapski trgovački narod koji je kontrolirao karavanske rute na jugu iz svoje prijestolnice Petre, kao i hasmonejski Jevreji, koji su izgradili kratkotrajnu regionalnu silu. U ratovima između Hasmonejaca i Gaze grad je pretrpio ozbiljna razaranja u 1. stoljeću p. n. e.

Konačno prevagu odnose Rimljani. Godine 63. p. n. e. preuzimaju kontrolu nad područjem i obnavljaju Gazu. Osim perioda kada regijom upravlja Herod Veliki, rimski jevrejski vazal-kralj, Gaza ostaje rimski grad oko šest stoljeća. Rimska vlast nije značila da je sve bilo mirno ali u poređenju s prethodnim stoljećima donosi duže razdoblje stabilnosti, obnove trgovine, kovanog novca, javnih građevina (hramova, arena), pa čak i carskih posjeta: car Hadrijan boravi u Gazi oko 130. godine. U 3. stoljeću grad dobija status rimske kolonije.

U isto vrijeme jača i prisustvo kršćanstva, iako tek početkom 5. stoljeća ono postaje dominantno u vjerskom životu grada. Godine 402. rušeni su nekršćanski hramovi, a carski podržane kršćanske vlasti pokreću kampanju protiv onih koji se nisu preobratili. Mozaici, međutim, svjedoče i o značajnoj jevrejskoj zajednici i velikoj sinagogi u kasnoj antici.

Gaza posebno cvjeta u 6. stoljeću. Na poznatoj Madabskoj karti, mozaik-prikazu sačuvanom u crkvi u jordanskoj Madabi, Gaza je prikazana kao velik i važan političko-ekonomski centar. Kroz grad prolaze hodočasnici prema Sinaju, dolaze studenti na glasovitu školu retorike; grade se kupatila, kolonade, a u okolini nastaju monaški kompleksi. Gaza je i izvozna luka za vino od grožđa iz okolnih vinograda.

Rimsko doba završava arapskim osvajanjem 637. godine, nakon opsade koja je trajala tri godine. Potom se mijenja jezik, vjera i urbani pejzaž: većina gradske populacije vremenom prihvata islam, crkve se pretvaraju u džamije, arapski postaje dominantan. Ipak, to ne znači nastavak prosperiteta. Gaza ostaje manji administrativni centar, ali trgovina i izvoz slabe, u sklopu šire ekonomske stagnacije regiona. Građanski ratovi i sukobi među arapskim frakcijama u 8. i 9. stoljeću donose ponovljena razaranja.

U tom periodu se spominje i kršćanski pjesnik i biskup Sulayman al-Ghazzi (“Salomon iz Gaze”, umro oko 1027), koji u svojim svjedočanstvima opisuje teške pritiske na preostalo kršćansko stanovništvo. Nakon više muslimanskih dinastija, Gaza pada pod križare 1100. godine. Prema njihovim izvorima, zatiču grad u ruševinama i gotovo pust; potom ga obnavljaju, grade snažnu tvrđavu, a veliku džamiju pretvaraju u katedralu. Arapski putopisac sredinom 12. stoljeća bilježi da je grad opet napučen.

Oko 1190. Gaza ponovo postaje meta vojnih pohoda, uz brze smjene vlasti; kratko je drži i engleski kralj Rikard Lavljeg Srca, prije nego što ponovo prelazi u muslimanske ruke. Križarsko razdoblje prekida i kratka, ali razorna mongolska okupacija 1260. godine: osvajači iz naslijeđa Džingis-kana pljačkaju i Gazu dok prolaze kroz Levant.

Nakon toga grad ulazi u doba mameluka iz Egipta, vojno-ropske elite koja vlada širim prostorom današnjeg Levanta i Arabije sve do 16. stoljeća, kada je poražavaju Osmanlije. Mameluci potvrđuju status Gaze kao provincijske prijestolnice, a u prvoj polovini 14. stoljeća grad doživljava novi uspon: grade se hippodrom, medresa, karavan-saraj, bolnica, utvrđenja. Kada marokanski putnik Ibn Battuta posjećuje Gazu 1350-ih, nalazi grad s velikom populacijom i mnogim džamijama, uprkos kugi i poplavi.

