U jesen 1948. godine u Jerusalemu je ubijen prvi mirovni posrednik Ujedinjenih nacija. Grof Folke Bernadotte, ratni heroj i humanitarac koji je tokom Drugog svjetskog rata spasio hiljade ljudi iz nacističkih logora, došao je na Bliski istok s namjerom da zaustavi rat tek proglašene države Izrael i njenih susjeda. Njegovi prijedlozi, povratak palestinskih izbjeglica, međunarodni status Jerusalema i teritorijalni kompromisi, izazvali su otvoreno neprijateljstvo ekstremističkih krugova. Dan nakon što je Vijeću sigurnosti UN-a predao drugi mirovni plan, Bernadotte je ubijen u atentatu

Neposredno nakon osnivanja Države Izrael 1948. godine, Ujedinjene nacije uputile su u Palestinu svog prvog mirovnog posrednika, švedskog grofa Folkea Bernadottea. Njegova misija bila je gotovo nemoguća: pokušati zaustaviti rat koji je izbio istog časa kada je nova država proglašena. Za jednu ekstremističku jevrejsku grupu, međutim, Bernadotte nije bio neutralni posrednik, već prijetnja samom opstanku Izraela. Ta procjena koštala ga je života.

Kada je izraelski predsjednik Chaim Herzog trebao doći u državnu posjetu Švedskoj 1990. godine, švedska kraljica Silvia izrekla je rečenicu koja je otvorila staru, potisnutu ranu: „Trebali bismo tražiti izvinjenje.“ Izvinjenje se odnosilo na ubistvo Folkea Bernadottea, mirovnog posrednika UN-a, ubijenog u Jerusalemu u septembru 1948.

Švedsko Ministarstvo vanjskih poslova odbilo je taj zahtjev, uz obrazloženje da se radi o događaju koji se zbio davno. Kraljica je, prema svjedočenjima, odgovorila hladno i precizno: Bernadotte je bio kum švedskog kralja i pitanje se u kraljevskoj kući shvatalo krajnje ozbiljno. Ipak, ni tada Švedska nije dobila zvanično izvinjenje.

Formalno, Bernadottea nisu ubile izraelske vlasti, već pripadnici jevrejske terorističke organizacije. No pitanje odgovornosti nikada nije do kraja nestalo. Švedski pisac Göran Burén u knjizi „Ubistvo Folkea Bernadottea“ iznio je tezu da su izraelske vlasti imale snažne indicije da se atentat sprema, da ga nisu spriječile i da su omogućile ubicama da izbjegnu kaznu.

Folke Bernadotte bio je prva osoba koja je pokušala posredovati između Izraelaca i Palestinaca. Za razliku od mnogih kasnijih diplomata, on je u tu ulogu ušao bez unaprijed formiranih političkih stavova o Palestini ali s ogromnim moralnim kapitalom.

U Švedskoj, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, nije bilo mnogo nacionalnih heroja. Dva imena, međutim, izdvajala su se. U Budimpešti je diplomata Raoul Wallenberg spasio desetine hiljada mađarskih Jevreja od deportacije u nacističke logore. U Njemačkoj je, s druge strane, potpredsjednik Švedskog Crvenog križa, grof Folke Bernadotte af Wisborg, predvodio operaciju „Bijeli autobusi“, kojom je oko 20.000 zatvorenika izvučeno iz koncentracionih logora. Većina su bili Danci i Norvežani, ali među spašenima je bilo i mnogo Jevreja.

Wallenberg je u januaru 1945. uhapšen od strane sovjetskih vlasti i nikada se nije vratio. Bernadotte je, za razliku od njega, doživio trenutak slave. Prisustvovao je svečanim događajima, stajao iza norveškog prestolonasljednika Olava na balkonu Kraljevske palače 17. maja 1945. godine i važio za simbol humanitarnog morala poslijeratne Evrope.

Bio je blisko povezan s evropskim kraljevskim porodicama. Sin princa Oscara Bernadottea, unuk kralja Oscara II, ali bez prava na prijestolje jer mu majka nije bila kraljevskog porijekla, Folke Bernadotte je pripadao aristokratiji, ali i svijetu praktične politike. Sa suprugom Estelle, Amerikankom, održavao je bliske odnose s norveškim prestolonasljedničkim parom Märthom i Olavom. Njihova djeca zajedno su provodila ljeta na porodičnim imanjima u Švedskoj.

