Bobovac, ostaci kraljevskog grada – tvrđave i kraljevskog dvora, u kojem se u davna vremena čuvala kruna bosanskih kraljeva, i u kojem je kraljevska grobnica, okružen je selima Dragovići, Mijakovići i Juse. Ta sela su prirodno vezana za Bobovac. Iako mještani godinama nisu bili svjesni kakvo blago naše povijesti se nalazi u njihovoj avliji.

Smješten na teško pristupačnom terenu u samom srcu Bosne, Bobovac je bio neosvojiva tvrđava srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva. Kako je nekada bio izazov za neprijateljske vojske, danas je, istina u mnogo manjoj mjeri, izazov i za posjetioce.

Do Bobovca se dolazi iz dva pravca – iz Vareša i Kaknja. Oba puta su dijelom makadamska, kamionima pravljena, za putnička auta ne baš prilagođena. Ali onaj ko krene, i stigne u Bobovac, jer u Bobovac se ne ide onako usput, nego samo s jasnom namjerom. Dokaz je to i 15.000 ljudi godišnje koji ga posjete.

Bobovac, ostaci kraljevskog grada – tvrđave i kraljevskog dvora, u kojem se u davna vremena čuvala kruna bosanskih kraljeva, i u kojem je kraljevska grobnica, okružen je selima Dragovići, Mijakovići i Juse. Ta sela su prirodno vezana za Bobovac. Iako mještani godinama nisu bili svjesni kakvo blago naše povijesti se nalazi u njihovoj  avliji.

“Nisu nama naši stari nešto puno pričali o tome. A ni u školi nismo učili, znate kako je to bilo u vrijeme komunizma. O našoj historiji nismo ništa učili”, priča jedan od mještana.

Danas, mnogo više znaju o Bobovcu. Turisti svakodnevno prolaze kroz Dragoviće. Ali rijetko se ko zaustavi. Samo da nešto upita. A ni u selu nema nekog posebnog sadržaja za turiste.

Selo je predivno, na lijepom položaju, a u njemu je mnogo starih kuća autentične bosanske seoske arhitekture, građenih od drveta i zemlje. Mnoge su u oronulom stanju, čekaju da neko dođe i shvati kakvo blago se krije u tim drvenim i zemljanim zidovima.

“Ma da ti pravo kažem, mi smo ti umorni od života, evo, ne znam đe mi je prošlo 30 godina života, u ratu, radeći kod privatnika… Ne znam đe su mi prošle te godine”, kaže jedan mještanin te objašnjava da omladina samo završi školu i ode. U selu su ostali samo mi ove malo starije generacije od 70. do 76. godišta. Sve otišlo. Oni što su ostali, idu na posao a poslije posla, ako stignu, bave se stočarstvom i poljoprivredom, za sebe. Ne može ni nešto prodati, žale se, do Vareša je 30 kilometara, do Kaknja 20, put loš, a ni prodavnice nema u selu.

“Kad dođe čovjek ovdje kaže: ‘đe je živila Katrina’, pukne se po čelu i vrati”, kaže Galib Numanović. Nema ovdje ni nekog sadržaja koji bi turiste privukao da se zaustave u selu, ako nekoga nešto zanima, zaustavi se, upita i nastavi svojim putem, pričaju mještani.

“A nismo mi ni navikli na to, mi smo navikli da ‘tegačimo’”, kaže Galib ne silazeći sa traktora spremnog za jesenje oranje. Pričaju da nemaju ni neku potporu da urede apartmane, uvedu nekakve turističke sadržaje, jer svi su oni zaposleni kod “privatnika”, ni kredit za njih nije dostupna opcija.

ŠKOLA ZA JEDNO DIJETE

Sami se, kažu, snalaze, rade, vode djecu u školu u Vareš, i čekaju dan kada će djeca narasti i otići. A ni djece nema mnogo, tek četvero-petero ih ide u Vareš u školu.

A u njihovoj seoskoj školi, do petog razreda, još je teža situacija. Od prvog do petog razreda u školi je samo jedan učenik, a pet zaposlenih.

