Dokumentarni film „Fotografkinja i rat“ vraća u fokus život, rad i nerazjašnjenu smrt jedne od najvažnijih ratnih fotografkinja našeg vremena, Anje Niedringhaus. Film je televizijsku premijeru doživio 12. januara na ARD-u. Više od deset godina nakon njenog ubistva u Afganistanu, dokumentarac ne nudi samo retrospektivu izuzetnog profesionalnog opusa, od Bosne i Hercegovine do Iraka i Afganistana, nego otvara i ključno pitanje odgovornosti za njenu smrt

Ona je odlazila na mjesta koja su drugi izbjegavali. „Oružani sukobi su mi i dalje nenormalni. I upravo tako ih i fotografiram“, govorila je njemačka fotoreporterka Anja Niedringhaus. Kada bi izgubila taj osjećaj nenormalnosti, vjerovala je, ne bi više smjela raditi svoj posao. Nekada se, kako je priznavala, oslanjala na sreću, ali s godinama je sve više računala na razum. „Ubijeni fotograf nikome ne koristi“, govorila je. Iza te rečenice stajala je profesionalna filozofija izgrađena u ratovima, među civilima, na linijama fronta, ali i u trenucima tišine koji su često bili jednako opasni kao i granatiranje.

Niedringhaus je odrasla s dvije sestre u Höxteru u Vestfaliji, gdje je još kao učenica radila za jedne novine. Nakon kraće epizode u Göttinger Tageblattu, izgradila je karijeru u European Pressphoto Agency (EPA). U jednom intervjuu ispričala je da je agenciji bilo potrebno mnogo hrabrosti da je, nakon izbijanja rata u Jugoslaviji početkom 1990-ih, pošalje u ratnu zonu. Fotožurnalizam je, govorila je, „muška domena“, u kojoj se žene moraju snažnije dokazivati.

Niedringhaus je pripadala generaciji ratnih fotoreportera čije je profesionalno formiranje započelo raspadom Jugoslavije. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu radila je kao fotografkinja European Pressphoto Agency (EPA) i izvještavala iz zemlje koja je postala simbol urbane opsade, sistematskog nasilja nad civilima i raspada dotadašnjih evropskih iluzija o ratu kao nečemu udaljenom i “tuđem”.

U Sarajevu, ali i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, njena kamera bila je usmjerena na ljude, ne na vojnu koreografiju. Nisu je zanimali herojski kadrovi ni ratna ikonografija, već iscrpljena lica civila, djeca u skloništima, žene koje u redovima čekaju vodu ili hljeb, pogledi onih koji su naučili da žive s granatama.

U Sarajevu je dijelila svakodnevicu grada pod opsadom, krećući se istim ulicama, istim rutama i istim rizicima kao i njegovi stanovnici. Njene fotografije iz Bosne obilježene su svjesnim odbijanjem da se nasilje estetizira ili normalizira. Rat je za nju ostajao poremećaj, a fotografija sredstvo svjedočenja, ne objašnjavanja ili opravdavanja. Upravo je Bosna i Hercegovina bila jedno od formativnih iskustava koje je trajno odredilo njen etički odnos prema ratnom novinarstvu: uvjerenje da fotograf mora biti blizu ljudi koje snima, ali nikada iznad njih.

Iz balkanskih ratova njen profesionalni put vodio je dalje, u Palestinu, Afganistan, Kuvajt i Irak. Godine 2002. prešla je u međunarodnu fotoagenciju Associated Press (AP), za koju je izvještavala i tokom američke invazije na Irak. Kao ugrađena novinarka bila je na prvoj liniji fronta tokom ponovnog zauzimanja Faludže. „Svake noći smo spavali u drugim kućama, gotovo da nije bilo hrane“, prisjećala se kasnije. Za rad iz Iraka, 2005. godine, dobila je Pulitzerovu nagradu zajedno s devet kolega iz AP-a, kao prva njemačka fotografkinja kojoj je dodijeljeno to najuglednije novinarsko priznanje.

No rat u Afganistanu, kojem se vraćala iznova, pokazao se kao njena posljednja profesionalna stanica. Dok su mnogi fotoreporteri i novinari s vremenom napuštali zemlju, ona je odlučila ostati. U Kandaharu je bila ranjena u napadu ručnim bombama, ali ni tada nije odustala. Afganistan je, poput Bosne ranije, za nju bio prostor u kojem se lomila sudbina civila između lokalnih sukoba, međunarodnih intervencija i korumpiranih institucija.

