Mozak koji nas tjera da odgađamo obaveze, grizemo nokte ili se vrtimo u opsesivnim mislima nije „pokvaren“, već duboko evolucijski oblikovan. Klinički psiholog Charlie Heriot-Maitland objašnjava kako su ta naizgled samodestruktivna ponašanja nastala kao mehanizmi preživljavanja u opasnom svijetu, zašto danas često djeluju protiv nas i kako njihovo razumijevanje može otvoriti prostor za svjesniji izbor, umjesto stalne samosabotaže

Beskrajno odgađanje važnog zadatka, nekontrolirano prejedanje pizzom ili stalno vraćanje na neki sramotan i bolan trenutak iz prošlosti. Sve su to oblici samosabotaže – ustaljeni obrasci ponašanja koji mogu postati štetni, ali koji, paradoksalno, imaju evolucijsko utemeljenje. Naš mozak nas, tvrdi klinički psiholog Charlie Heriot-Maitland, gura prema takvim ponašanjima kako bi – preživio. To je provokativna teza njegove knjige pod naslpvom !Controlled Explosions in Mental Health“.

„Ljudski mozak evoluirao je radi preživljavanja, a ne radi sreće ili unutarnjeg mira. Sve se svodi na zaštitu“, objašnjava Heriot-Maitland. To znači da će u svakoj nejasnoj ili dvosmislenoj situaciji mozak instinktivno prepoznati opasnost. Preživljavanje će imati prednost nad mentalnim blagostanjem. Taj se mehanizam razvio prije hiljadama godina i do danas se zadržao, dodatno pojačan jednostavnim evolucijskim procesima.

Naši opušteniji preci, oni najmanje paranoični članovi plemena, imali su najmanje šanse da prežive, vjerovatnije je bilo da ih proždere šum u grmlju koji „vjerovatno nije ništa“.

„Prirodna selekcija favorizirala je određeni stepen hiperbudnosti, sklonost precjenjivanju prijetnji“, kaže Heriot-Maitland. No svijet u kojem danas živimo više nije svijet naših predaka. Oni su se suočavali s pećinskim tigrovima, suparničkim plemenima i mamutima koje je trebalo loviti. Danas meso kupujemo u supermarketu, suparnik nam je kolega iz računovodstva, a tigrove gledamo isključivo na televiziji. Prijetnje su postale prizemnije i društvene: neodobravanje, odbacivanje, napuštanje, strah da ne budemo prihvaćeni. „Mnoga paranoična ponašanja koja su nekad imala smisla danas nas vode u samosabotažu“, ističe autor.

U knjizi ovaj psiholog, školovan u Oxfordu i s dvanaest godina iskustva u britanskom javnom zdravstvenom sistemu, ta ponašanja uspoređuje s kontroliranim eksplozijama. Naš mozak, objašnjava, ima svojevrsni tim pirotehničara koji aktivira manju eksploziju kako bi spriječio veću katastrofu. To je poput griženja noktiju umjesto dugotrajnog samoozljeđivanja; blage samokritike kao načina poboljšanja, umjesto stalnog slušanja osuđujućih i vrijeđajućih glasova, na granici shizofrenog ponašanja. „Važno je razumjeti da ova ponašanja mogu postati klinička, ali ona čine kontinuum, dio istog spektra“, objašnjava Heriot-Maitland. „Svi imamo mozak s pristranošću prema zaštiti, ali ti mehanizmi postaju snažniji i glasniji kako se gomilaju negativna iskustva.“ Razumijevanje tih procesa može nas učiniti ne samo tolerantnijima prema sebi, nego i empatičnijima prema osobama koje pate od teških mentalnih poremećaja.

Dok je pisao knjigu, Heriot-Maitland se povukao u malo selo na sjeveru Škotske, nadajući se da će mu radna izolacija pomoći da ispuni rokove. No selo se pokazalo prelijepim: spektakularne planinarske staze, zadivljujući pogledi i čak su knjige u kućici u kojoj je boravio odjednom djelovale neodoljivo. Šetao je mnogo više nego što je pisao, a tokom jedne takve neproduktivne šetnje sinulo mu je otkriće: odgađa pisanje knjige o odgađanju. Više od ironije, kaže autor, to je bila spoznaja. „Možete provesti sva istraživanja svijeta i napraviti bezbroj naučnih studija, ali to nije isto što i samosvijest. Možete intelektualno razumjeti te procese, ali oni se odvijaju na emocionalnoj, nesvjesnoj razini.“

