Donald Trump gradi svjetski poredak u kojem sila zamjenjuje pravila, a Sjedinjene Države uzimaju ono što žele od slabijih. Od Latinske Amerike i Venecuele do Grenlanda i Tajvana, povratak Monroeove doktrine i otvoreno ignorisanje međunarodnih normi prijete novom, hobzijanskom dobu globalne politike

Godinu dana nakon početka svog drugog mandata, Donald Trump je nesumnjivo najrevolucionarniji američki predsjednik u novijoj historiji. U početku je „America First“ mogla djelovati kao izolacionistička pozicija (naročito s obzirom na Trumpovu MAGA bazu), ali je sada jasno da ona u sebi sadrži hobzijanski pogled na svijet, prema kojem moćne Sjedinjene Američke Države uzimaju ono što žele od onih koje smatraju slabima.

Iz te perspektive, malo je vjerovatno da će se SAD vojno sukobiti s uporedivim državama poput Kine ili s nuklearnim silama kao što su Rusija ili Sjeverna Koreja. Umjesto toga, nadmetat će se s drugim supersilama za resurse i napredne tehnologije kako bi spriječile da ih one prestignu. Najvjerovatnije će Trump u pravilu izbjegavati dublje intervencije u sfere utjecaja tih država, sve dok one ostaju izvan onoga što on smatra američkom teritorijom.

Problem je u tome što, prema Trumpovom viđenju, one u tome ne ostaju. Prisustvo Kine u Latinskoj Americi sve se češće doživljava kao strateška prijetnja. Kina je uložila milijarde dolara u Brazil, uključila Kolumbiju u svoju Inicijativu Pojas i put te snažno investirala u proizvodnju litijskog hlorida u Argentini, ključne komponente za proizvodnju baterija. Osim toga, Kina je zamijenila soju koju je ranije kupovala od američkih izvoznika time što sada od Brazila kupuje dvostruko veće količine, a peruanska luka Chancay postala je središte njene logistike u regionu.

Azijska sila je do 2025. godine povećala elektronsku trgovinu s Latinskom Amerikom za gotovo 50 posto i pritom povezala digitalnu infrastrukturu sa svojim ciljevima u oblasti suvereniteta nad podacima, kibernetičke sigurnosti i širenja nadzornih kapaciteta. Peking je također značajno proširio svoje vojno prisustvo na kontinentu kroz prodaju oružja, programe obuke i strateška savezništva, naročito s Venecuelom.

Ideja da kinesko prisustvo u Latinskoj Americi predstavlja prijetnju Sjedinjenim Državama potječe iz stare doktrine. Još 1823. godine Monroeova doktrina je utvrdila da je zapadna hemisfera pod kontrolom SAD-a i da će svaka strana intervencija u Amerikama biti smatrana neprijateljskim činom. Od tada se gotovo trećina od blizu 400 američkih intervencija širom svijeta dogodila upravo u Latinskoj Americi, gdje su Sjedinjene Države rušile vlade koje su smatrale suprotnima svojim interesima, često koristeći metode koje su kasnije međunarodni sudovi proglasili nezakonitim.

Godine 2013. tadašnji američki državni sekretar John Kerry objavio je da je „era Monroeove doktrine“ završena i da će SAD Latinsku Ameriku posmatrati kao partnera, a ne kao sferu utjecaja. Danas se taj stav promijenio: Trumpova administracija se u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji za 2025. obavezala da će „obnoviti i provoditi“ Monroeovu doktrinu. Time je otvoren put za napad na Venecuelu i otmicu njenog predsjednika Nicolása Madura.

Maduro je diktator koji je pokrao predsjedničke izbore 2024. godine, uništio venecuelansku ekonomiju i kršio ljudska prava vlastitog naroda. Ipak, američka intervencija ima malo veze s „oslobađanjem“ Venecuele od te „tiranije“. Po toj logici, postoji mnogo više diktatora koje bi trebalo svrgnuti, a Trump je, međutim, više zainteresiran za aneksiju Grenlanda.

Trump zapravo nije naročito zainteresiran ni za promjenu režima u Venecueli. Vjerovatno smatra da su dvojica opozicionih lidera, Edmundo González i dobitnica Nobelove nagrade za mir María Corina Machado, preslabi i previše liberalni da bi bili lojalni poslušnici. Umjesto njih, potpredsjednica Delcy Rodríguez preuzela je ulogu privremene predsjednice, a njeno iskustvo u povlađivanju Kini i Rusiji moglo bi se, po svemu sudeći, prenijeti i na Sjedinjene Države.