Opći pad ekonomije muslimanskog Mediterana u 15. stoljeću pogađa i Gazu. Kada ulazi u Osmansko carstvo, grad je već sveden na manju trgovačku tačku, iako i dalje provincijsku prijestolnicu. Više od stoljeća Gazu zatim vodi jedna porodica guvernera, Ridwan-dinastija, koja u 17. stoljeću podstiče gradnju džamija i hamama i štiti tržišta. U to vrijeme dio kršćanskog stanovništva iz područja današnjeg Jordana doseljava u Gazu, pa ona postaje jedno od većih palestinskih kršćanskih središta. Ridwansko doba ujedno je i posljednji veliki “zlatni” period grada prije dugog opadanja.

U 18. stoljeću Gaza ponovo slabi, ali ostaje dovoljno važna da privlači trgovce i povremene ekonomske skokove. Krajem 1790-ih nakratko je okupiraju i francuske trupe Napoleona Bonaparte, koje ruše ono što je ostalo od starih zidina. U 19. stoljeću Gaza opstaje kao regionalni centar zahvaljujući položaju na karavanskoj ruti, uprkos epidemijama i sukobima između Osmanlija i njihovih egipatskih vazala. Zapadni putnici sredinom stoljeća bilježe gusto naseljen grad s bogatim zaleđem: uzgoj pamuka, kajsija i duda; pomorska trgovina, međutim, ostaje slaba.

U Prvom svjetskom ratu Gaza opet postaje front. Britanci 1917. kreću iz Egipta preko Sinaja i napadaju krajem marta, ali osmanska odlučnost produžava borbe. Zahvaljujući novim utvrđenjima, željeznici, njemačkoj pomoći pod Erichom von Falkenhaynom i pojačanjima, Osmanlije u početku uspijevaju. Od aprila do oktobra 1917. južna Palestina prolazi kroz rovovski rat koji podsjeća na Flandriju. Tek 31. oktobra Britanci pod generalom Edmundom Allenbyjem probijaju front iznenadnim napadom i preuzimaju grad.

Nakon rata Gaza ulazi u okvir britanskog mandata nad Palestinom (uz današnji Jordan). To je vrijeme konflikata, ali i rasta: tokom nemira 1929. napadnut je jevrejski kvart; istovremeno se formiraju i šire predgrađa. Poslije britanskog povlačenja i arapsko-izraelskog rata 1948., Gaza prelazi pod egipatsku kontrolu: formira se uski obalni pojas, Pojas Gaze, kao egipatska zapadnoazijska ispostava, iako se formalno govorilo o palestinskoj samoupravi. U isto vrijeme dolazi veliki priliv arapskih izbjeglica iz područja koja preuzima novostvoreni Izrael, pa stanovništvo naglo raste.

Tokom Suecke krize 1956. izraelske snage nakratko okupiraju područje, ali se potom povlače. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser jača kontrolu i 1959. formalno uključuje Pojas Gaze u Egipat. Današnji status u velikoj mjeri proizlazi iz Šestodnevnog rata 1967., kada Izrael zauzima Zapadnu obalu, Golansku visoravan, Pojas Gaze i Sinaj. Između 1969. i 1971. izraelske vlasti guše otpor nizom oštrih mjera, uključujući hapšenja i internacijske logore. Gaza je zatim jedno od središta prve intifade 1987.

Nakon sporazuma iz Osla 1993. palestinska strana 1994. preuzima administraciju i uspostavlja vlast, ali nasilje ne prestaje. Tokom druge intifade (2000–2005) Gaza je ponovo scena teških sukoba, nakon čega Izrael povlači i vojsku i civilna naselja. Godine 2006. situacija se dodatno komplikuje: Hamas preuzima kontrolu u otvorenom sukobu s Palestinskom upravom na Zapadnoj obali. Izrael zatim izolira Pojas Gaze, što vodi produbljivanju siromaštva, rastu tenzija, uzajamnim raketnim i bombnim napadima i nizu kratkih ratova. Taj ciklus kulminira napadom 7. oktobra 2023. i ratom koji je uslijedio između Hamasa i Izraela.

IZVOR: Populär Historia