Čemu onda služi njihovo prepoznavanje? Heriot-Maitland naglašava da njegova knjiga nije priručnik za samopomoć i ne nudi čarobna rješenja. Cilj joj je objasniti temeljne mehanizme mnogih problematičnih ponašanja i razumjeti njihovo porijeklo. „Na primjer, kod prokrastinacije“, objašnjava, „što sam bliže završetku nekog zadatka, to više odgađam. Možda zato što se približavam onome čega se bojim: da će moj rad biti ocijenjen, kritiziran ili proglašen bezvrijednim. Ako to shvatite, možete početi raditi s tim temeljnim strahovima.“

Osim psiholoških i praktičnih uvida, knjiga obiluje zanimljivim činjenicama i anegdotama. Autor, naprimjer, objašnjava zašto toliko ljudi voli horor-filmove, zabavne parkove i ekstremne sportove. „Oni nude savršenu ravnotežu između sigurnosti i rizika“, kaže. Riječ je o svojevrsnoj inokulaciji, sigurnoj pripremi za stresne i tjeskobne situacije koje se mogu pojaviti u stvarnom životu. „Vožnja roller coasterom je uzbudljiva i zabavna, ali vožnja automobila nizbrdo s otkazanim kočnicama bila bi čisti užas.“

Ovaj koncept uklapa se u teoriju prediktivne percepcije, prema kojoj naš unutarnji model svijeta nije sama stvarnost, već njezina interpretacija. Mozak ima ograničen kapacitet obrade informacija, pa analizira situaciju i popunjava praznine onim što pretpostavlja da se događa. Zato možemo pročitati riječ kojoj nedostaju slova ili razumjeti sliku slagalice iako joj nedostaju dijelovi. No za to su potrebna prethodna iskustva. Upravo zato su horor-filmovi tako učinkoviti: daju nam informacije o kontekstima koje nikada nismo iskusili. „Djeluju poput vakcine“, kaže Heriot-Maitland, „mala doza straha i neizvjesnosti priprema nas za velike količine oboje.“

Isti mehanizam, objašnjava, može stajati iza tzv. habituacijskih ponašanja, kada se osoba opsesivno vraća traumatičnim scenarijima. Iz perspektive mentalnog zdravlja to se smatra negativnim. „Ali vaš mozak možda koristi traumu kao vrstu treninga ili probe“, kaže autor. „Kao piloti koji prolaze simulaciju prije stvarnog leta.“ Evolucijski gledano, preci koji su katastrofizirali i unaprijed uvježbavali reakcije na prijetnje bili su spremniji kad bi se opasnost zaista pojavila.

Na prvi pogled moglo bi se učiniti da je evolucija nagradila gorčinu i da u svijetu nema užitka s ikakvom adaptivnom vrijednošću. No to nije tačno. Seks (izvan reproduktivne svrhe), alkohol i druge supstance oduvijek su imali hedonističku, društvenu i eskapističku funkciju. Problem nastaje kada se pretjerano koriste.

„Alkohol, seks, droge… ljudi ih koriste iz hedonističkih i društvenih razloga, ali i kako bi izbjegli neugodne emocije. I to djeluje“, kaže Heriot-Maitland. Te aktivnosti stvaraju otupljenost ili distrakciju, snažne senzacije koje potiskuju bolne osjećaje. Tijelo uči da to „funkcionira“ i potiče ponavljanje, sve dok se ne razvije ovisnost, destruktivan oblik izbjegavanja.

Kao i u prethodnim slučajevima, i ovdje postoji spektar: od blagih, povremenih loših navika do patološkog ponašanja. Knjiga Charlieja Heriot-Maitlanda fokusira se na one prve kontrolirane ispade koji sprječavaju veće slomove. Cilj je razumjeti njihovu evolucijsku ulogu, prepoznati njihovu zaštitnu funkciju, ali i osvijestiti štetu koju mogu nanijeti. „Ne želimo se boriti protiv tih ponašanja, ali ih ne smijemo ni umirivati i prepustiti im kontrolu nad našim životima“, zaključuje autor. „Najvažnije je shvatiti da uvijek imamo izbor.“

IZVOR: El Pais