Iako Nacionalna sigurnosna strategija ne spominje izričito Venecuelu, ona ne ostavlja nikakvu sumnju u Trumpove namjere. Sjedinjene Države, navodi se, neće dozvoliti „nehemisferskim konkurentima“ da raspoređuju „trupe ili druga prijeteća sredstva, niti da posjeduju ili kontrolišu vitalne strateške resurse u našoj hemisferi“. Trump želi osigurati da SAD kontrolišu ogromna bogatstva Venecuele, počevši od najvećih svjetskih rezervi nafte.

Do sada je Kina preuzimala oko 80 posto godišnjeg izvoza venecuelanske nafte. Jedan od kupaca preostalih 20 posto, po sniženim cijenama, bila je Kuba. Kontrola nad venecuelanskim naftnim sektorom za SAD ima više prednosti: otvara prostor za američke naftne kompanije, uskraćuje Kini izvor energije i dodatno slabi ionako krhku kubansku ekonomiju.

Naravno, Trump bi volio da bude predsjednik koji će okončati kubanski režim, ne samo zato što bi mu to donijelo mnogo političkih poena u velikoj kubansko-američkoj zajednici. Državni sekretar Marco Rubio čak je nagovijestio da bi Trump mogao napasti Kubu, dok je kolumbijski predsjednik Gustavo Petro također dobio prijetnje od Trumpove administracije zbog svoje oštre kritike američkih intervencija u Latinskoj Americi.

Osim nafte, Venecuela raspolaže velikim zalihama kritičnih minerala, uključujući rijetke zemne elemente, ključne za brojne visokotehnološke industrije. Ako Sjedinjene Države uspiju preuzeti kontrolu nad njima, mogle bi oslabiti kinesku dominaciju u tim lancima snabdijevanja.

Trumpova opsesija preuzimanjem mineralnog bogatstva drugih zemalja ne završava se na Venecueli. Prošle godine Washington je zastrašivanjem prisilio Ukrajinu da potpiše sporazum kojim se obavezuje da će dijeliti prihod od buduće prodaje svojih mineralnih i energetskih resursa sa SAD-om, navodno kako bi nadoknadila američke troškove odbrane. Sada je Grenland u predsjednikovom fokusu, jer posjeduje najveće neiskorištene rezerve rijetkih zemnih elemenata na svijetu.

Trump tvrdi da Sjedinjene Države žele projicirati sliku snage kako bi „povratile poštovanje“. Mnogi lideri spremni su mu u tome udovoljiti u nadi da će nešto dobiti zauzvrat. Argentinski predsjednik Javier Milei, među ostalima, pozdravio je napad na Venecuelu. Krajnje desne „patriotske“ stranke u Evropi, koje Nacionalna sigurnosna strategija otvoreno hvali, također su izrazile zadovoljstvo intervencijom.

Do sada bi trebalo biti jasno da Trumpu nije za vjerovati. Evropski saveznici to shvataju jer se suočavaju s mogućnošću da će morati braniti Grenland. I María Corina Machado, koja je svoju Nobelovu nagradu posvetila Trumpu u nadi da će srušiti Madurov režim, sada to shvata – našla se na margini. Strah, mržnja i nepovjerenje ne rađaju poštovanje.

Operacijom u Venecueli Trump je otvoreno pozvao Kinu da napadne Tajvan, dok je istovremeno opravdao rusku invaziju na Ukrajinu. Također je postavio temelje za daljnje nezakonite vojne akcije Washingtona u Latinskoj Americi i drugdje. Ako svijet želi izbjeći svitanje nove hobzijanske ere u međunarodnim odnosima, same osude nisu dovoljne. Stare i nove sile, poput Njemačke, Indije i Japana, moraju zajednički djelovati kako bi ponovo potvrdile i provodile norme ponašanja.

(Thomas Hobbes (1588–1679) bio je engleski filozof i jedan od utemeljitelja moderne političke teorije. Najpoznatiji je po djelu „Leviathan“, u kojem opisuje stanje bez zakona i nadređene vlasti kao rat svih protiv svih, gdje vlada strah, sila i goli interes. Prema Hobbesu, samo snažna vlast može spriječiti haos i osigurati red zbog čega se pojam hobzijanski danas koristi za svijet u kojem nema pravila, već dominira moć jačeg.)

Shlomo Ben-Ami je bivši ministar vanjskih poslova Izraela, potpredsjednik Međunarodnog centra za mir u Toledu i autor knjige Proroci bez časti: borba za mir u Palestini i kraj rješenja s dvije države, ovaj je komentar objavio El Pais