Više od hiljadu godina nakon što je nestala, izgubljena prijestonica ponovo se nazire u reljefu istočno od Kordobe. Zahvaljujući LiDAR tehnologiji, istraživači sada vjeruju da je moćna Medina Alzahira zauzimala čak 120 hektara, tek dvanaest kilometara od slavne kordobske džamije, otvarajući novo poglavlje u razumijevanju urbanog i političkog vrhunca Al-Andalusa

Španci ga zovu Almanzor, u stvari je al-Mansur, „Pobjedonosni“. Bio je simbol autoriteta i vojne nadmoći u kasnoj fazi hilafeta Kordobe. Kao stvarni vladar u ime slabog halife Hišam II, Al Mansur je krajem 10. stoljeća izgradio sistem vlasti koji je gotovo cijeli Pirinejski poluotok doveo pod muslimansku kontrolu, uz dijelove Magreba. Kršćanske kraljevine Leóna, Kastilje i Navare, kao i katalonske grofovije, bile su potisnute na uzak sjeverni pojas i izložene stalnim vojnim pohodima, često prisiljene i na plaćanje godišnjeg danka.

U tom kontekstu demonstracije moći, Al Mansur je 978. godine odlučio podići novi politički i administrativni centar koji bi simbolizirao njegovu prevlast. Tako je nastala Medina Alzahira (Madīnat al-Zāhira, „Cvjetajući grad“), smještena na desnoj obali rijeke Guadalquivir. Napustivši dotadašnji dvorski kompleks Medina Azahara (Madīnat al-Zahra), Al Mansur se s porodicom i cijelim dvorskim aparatom preselio u novi raskošni grad, koji je ubrzo postao drugo administrativno središte hilafeta.

Medina Alzahira doživjela je kratku, ali intenzivnu historiju. Nakon Al Mansurove smrti 1002. godine, grad je opstao tek nekoliko godina. U vihoru unutrašnjih sukoba, 1009. godine bio je opljačkan i potpuno uništen, a njegova tačna lokacija vremenom je pala u zaborav, pretvorivši se u jednu od najvećih topografskih enigmi srednjovjekovne Andaluzije.

Sada, više od hiljadu godina kasnije, nova tehnologija i interdisciplinarni pristup nude uvjerljive odgovore. Istraživač sa Univerzitet u Kordobi, profesor Antonio Monterroso Checa, objavio je studiju u časopisu Meridies u kojoj, koristeći LiDAR tehnologiju, locira izgubljeni grad na istoku Kordobe, u blizini naselja Alcolea, svega dvanaest kilometara od Mezquita u Kordobi.

LiDAR senzori, koji pomoću laserskih impulsa stvaraju precizne trodimenzionalne modele reljefa, omogućili su analizu terena uprkos vegetaciji i kasnijim ljudskim intervencijama. Na osnovu digitalnih modela elevacija, izrađenih iz podataka Instituto Geográfico Nacional, Monterroso Checa je identificirao niz anomalija u reljefu koje se protežu duž više od 1.200 metara.

Prema njegovim nalazima, Medina Alzahira zauzimala je površinu od oko 120 hektara, gotovo identičnu onoj koju je imala Medina Azahara na suprotnoj strani Kordobe. Riječ je o prostoru u kojem se mogu razaznati tragovi složenog urbanog tkiva: terasasto raspoređeni kompleksi, pravilne pravougaone i kvadratne građevine, ali i strukture koje odstupaju od stroge ortogonalne mreže, prilagođavajući se terenu i orijentirajući se prema jugoistoku.

Posebno je značajno to što se lokacija podudara s ranijim pretpostavkama iz 2023. godine, koje su već ukazivale na istočni rub Kordobe kao vjerovatno mjesto Al Mansurovog grada. Područje poznato kao Cabezos de las Pendolillas dokumentirano je još od 15. stoljeća, a tokom kasnijih vjekova služilo je kao dehesa, pašnjak u okviru kraljevskog posjeda. Tu su se, još od vremena Filipa II, nalazile i Kraljevske ergele, što dodatno objašnjava zašto prostor nikada nije bio intenzivno urbaniziran.

Za razliku od brojnih ranijih hipoteza o lokaciji Medine Alzahire, Monterrosova studija se izdvaja po osloncu na mjerljive, provjerljive fizičke podatke. Kako sam autor ističe, riječ je o prvoj od ukupno dvadeset i dvije dosad iznesene teorije koja nudi čvrstu empirijsku osnovu za novu fazu istraživanja.

Ako se ovi nalazi potvrde arheološkim iskopavanjima, izgubljeni grad Al Mansura mogao bi ponovo ući u historiju, ne samo kao simbol političke moći Al-Andalusa, već i kao jedan od najvećih urbanističkih projekata islamske Evrope, skriven stoljećima na rubu Kordobe.

IZVOR: La Vanguardia