“Kad smo mi išli u školu u jednom odjeljenju bilo je 35 učenika, i tako svako odjeljenje. Sad je sve prazno”, kaže Galib pokazujući na kuće u kojim nema nikoga. Odeslili u Kakanj, Vareš, Sarajevo…

Autentična arhitektura je sačuvana do današnjih dana, srećom, u ratu nije bilo rušenja kuća, ali nagriza ih zub vremena i napuštenosti. A narod gostoljubiv, razgovorljiv, spreman ostaviti sve poslove da kahvu popije s putnikom namjernikom. U drugom selu, ni dva kilometra dalje, smjestili su se Mijakovići. Kao iz bajke. Lijepe bosanske kuće ovdje su prepoznate kao potencijal za razvoj turizma. Nije ni čudo da je na listi najljepših sela u Bosni, ali i svijetu. Zahvaljujući prije svih Šabanu Ibrišimoviću. Direktoru Turističke zajednice Zeničko-dobojskog kantona i vijećniku u Općinskom vijeću Vareš.

Jedan od uslova da bi neko selo bilo razmatrano kao najljepše, priča Šaban, mora imati kulturno-historijski spomenik: “Mi srećom, eto, imamo Bobovac prijestolni grad, maltene u avliji”. Drugi kriterij je autentična seoska arhitektura, a u Mijakovićima su sačuvali starobosansku gradnju, kulturu, tradiciju, imaju riješenu svu komunalnu infrastrukturu i imaju prilično dobro sačuvano prirodno naslijeđe. “I što je najvažnije, sačuvali smo narod u selu, svaka kuća ima barem dva člana, a ima više od 100 domaćinstava”, priča Šaban.

Od starih autentičnih bosanskih kuća u Mijakovićima nema mnogo oronulih, samo dvije, sve ostale su restaurirane. Građevinski materijal koji su njihovi preci imali na raspolaganju je drvo, sedra i kamen. Na temeljima tih starih kuća kroz generacije su građene nove.

“Prvo su bile drvene kuće, drvo se sjeklo u januaru, ručno se tesalo i rezalo, tako da imamo u kućama ovdje drveta starog po 300 godina pogotovo ovamo u zaseoku Kolakovići. Tada raja nije išla iz sela, nije bilo školovanih i nisu odlazili. U onom socijalističkom periodu nije bilo novca da se grade kuće od savremenih građevinskih materijala nego su se restaurirale stare kuće i tako su sačuvale svoju autentičnost. S prelaza sa 20. na 21. stoljeće te su kuće, kako se počeo razvijati turizam, postale atrakcija i ja sam jedan od krivaca za to, za razvoj ruralnog turizma. Išao sam od čovjeka do čovjeka, od sijela do sjela i govorio ljudi nemojte rušiti ove kuće, ko ima para neka restaurira. U međuvremenu je bila ekonomska migracija, mladi se odškolovali i otišli, cijela jedna generacija je stasala u Sarajevu, Ilijašu, Visokom, Kaknju… Sada polahko te generacije, ljudi od 30 godina, su uhvatile taj globalni preokret razvoja turizma počeli se vraćati u svoja mjesta i restaurirati kuće. Recimo kuću do mene kupila je jedna kompozitorica iz Beča, Elma Bešlić Gal. Ona je sve restaurirala, napravila tri apartmana, ima klavir iz bečke filharmonije tu iz 1909. godine. Tako se sačuvala starobosanska gradnja”, priča Šaban.

Prošlog ljeta je, priča Šaban, kod nje bilo pet kompozitora, doktora nauka. Oni su komponovali duhovnu muziku iz srednjovjekovnog perioda koja asocira na Bobovac i život ovdje, i svakodnevnicu. Devedeset dana su oni bili tu. Onda su ovdje održali pet koncerata ovdje. Kuću je registrovala kao umjetničku rezidenciju. Sad je registrovala fondaciju za kulturu i istraživanje. Ona i njena tri sina prijavili su prebivalište ovdje.

ROMANTIČNE NOĆI U MIJAKOVIĆIMA

Nekoliko međunarodnih organizacija je pomagalo ljudima ovdje da registruju ruralna domaćinsta da opreme sobe, da na svakom spratu imaju kupatilo. Šaban u svojoj kući ima apartman sa sedam ležajeva. Dolaze turisti tokom ljeta i jeseni najčešće, pa čak i zimi poneko. Često dolaze organizirane ture, turisti koji dođu u Sarajevo ili Visoko organizirano dođu na Bobovac, a Šabanova porodica za organizirane ture priprema hranu. Znaju napraviti obroke i za 100 gostiju.

Mijakovići su ove godine bili domaćini romantičnih noći Svjetske federacije najljepših sela. Imali su koncerte, između ostalih, Armina Muzaferije, bili su tu pjesnici, muzičari, kulturno-umjetnička društva, dizajneri. Bilo je zaista fascinantno, kaže Šaban.