Nakon uspjeha operacije „Bijeli autobusi“, Bernadotte je stekao međunarodni ugled. Bilo je kritika da se tokom rata nije javno suprotstavio nacizmu, ali on je tvrdio da bi otvorena politička konfrontacija onemogućila spašavanje zatvorenika. Bio je čovjek koji je djelovao kroz pragmatizam, ne kroz parole.

Ubrzo je pred njega stavljen zadatak daleko složeniji od svega s čim se dotad suočio: pokušaj uspostave trajnog mira između Jevreja i Arapa u Palestini.

Britanija je do 1947. upravljala Palestinom na osnovu mandata Lige naroda, ali je problem prepustila Ujedinjenim nacijama. UN su formirale posebnu komisiju za Palestinu. Palestinski arapski predstavnici odbili su učestvovati u njenom radu, zahtijevajući jedinstvenu arapsku državu. UN, međutim, nisu isključivale mogućnost podjele teritorije na dvije države.

Većina članova komisije podržala je plan o dvije države: jevrejskoj, koja bi obuhvatila 56 posto teritorije, i arapskoj, iako su Jevreji tada posjedovali svega oko šest posto zemlje. Jerusalem je trebao biti stavljen pod međunarodnu upravu. Manjina u komisiji zagovarala je federaciju s jednom jevrejskom i jednom palestinskom jedinicom.

Sionistički lider David Ben-Gurion smatrao je da je jevrejska država održiva samo ako Jevreji čine najmanje 80 posto stanovništva. Uprkos tome, predsjednik SAD-a Harry Truman podržao je plan većine, koji je Generalna skupština UN-a usvojila 29. novembra 1947.

Gotovo odmah nakon odluke UN-a izbili su oružani sukobi. Borbe su trajale sedmicama i odnijele stotine života. Između 700.000 i 750.000 Palestinaca protjerano je ili pobjeglo sa svojih ognjišta, izgubivši imovinu.

Kada je 14. maja 1948. proglašena država Izrael, povratak izbjeglica je zabranjen. Demografski problem time je riješen silom. Istovremeno su Egipat, Jordan, Sirija, Liban i Irak napali novu državu.

U tom trenutku Ujedinjene nacije odlučile su imenovati mirovnog posrednika. Folke Bernadotte prihvatio je zadatak svjestan njegove težine. Kako je sam rekao, Palestina je bila „iskra koja može zapaliti veliki požar“, ali čak i s minimalnom šansom za uspjeh, pokušaj se morao učiniti.

Folke Bernadotte je u Palestinu stigao bez iluzija, ali i bez unaprijed definisanih političkih pozicija. Nikada ranije nije bio u toj zemlji, nije se javno svrstavao ni uz jednu stranu i svjesno je izbjegavao ideološki jezik. Njegov pristup bio je administrativan, gotovo tehnički: razumjeti činjenice na terenu, demografiju, teritorijalne zahtjeve i sigurnosne strahove, a zatim pokušati izvući minimum zajedničkog interesa.

U tome je bio izuzetno brz. Imao je sposobnost da u kratkom vremenu savlada ogromne količine informacija i da iz složenih političkih problema izvuče ono što je smatrao suštinom. Detalje je rado prepuštao saradnicima, ali je ključne odluke donosio sam.

Njegov dolazak u regiju poklopio se s prvom ozbiljnom međunarodnom intervencijom u rat koji je prijetio da preraste u širi regionalni sukob. Dana 11. juna 1948. godine, zahvaljujući njegovom posredovanju, strane su pristale na primirje. Bernadotte je dočekan kao uspješan diplomat i glas razuma. No slavlje je bilo kratkotrajno. Dok je on primirje vidio kao korak ka trajnom miru, sukobljene strane su ga shvatile tek kao predah, vrijeme za pregrupisavanje i pripremu nastavka rata.

Bernadotteov prvi mirovni plan bio je ambiciozan i, iz današnje perspektive, radikalan. Predlagao je stvaranje jedne jevrejske i jedne palestinske države povezane u uniju, prije svega ekonomsku, ali s mogućnošću šire saradnje. Prava vjerskih manjina i pristup svetim mjestima trebali su biti međunarodno garantovani.

