Prethodna istraživanja pokazuju da su muzičari koji su stekli slavu u Evropi i Sjedinjenim Državama imali historijski dvostruko do trostruko veći rizik od smrti od opće populacije, a stope samoubistava su bile od dva do sedam puta više od nacionalnog prosjeka u SAD-u

Nova analiza objavljena u časopisu Journal of Epidemiology & Community Health donosi zaključak koji će mnoge iznenaditi, ali teško i potpuno šokirati: slavni pjevači žive značajno kraće od kolega čija imena nisu punila naslovnice. Prema istraživanju, slava sama po sebi može skratiti životni vijek za prosječno 4,6 godina, a rizik od smrti u bilo kojem trenutku povećava za 33 posto. Drugim riječima, postati muzička zvijezda nosi zdravstveni rizik gotovo ravan povremenom pušenju.

Tim istraživača sa Univerziteta Witten/Herdecke u Njemačkoj, predvođen Johannom Hepp, želio je precizno utvrditi ulogu koju slava igra u životnom vijeku muzičara. Izbor je pao na pjevače jer su javno dostupni podaci o njihovoj karijeri i smrti relativno pouzdani, što je, kako objašnjava koautor studije Michael Dufner, rijetkost u istraživanjima o slavnima.

Da bi izolovali faktor slave, istraživači su primijenili poseban pristup: napravili su parove muzičara, o jednog slavnog i jednog manje poznatog, oji dijele sve ključne karakteristike. Tako je svaka slavna zvijezda dobila svog “blizanca”: istog spola, nacionalnosti, etničke pripadnosti, muzičkog žanra, uloge u grupi ili solo karijeri, te godine rođenja.

Ukupno je analizirano 648 muzičara iz Evrope i Sjeverne Amerike: 324 slavna i 324 manje poznata. Ogromna većina bila je muškog spola (83,5%), a najzastupljeniji žanr bio je rock (65%), zatim R&B (14%), pop (9%), new wave (6%), rap (4%) i elektronika (2%).

Podaci su pokazali jasan obrazac: slavni pjevači žive kraće, u prosjeku četiri i po godine manje. Čak i kada su im “blizanci” dijelili iste profesionalne i demografske karakteristike, razlika je ostala izrazita.

Dodatno, solo izvođači imaju znatno veći rizik od smrti nego pjevači u bendovima. Prema studiji, članstvo u grupi smanjuje rizik za 26 posto, što autori povezuju s manjom izoliranošću i većom društvenom podrškom unutar kolektiva.

Istraživači podsjećaju i na šire društvene posljedice. Smrt slavnih muzičara, posebno samoubistvom, može izazvati porast imitacijskih ponašanja u općoj populaciji a ovaj fenomen je poznat kao Werther efekt. Termin je 1974. uveo sociolog David Phillips, inspirisan Goetheovim romanom Jadi mladog Werthera, čija je književna tragedija izazvala stvarne valove oponašanja u 18. stoljeću.

Prethodna istraživanja pokazuju da su muzičari koji su stekli slavu u Evropi i Sjedinjenim Državama imali historijski dvostruko do trostruko veći rizik od smrti od opće populacije, a stope samoubistava su bile od dva do sedam puta više od nacionalnog prosjeka u SAD-u.

Studija ne ulazi u specifične uzroke smrti, ali naznačuje nekoliko mogućih mehanizama koje potvrđuje postojeća literatura: stalna izloženost javnosti, normalizacija konzumacije supstanci, traumatična iskustva iz djetinjstva, kao i usamljenost, naročito među solo izvođačima.

Ipak, autori naglašavaju da su ovi mehanizmi zasad samo pretpostavke. Michael Dufner ističe da je vjerovatno značajan faktor zloupotreba droga i alkohola, ali ostavlja otvoren prostor za šire objašnjenje: “Vjerovatno je uključeno više različitih faktora. Naše istraživanje to ne može dokazatI, ono samo ukazuje na obrazac.”

Iako slava donosi bogatstvo, utjecaj i globalnu prepoznatljivost, nova studija pokazuje i njenu tamnu stranu: kraći životni vijek i veći zdravstveni rizici. Pritom se čini da uloga solo izvođača predstavlja dodatni teret, dok članovi bendova imaju određenu zaštitu zahvaljujući kolektivnoj dinamici.

Ova istraživanja otvaraju pitanja o mentalnom zdravlju, pritiscima i uslovima života slavnih umjetnika, ali i o širem društvenom odnosu prema idolima čije se tragedije nerijetko romantizuju. Ako je vjerovati statistici, glamur krije mnogo više tamnih tonova nego što se to vidi sa bine.

IZVOR: El Pais