Naši stari, govori Šaban, nisu pričali o Bobovcu, o historiji, to su bili radnici koji su radili i živjeli od danas do sutra. Nekako se uvijek smatralo “to je hrvatsko, nije naše”. Ljudi nisu znali historiju. Bobovac je proglašen nacionalnim spomenikom 2002. godine.

“Odmah smo krenuli u osnivanje Udruženja Čuvari bosanske krune Bobovac, radi sramote, da se na Bobovcu zabrani ispaša krupne i sitne stoke. Ja se dignem prvi da to zabranim. Pa onda pričaj s ljudima, objašnjavaj šta imamo u avliji. Prvo smo očistili od stoke, pa od smeća, onda od vegetacije, sredili staze, postavili klupe, kante za smeće, napravili suvenirnicu. Ljudi su onda počeli masovno dolaziti”, kaže Šaban, koji se pored svih aktivnosti bavi uzgojem šljive, ima oko 800 stabla čačanke na četiri lokacije, godišnje ubere 15-20 tona šljive. Bavi se i pčelarstvom. Ima nešto stoke i malu vodenicu, jedinu funkcionalnu o ovom okruženju.

U njegovom gazdinstvu pije se domaći sok, jede domaći džem i med, sve je domaće. Posao vodi zajedno sa suprugom, sinom i snahom.

Dok nam pokazuje selo, stare kuće, voćnjake i vodenicu, dole niže se ukazuje džamija. Vrlo lijepa. Sa munarom od sedre. Izgrađena 80-ih godina, danas se u njoj klanja samo džuma, te održava vjerska pouka subotom i nedjeljom. Nemaju stalnog imama.

Zanimljiva priča u vezi džamije je ta da je nekada davno u Dragovićima izgrađena džamija, u turskom vaktu. Kada je ta džamija dotrajala, odlučeno je je da se izgradi nova u Jusama, zaseoku između Dragovića i Mijakovića, originalni alem sa prve džamije u Dragovićima, prenesen je na džamiju u Jusama. Ta džamija je danas napuštena i oronula, ali njeni zidovi od drveta i blata i dalje stoje uspravno iako je krov provaljen i prokišnjava, a drvena munara koja izbija iz sredine krova, u vrhu je nakrivljena. Ta džamija je izgrađena 1936. godine. Smatrajući da je dotrajala, nova je napravljena u Mijakovićima 80-ih godina, a alem sa džamije u Jusama prenijet je na novu džamiju.

Tužno je kako propada, a rijetki je primjer drvene džamije sa drvenom munarom iz krova.

“Tražio sam službeni dokument da utvrdim da li je pod zaštitom. Nije. Mogla bi se popraviti, šteta je, ali šta je tu je”, kaže Šaban.

Do kraljevskog grda Bobovca iz Mijakovića nema ni 15 minuta pješačenja. Do platoa sa grobnom kapelom stiže se kamenom stazom.

Enijad Sarač iz Kulturnog centra Vareš svakom posjetiocu na raspolaganju je da s osmjehom odgovori na sva pitanja o Bobovcu. A posjetilaca uvijek ima. Prema njegovim riječima, na Bobovac godišnje dođe oko 15.000 posjetilaca, dolaze ljudi individualno, u organiziranim grupama, ili tokom obilježavanja značajnih datuma. Kao što je 25. novembar, Dan državnosti BiH. Obično tada dođe oko 1.000 posjetilaca.

Govoreći o historiji Bobovca, Enijad kaže kako je najveći problem kod Bošnjaka što ne pišu nego prenose usmeno s koljena na koljeno, i to na kraju više liči na legendu, a u legende se ne može pouzdati. Posebno ih je puno ovdje na Bobovcu, pa ljudi često vjeruju u legende.

Postoji jedna legenda vezana za Dragoviće i Mijakoviće, da su dobili imena po dvjema kraljevim kćerkama Milici i Dragici, jedna se udala u Dragoviće, druga u Mijakoviće pa su naselja po tome dobila imena.

Ilustracija: Emir Isović

“Treba malo dublje ući u to, i zapitati se da li bi kralj svoje kćerke udao u sela, u ono vrijeme su se ipak princeze udavale na dvorove. Ova sela možda postoje i duže od Bobovca. Pavo Anđelić je pronašao zidine koje nemaju vezivnog materijala i on smatra da su napravljene rukama Ilira 400-tih godina vjerojatno. U najmanju ruku ova naselja su tu od vremena kada je ban Stjepan II Kotromanić dao da se na ovom mjestu gradi zdanje koje će postati vojno-administrativni centar kraljevstva”, priča Enijad.