Posebno osjetljivo pitanje imigracije riješio bi djelimičnim međusobnim uticajem dviju država na vlastite migracijske politike. No najvažnija i najspornija tačka bila je jasna: svi palestinski izbjeglice morali bi imati pravo da se vrate svojim domovima i da im se imovina vrati ili nadoknadi.

Teritorijalno, Bernadotte je predlagao da Palestinci dobiju Negev, ogromno pustinjsko i polupustinjsko područje na jugu, dok bi Izrael dobio zapadnu Galileju. Jerusalem bi pripao Palestincima, uz široku autonomiju za jevrejsko stanovništvo grada.

Sam Bernadotte nije skrivao da ovaj prijedlog nije njegov ideal. Da nije bilo prethodne odluke Ujedinjenih nacija o podjeli Palestine, rekao je, nikada ne bi zagovarao ovakvo rješenje. Lično je smatrao da bi najbolja opcija bila demokratska, binacionalna država, s jednakim pravima za palestinsku većinu i jevrejsku manjinu.

Prijedlog je odbijen gotovo istog časa i to s obje strane sukoba. Arapske zemlje i palestinski lideri nisu bili spremni priznati postojanje jevrejske države na teritoriji koju su smatrali svojom. Izraelsko rukovodstvo, s druge strane, nije bilo voljno prihvatiti ništa manje od onoga što je već bilo izglasano u Ujedinjenim nacijama.

Negev je za Izrael bio ključan. Smatran je prostorom za buduće naseljavanje Jevreja koji su pristizali iz Evrope i arapskih zemalja. Još osjetljivije bilo je pitanje povratka palestinskih izbjeglica. Izraelske vlasti otvoreno su tvrdile da bi njihov povratak vrlo brzo doveo Jevreje u manjinski položaj, čime bi sama ideja jevrejske države bila dovedena u pitanje.

Najdublje nepovjerenje izazvao je prijedlog da Jerusalem pripadne Palestincima. Grad je imao ogroman vjerski, simbolički i politički značaj, a Bernadotte je zbog tog prijedloga u dijelu izraelske javnosti i političkih krugova počeo biti doživljavan ne samo kao neprijateljski nastrojen, nego i kao opasan.

Uprkos odbijanju, Bernadotte nije odustajao. Dana 16. septembra 1948. godine uputio je Vijeću sigurnosti UN-a novi mirovni prijedlog. Ovaj put bio je znatno pragmatičniji, ali i politički eksplozivniji.

Jerusalem bi bio stavljen pod međunarodnu kontrolu Ujedinjenih nacija, ali bi i jevrejska i arapska zajednica imale što je moguće širu autonomiju. Pristup svetim mjestima bio bi zagarantovan svima. Ideja nezavisne palestinske države je napuštena, Bernadotte je zaključio da u tadašnjim okolnostima ona ne bi bila održiva, te je predložio da palestinske teritorije budu pripojene Jordanu.

Teritorijalni prijedlozi o Negevu i zapadnoj Galileji ostali su isti. Međutim, ono što je ostalo nepromijenjeno bilo je i ključno: insistiranje na pravu palestinskih izbjeglica da se vrate kućama.

Upravo ta tačka učinila je Bernadottea, u očima izraelskih ekstremističkih krugova, egzistencijalnom prijetnjom. Povratak izbjeglica značio bi demografsku promjenu koja bi Izrael pretvorila u državu s velikom, možda i većinskom arapskom populacijom. Za one koji su državu tek izborili ratom, to je bilo neprihvatljivo.

Bernadotte je time prešao granicu nakon koje više nije smatran neugodnim diplomatama, već preprekom koju treba ukloniti.

Dan nakon što je svoj drugi mirovni plan uputio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, Folke Bernadotte stigao je u Jerusalem. Bio je 17. septembar 1948. godine. Iako je situacija u gradu bila krajnje napeta, Bernadotte se kretao u jasno označenom konvoju, pod zastavama UN-a i bijelim zastavama koje su trebale jamčiti sigurnost mirovne misije.

Njegovu pratnju činila su tri automobila. U posljednjem je sjedio Bernadotte, zajedno s francuskim pukovnikom Andréom Sérotom, članom posmatračke misije UN-a. Kolona se oko 17 sati kretala uzbrdo kroz jerusalemsku četvrt El Qatamon, kada se ispred njih iznenada ispriječio džip s četvoricom naoružanih muškaraca.

