Rođen je na današnji dan 1263. godine, u sjeni mongolskih osvajanja. Njegova borba protiv teoloških inovacija, sukobi s vjerskim autoritetima i smione fetve o vlasti i legitimnosti učinili su ga jednom od najutjecajnijih, ali i najspornijih figura islamske historije. Sedam stoljeća kasnije, njegovo naslijeđe i dalje oblikuje rasprave o vjeri, moći i povratku izvorima
Ibn Taimija (Taymiyyah) (1263–1328) jedna je od najutjecajnijih, ali i najkontroverznijih ličnosti islamske intelektualne historije. Njegovo ime, stoljećima nakon smrti, ostaje snažno prisutno u raspravama o vjeri, pravu, vlasti i odnosu između teksta i stvarnosti. Malo je učenjaka čije se naslijeđe toliko često priziva u savremenim ideološkim sporovima, a još je manje onih čije se djelo istovremeno čita kao povratak izvorima i kao radikalni izazov ustaljenim tradicijama.
Rođen u Harranu, gradu na sjeveru današnje Sirije, Ibn Taimija je poticao iz porodice hanbelijskih učenjaka. Njegovo djetinjstvo obilježeno je traumom mongolskih osvajanja: nakon pada Harrana, porodica se seli u Damask, tada jedno od najvažnijih intelektualnih središta islamskog svijeta. Upravo taj kontekst, svijet koji se raspada pod naletom vanjskih osvajanja i unutarnjih kriza, duboko je oblikovao njegovu misao. Za Ibn Taimiju, teološka pitanja nikada nisu bila apstraktna; ona su bila odgovor na stvarne historijske lomove.
Već u ranoj mladosti stekao je reputaciju izuzetnog učenjaka. Njegovo znanje obuhvatalo je tefsir, hadis, fikhsko pravo, teologiju, ali i filozofiju, koju je poznavao dovoljno temeljito da bi je mogao kritikovati iznutra. Bio je duboko ukorijenjen u hanbelijskoj pravnoj školi, ali se nije ustručavao da ospori autoritete vlastite tradicije ako je smatrao da su se udaljili od Kur’ana i sunneta. Upravo ta kombinacija erudicije i intelektualne neposlušnosti činila ga je opasnim u očima mnogih savremenika.
Središnja ideja Ibn Taimijine misli bila je povratak izvornom islamu prvih generacija (salaf), ne kao romantičnom idealu prošlosti, već kao normativnom mjerilu za sadašnjost. Oštro je kritizirao ono što je smatrao teološkim inovacijama (bid‘a), posebno u spekulativnoj teologiji (kelamu) i filozofiji inspiriranoj Aristotelom. Za razliku od mnogih učenjaka svoga doba, odbacivao je pokušaje da se Božiji atributi tumače alegorijski kako bi se uklopili u racionalističke sisteme. Smatrao je da takva praksa vodi udaljavanju od jasnog značenja Objave.
Njegov odnos prema sufizmu bio je složen i često pogrešno pojednostavljivan. Ibn Taimija nije odbacivao sufizam kao takav; naprotiv, priznavao je duhovnu vrijednost ranih sufijskih autoriteta. Međutim, bio je beskompromisan kritičar praksi koje je smatrao praznovjernim, poput pretjeranog kulta svetaca ili traženja posredništva kod mrtvih. Ta kritika dovela ga je u direktan sukob s utjecajnim religijskim krugovima u Damasku i Kairu.
Jednako kontroverzan bio je i njegov politički stav. Tokom mongolske vladavine nad dijelovima islamskog svijeta, Ibn Taimija je izdao poznate fetve u kojima je tvrdio da mongolski vladari, iako formalno muslimani, ne vladaju prema šerijatu i stoga nemaju legitimitet. Time je razbio dotadašnju pretpostavku da je sama izjava islama dovoljna za političku legitimnost. Ove ideje kasnije će imati dugotrajan i ambivalentan utjecaj, jer su ih različiti pokreti tumačili na radikalno različite načine.
Zbog svojih stavova Ibn Taimijaje više puta bio zatvaran. Zatvori u Damasku i Kairu postali su mjesta njegovog najintenzivnijeg intelektualnog rada. Upravo u zatvoru napisao je neka od svojih najpoznatijih djela, uključujući traktate o vjerovanju, pravu i duhovnosti. Umro je u damaskom zatvoru 1328. godine, a njegova dženaza okupila je, prema savremenim izvorima, desetine hiljada ljudi, znak da je, uprkos svim kontroverzama, uživao ogromnu popularnost među običnim svijetom.
Historijsko naslijeđe Ibn Taimije izuzetno je slojevito. U osmanskom periodu njegova djela su bila prisutna, ali često marginalizirana u odnosu na dominantne pravne i teološke škole. U 18. i 19. stoljeću, međutim, njegovi tekstovi doživljavaju novu recepciju, posebno kroz reformističke pokrete koji su tražili “čišćenje” islama od kasnijih slojeva tradicije. U savremenom dobu, njegovo ime se često instrumentalizira, ponekad kao simbol puritanskog reformizma, ponekad kao opravdanje za rigidne i nasilne interpretacije koje s njegovim originalnim djelom imaju malo veze.
Ibn Taimija je prije svega figura koja pokazuje koliko je islamska intelektualna tradicija bila dinamična, konfliktna i duboko povezana s političkom stvarnošću svog vremena. On nije bio ni izolirani fanatik, ni jednostavni “otac” savremenih ideologija. Bio je učenjak koji je živio u vremenu krize i na tu krizu odgovarao mišlju koja je bila istovremeno ukorijenjena u tradiciji i radikalno kritična prema njoj.
