„Napravili smo strukturu koja broji oko 900 koordinatorica i ogromna većina njih su koordinatorice džemata. To su žene koje rade s imamima, one najveći teret nose, isto kao što imami nose najveći teret obaveza u džematu. Dakle, koordinatorica Odjela za brak i porodicu u džematu i džematski imam su na istom nivou. Koordinatorica na nivou medžlisa saradnica je glavnog imama, a koordinatorica muftijstva sarađuje s muftijom. I oni ustvari svakodnevno sarađuju i konsultiraju se jedni s drugima, a iz Rijaseta ide ova vertikala, preko koje dobivaju instrukcije i preporuke Odjela za brak i porodicu koji se opet drži programa rada Rijaseta, odnosno reisul-uleme.“

Safiju Malkić za Zagreb vežu lijepe uspomene, iako je to bilo teško vrijeme, 1993. godina, vrijeme Agresije na RBiH. Safija je kao članica hora išla u posjetu prijateljskim zemljama i našim zajednicama u dijaspori, koje su tada bile znatno lošije organizirane, ali, svejedno su mnogo pomogle Bosni i Hercegovini.

“Taj Zagreb desio se u toku agresije i ostao mi je u lijepom sjećanju. Nekako su emocije bile podijeljene: u Bosni je bio rat, agresija, ali smo mi uradili jedan važan posao. Išli smo na programe gdje su bili koncerti za pomoć Bosni i Hercegovini i preko tih koncerata se skupilo dosta sredstava za Bosnu. Zagreb je zaista jedna metropola, dobra sredina za strance jer nudi lijepu dobrodošlicu barem iz mog iskustva. Suštinski je evropski orijentiran i to se osjeti. U Zagrebu se toliko ne primijete te razlike bez obzira odakle si došao. Mene vežu lijepe uspomene na Zagreb, na prijatelje i drage osobe zbog kojih sam se osjećala kao dio tog grada”, govori za zagrebačko izdanje „Bosne“ dr. Safija Malkić, šefica Odjela za brak i porodicu Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ovaj Odjel nedavno je obilježio 10 godina rada. U tom smislu sa dr. Malkić razgovarali smo o temama kojima se bavi Odjel za brak i porodicu.

BOSNA: U svijetu je aktuelan pokret povratka porodičnim vrijednostima. Čini mi se da je to prepoznala i Islamska zajednica. Gdje je to društvo skrenulo s puta pa sad mora da se vrati pravim vrijednostima?

MALKIĆ: Naše bosanskohercegovačko društvo, a i globalna kretanja, su pod jakim utjecajem ovih modernističkih pokreta, tendencija i ideja. Stječe se utisak da se u tim ukupnim gibanjima i promjenama porodica izgubila. Možda će zvučati previše pesimistično ali, vrlo vjerojatno da će biti još teža situacija nego što se očekuje. Sva ova moderna kretanja idu u smjeru slobode pojedinca, a sloboda pojedinca podrazumijeva oslobađanje od svih stega i dodatnih opterećenja. A opterećujuće jeste da imate brak, da imate porodicu u kontekstu te neograničene slobode, jer to znači gubitak određenog dijela slobode za račun vašeg partnera, odnosno svjesno odustajanje od dijela lične slobode i prilagođavanje novom stilu života. A to dalje znači manje vremena za neki svoj lični razvoj, profesionalno napredovanje i što se posebno istaklo i nametnulo u posljednje vrijeme, kao neko moranje da se postigne određeni uspjeh u vrlo kratkom roku.

U tom svemu i brak je opterećenje, a posebno porodica i djeca. U čitavoj situaciji žena je u najtežoj poziciji, jer ona je ustvari neko ko „drži“ brak. U ovom smjeru, u smjeru osmišljene podrške ženi, braku i porodici, počelo se razmišljati u Islamskoj zajednici, jer su brak i porodica sastavni dio islamskog koncepta življenja i sunneta Muhammeda, a.s. Kroz program reisul-uleme Huseina ef. Kavazovića ovim pitanjima posvećena je posebna pažnja osnivanjem Odjela za brak i porodicu, naravno uz Odjel za džemat i imamet i Odjel za hatabet i vaz koji se bave pitanjem braka i porodice kroz predavanja, hutbe i rad u džematu. Ali preko Odjela za brak i porodicu, koji ima tri referata: brak, porodicu i rad sa ženama (pitanja žene), pružila se prilika da i muallime, kojih zahvaljujući našim medresama sada imamo zavidan broj, a koje nisu bile uključene na takav način u rad džemata, daju svoj doprinos.

BOSNA: Je li u rukama žene primarno taj mehanizam koji može napraviti promjenu, donijeti neki novi kvalitet društvu i džematu, da džemat postane mjesto za sve: i muškarce i žene i djecu?