Dvojica su izašla i zaprijetila prvoj UN-ovoj limuzini. Treći je krenuo prema Bernadotteovom vozilu. Iz prve limuzine izraelski oficir za vezu Moshe Hillman povikao je da se radi o mirovnom posredniku Ujedinjenih nacija i zahtijevao da se konvoj propusti. Odgovor je bio rafal. Napadači su pucali u gume prvog automobila, a zatim je jedan od njih prišao trećem vozilu i kroz prozor ispalio hice u Bernadottea i Sérotа.

Obojica su na mjestu ubijeni.

Vijest o atentatu šokirala je međunarodnu zajednicu. Ubijen je prvi mirovni posrednik u historiji Ujedinjenih nacija, čovjek koji je tek nekoliko sati ranije iznio prijedlog rješenja za jedan od najsloženijih konflikata modernog doba.

Napad su izveli pripadnici Lehi-ja, poznatog i kao Sternova grupa, jevrejske ekstremističke organizacije koja je djelovala izvan zvaničnih struktura nove izraelske države. Lehi je Bernadottea otvoreno smatrao neprijateljem Izraela, posebno zbog njegovog insistiranja na povratku palestinskih izbjeglica i međunarodnom statusu Jerusalema.

Formalno, izraelske vlasti osudile su atentat. Organizacija Lehi ubrzo je raspuštena, a pojedini njeni članovi kratkotrajno pritvoreni. No nijedan od direktnih izvršilaca ubistva nikada nije ozbiljno procesuiran. Naprotiv, neki od njih kasnije su integrirani u izraelski politički i vojni sistem. Upravo tu počinje pitanje odgovornosti koje nikada nije dobilo konačan odgovor.

Švedski istraživači i historičari godinama su ukazivali na nelogičnosti u zvaničnoj verziji događaja. Postojale su informacije da su izraelske sigurnosne službe imale saznanja o mogućem atentatu. Konvoj UN-a kretao se rutom koja je bila lako predvidiva. Grad je bio pod efektivnom izraelskom kontrolom. Uprkos tome, napadači su se neometano pojavili, izveli atentat i nestali.

Autor Göran Burén zaključio je da izraelske vlasti nisu direktno naredile ubistvo, ali da su ga svjesno dopustile i potom osigurale da krivci izbjegnu kaznu. Takva procjena nikada nije zvanično osporena ali nikada ni potvrđena.

U diplomatskim krugovima, Bernadotteova smrt shvaćena je kao poruka: određene granice se ne smiju prelaziti. Njegovi prijedlozi, posebno pravo izbjeglica na povratak, ubrzo su potisnuti iz međunarodne agende. Umjesto toga, konflikt se „zamrznuo“ u formi primirja bez mira, stanju koje, uz povremene ratove, traje do danas.

Tijela Folkea Bernadottea i Andréa Sérota bila su izložena na odru u zgradi YMCA u Jerusalemu. Slike su obišle svijet. U Švedskoj je Bernadotte ispraćen kao nacionalni heroj, ali i kao simbol nečega dubljeg: gubitka iluzije da se sukobi mogu riješiti isključivo razumom i međunarodnim pravom.

Za razliku od Raoula Wallenberga, čija sudbina ostaje misterija, Bernadotteova smrt bila je brutalno jasna i javna. Ipak, s vremenom je njegovo ime potisnuto iz šire javne svijesti. Njegovi prijedlozi, nekada proglašavani neprihvatljivim, danas se često spominju kao propuštena šansa.

Folke Bernadotte nije uspio donijeti mir. No njegovo naslijeđe živi u dokumentima, u rezolucijama Ujedinjenih nacija i u stalnom vraćanju istih pitanja: Jerusalema, izbjeglica, granica i prava. Bio je prvi međunarodni posrednik koji je jasno rekao da mir ne može biti trajan ako se zasniva na trajnom protjerivanju jednog naroda. Zbog te rečenice, izgovorene u jeziku diplomatije, a ne politike, proglašen je prijetnjom i uklonjen.

Njegova smrt označila je kraj jedne rane, možda naivne faze međunarodnog posredovanja na Bliskom istoku. Od tada, pregovori se vode pod sjenom sile, a ne pod okriljem prava. I upravo zato, gotovo osam decenija kasnije, pitanje koje je Bernadotte postavio i dalje ostaje bez odgovora: može li se mir graditi bez pravde  i koliko košta onaj koji se gradi suprotno.

IZVOR: Aftenposten Historie