ČUVAR KRUNE

Prvi pisani pomen Bobovca je 1349. godine, a već 1350. ban Stjepan II Kotromanić daje da se ovdje, u dubini teritorije, na izuzetno nepristupačnom terenu izgradi dvorac u kojem će se čuvati sve vrednote onog vremena pa i kraljevska kruna kao najvrjednija stvar.

“Prvo je sagrađen kraljevski dvor jedno tri stotine metara južno od ove kapele na zidinama koje su gradili Iliri. Sagradili su ga vrlo brzo. Znamo to po tome što je par godina od početka gradnje Dušan, srpski car, opsjedao Bobovac ‘tri mjeseca sa 80.000 ljudi’. Dobro, to je malo diskutabilno. Jedan od razloga zašto je Stjepan II dao da se na ovom mjestu gradi dvorac jeste upravo taj da se ne može tako dugo opsjedati jer je u dubini na nepristupačnom terenu, nemoguće je tako dugo opsjedati ga jer bi za kratko vrijeme neprijatelj potrošio logistiku. Bobovac je bilo moguće opsjedati 4-5 dana, ako ne uspije napadač je morao odustati i ići nazad. Nebitno, koliko god ga je opsjedao, bitno je da je otišao kratkih rukava. Poslije toga kreće se u izgradnju cijelog kompleksa koji se protezao do brda Vis gdje je bila sjeverna kula, a bilo je ukupno 11 kula. Građen je od 1350. do 1461. kada djelomično gubi značaj iz razloga što je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević Jajce proglasio kraljevskim gradom, bio je svjestan okolnosti u kojima se nalazi kraljevstvo, vjerujući da će u Jajcu lakše organizirati odbranu i da će mu lakše stići pomoć sa zapada”, priča Enijad Sarač.

Bobovac je imao 1100 metara bedema koji nigdje nije bio tanji od metar, a ponegdje je debljina bila 1,5 metara, posebno sa sjeverne strane s koje je bio najpristupačniji, odakle ga je bilo najlakše napadati i najteže braniti. Bedem je bio visok između 1,5 i 4 metra. Najznačajnija kula je bila sjeverna kula. Imao je kanal i pokretni most koji je vodio do sjeverne kapije Bobovca. Za napasti Bobovac sa sjeverne strane nije bilo dovoljno biti hrabar, bilo je potrebno biti i malo lud. Bio je izuzetno utvrđen. Da okolnosti nisu bile takve kakve jesu, sigurno bi ga Osmanlije, onakva sila kakva su bili, s krajnjom mukom uspjeli zauzeti.

Grad je imao tri ulazne kapije, grobni mauzolej (kapela koja jedina do danas opstala), četiri palate, od kojih je svakako najznačajnija kraljevska plata, čija je južna strana izgrađena na litici visokoj 30 metara.

“Ovdje su pronađeni neki od naših vladara onog vremena, što Bobovac čini jednim od četiri mjesta u Bosni i Hercegovini gdje su sahranjivani vladari. Osim Bobovca, sahranjivani su još u Milima kod Visokog, u Jajcu i Bugojnu. Upravo je u Bugojnu sahranjena jedina bosanska kraljica Jelena, jedina prava kraljica koju je vlastela postavila na prijestol nakon smrti njenog muža kralja Dabiše. Sve ostale su bile supruge kraljeva, jedino je Jelena bila vladarica”, kaže Enijad.

Divno je ovdje raditi: mir, tišina i historija, mnogo historije, ovim stazama kojima hodamo nekada su hodali naši kraljevi, objašnjava on.

Enijad se trudi da sve uvijek bude čisto i uredno, bez smeća, da uvijek bude pokošeno i granje raskresano. Ali nije uvijek tako mirno i tiho. Ponekad mu je potrebna i pomoć policije, ali oni nekada dođu, nekada ne, a i kada dođu, bude kasno.

Ljudi su ponekad, istina mali ih je broj takvih, neodgovorni, pa lože vatre, ulaze na motorima i kvadovima, dođu nekada i narkomani, a sve je to zabranjeno. Nisu svjesni značaja mjesta na koje dolaze. Uništavaju ono što bi nam trebalo biti sveto. A Bobovac je upravo to, sveto mjesto historije Bosne i Hercegovine.