Četvrtog aprila 2014. godine, dan uoči predsjedničkih izbora u Afganistanu, Anja Niedringhaus ubijena je u provinciji Host. Zajedno sa svojom kolegicom iz Associated Pressa, kanadskom novinarkom Kathy Gannon, putovala je automobilom kada je na jednom punktu afganistanskih sigurnosnih snaga policajac otvorio ciljanu vatru. Niedringhaus je poginula na licu mjesta, dok je Gannon teško ranjena, ali je preživjela.

Posebnu težinu u razumijevanju života i smrti Anje Niedringhaus ima dokumentarni film „Die Fotografin und der Krieg/Fotografkinja i rat“, autorâ Sonye i Yuryja Winterberga, koji je snimljen više od deset godina nakon njenog ubistva. Film ne funkcionira kao klasična biografska posveta, nego kao istraživački dokument koji istovremeno prati profesionalno stvaralaštvo višestruko nagrađivane fotografkinje i otvara pitanje odgovornosti za njenu smrt.

Oslanjajući se na dugogodišnja istraživanja, svjedočenja kolega, analitičara i aktera uključenih u afganistanski kontekst, dokumentarac sistematski razmatra okolnosti atentata u provinciji Host i dovodi u pitanje službenu verziju prema kojoj je riječ o izoliranom činu jednog islamističkog ekstremiste. Film sugerira da je Niedringhaus stradala u znatno širem političko-sigurnosnom okviru, obilježenom infiltracijom ekstremističkih struktura u afganistanske sigurnosne snage, kompromisima vlasti i svjesnim izbjegavanjem dublje istrage.

“Fotografkinja i rat” ključni je izvor za razumijevanje ne samo njene smrti, nego i sistemskih rizika kojima su ratni novinari izloženi, čak i onda kada formalno djeluju pod zaštitom države i međunarodnih misija.

Film je premijerno prikazan u oktobru 2025. godine na filmskom festivalu u Kölnu a prvi put je emitovan na kanalu Das Erste 12. januara 2026. godine.

Napadač koji je ubio Niedringhaus, prema dostupnim podacima, bio je obučen u terorističkom kampu u Pakistanu i nikada nije smio biti primljen u policiju. Sat vremena prije atentata, ona ga je čak fotografirala. Tokom ispitivanja, izjavio je da je napad izvršio iz osvete za NATO napad na njegovo rodno područje, u kojem su poginuli civili.

Ipak, kako sugerira dokumentarac, istraga je ostala ograničena. Postoji ozbiljna sumnja da se afganistansko tužilaštvo nije željelo sukobiti s Hizb-i Islamijem i njegovim vođom Gulbuddinom Hekmatyarom, nekadašnjim saveznikom Zapada protiv sovjetske okupacije, a kasnije simbolom razaranja Kabula i hiljada civilnih žrtava.

Kada se Hekmatyar 2017. godine vratio iz egzila u Pakistan i postigao sporazum s afganistanskom vladom, pripadnici njegove organizacije pušteni su iz zatvora. Među njima se, kako je kasnije utvrđeno, nalazio i ubica Anje Niedringhaus. Taj podatak dodatno je produbio sumnje da politički kompromisi i kalkulacije stoje u pozadini nedovoljno rasvijetljene odgovornosti za njenu smrt.

Ono što je ostalo iza Anje Niedringhaus nisu samo nagrade i naslovnice koje je ispunila svojim fotografijama. Ostalo je i pitanju koje njena smrt i danas postavlja: koliko su novinari i fotoreporteri zaista zaštićeni u ratovima koje svijet istovremeno želi vidjeti, ali i zaboraviti. Prema podacima Reportera bez granica, samo tokom 2025. godine širom svijeta ubijeno je 67 novinara na radnom zadatku.

Njen rad u Bosni i Hercegovini, Afganistanu i drugim ratnim zonama ostaje trajno svjedočanstvo jedne profesije koja, uprkos opasnostima, insistira na pogledu koji ne skreće. Fotografija Anje Niedringhaus nije tražila objašnjenje rata, ona je zahtijevala da se rat vidi.

IZVOR: Bosna.hr, Der Standard