MALKIĆ: Upravo to smo i htjeli s ovim programom, dati ženi mjesto, mjesto koje joj pripada, jer džemat nije džemat bez žene. Do sada je žena bila tu samo kao slušatelj određenih sadržaja koje su osmislili muškarci, jer su po našem mezhebu muškarci i reisul-ulema, muftije, glavni imami i imami. U našoj strukturi žena nije imala nijedno rukovodeće mjesto. Da bi se na neki način to kompenziralo, pošto žena ne može biti voditeljica džemata, uspostavili smo strukturu u kojoj je žena voditeljica ženskog džemata, koordinira rad žena i ženskih aktivnosti, s ciljem da se ženama ponude edukativni programi i različiti sadržaji, kako bi bile bolje i supruge i majke i općenito individue, jer se to sve od njih očekuje da budu. Taj rast i napredovanje žene vidjet će se u svakom aspektu bez obzira čime se bavila, bilo u okviru neke profesije ili da je domaćica. Dakle, cilj je bio pomoći ženi da osvijesti svoje uloge, da bude dostojna uloge majke odgajateljice koja joj pripada po Božijem zakonu, da je ona osoba koja rađa i odgaja dijete.

BOSNA: Imate razgranatu strukturu žena aktivista koordinatora, možda i najveću takvu mrežu u državi. Ne mogu se sjetiti da ima neka organizacija s takvom strukturom. Kakve rezultate očekujete s terena?

MALKIĆ: Mislim da u Bosni i Hercegovini ne postoji takva organizacija, jer Odjel za brak i porodicu i rad sa ženama je čitav pokret. Imamo našu strukturu i hijerarhiju od Rijaseta do džemata. Okupili smo žene koje su kvalificirane za rad sa ženama, koje su se angažirale da daju svoj doprinos u džematu u smislu da podijele svoje znanje sa ženama u džematu u zavisnosti od profesije: da li su muallime, nastavnice, doktorice, profesorice nekog društvenog smjera… One su tu da svoje znanje podijele sa džematlijkama, da podijele znanje o temama koje životno interesuju džematlijke. To je jedno bogatstvo koje se dobilo pokretanjem Odjela za brak i porodicu i ovih aktivnosti za žene, tako da se spojilo sve ono čega nije bilo prethodnih godina. Žene su se u socijalizmu okupljale kroz neke klubove. Mi danas imamo možda neke klubove i udruženja koji nisu na nivou onoga što se očekuje od žene muslimanke, jer velika većina nudi nekakvu zabavu, druženja bez nekog kvalitetnog sadržaja važnog za život.

To je po nekima trošenje vremena. Mi ovdje želimo kvalitetno iskoristiti vrijeme kroz bogate i raznovrsne sadržaje koji će kasnije donijeti korist ženi, samim tim i porodici. Naravno, nećemo kazati da nema druženja u džematu, ali su ta druženja kvalitetno osmišljena. Žene kada već dođu u džemat, odvoje svoje vrijeme, znaju da će dobiti nešto vrijedno i kvalitetno što će ponijeti kući, savjete i preporuke koje će im koristiti u odgoju djece ili u očuvanju fizičkog i mentalnog zdravlja. Sve te žene koje su ranije bile samo formalno članice Islamske zajednice sada su se uključile da budu aktivne članice i da daju svoj doprinos džematu. Bilo je ranije takvog rada u džematima gdje smo imali muallimu, ali broj takvih džemata je bio jako mali. I napravili smo takvu strukturu koja broji oko 900 koordinatorica i ogromna većina njih su koordinatorice džemata. To su žene koje rade s imamima, one najveći teret nose, isto kao što imami nose najveći teret obaveza u džematu.

Dakle, koordinatorica Odjela za brak i porodicu u džematu i džematski imam su na istom nivou. Koordinatorica na nivou medžlisa saradnica je glavnog imama, a koordinatorica muftijstva sarađuje s muftijom. I oni ustvari svakodnevno sarađuju i konsultiraju se jedni s drugima, a iz Rijaseta ide ova vertikala, preko koje dobivaju instrukcije i preporuke Odjela za brak i porodicu koji se opet drži programa rada Rijaseta, odnosno reisul-uleme. Imamo dobru koordinaciju, dobru saradnju na terenu. Naravno, nije bilo tako na početku. Postigli smo sad da su koordinatorice kolegice imamima. U početku su im bile nešto novo, bilo je tu malo otpora, otklona pa i nekakvih predrasuda. Neki su čak govorili: “Pa, one imamima sad za/uzimaju prostor”, međutim, tamo gdje imam prestaje s direktnim radom sa ženama, tu preuzima koordinatorica. Tako da nema preklapanja. Oni zajedno rade za dobrobit cijelog džemata, a koordinatorica je posebno zadužena za direktni rad sa ženskim džematom. S druge strane zajedno organiziraju programe gdje je uključen mješoviti džemat.

BOSNA: Kada bih banalizovao, rekao bih da ste napravili žensku Islamsku zajednicu.

MALKIĆ: Može se kazati da ima ta paralelna naša struktura u kontekstu imam – glavni imam, muftija – Rijaset. Ovamo imamo: koordinatorica džemata – koordinatorica medžlisa – koordinatorica muftijstva – Odjel za brak i porodicu Rijaseta. Međutim, svi radimo zajedno i angažmanom stručnog ženskog kadra Islamska zajednica je puno dobila, obogatila je i ojačala svoju strukturu. I naravno, veće prisustvo i učešće žena u džematskim aktivnostima doprinijelo je dinamici džemata i boljoj, ljepšoj, ugodnijoj atmosferi u džematu.

BOSNA: To mi se čini kao kreativno rješenje za ove modernističke ideje da žene budu imami, taj „zapadno-feministički“ pristup. Ovdje su žene uvedene u strukturu IZ od džemata do Rijaseta.

MALKIĆ: Pa jeste, na taj način se pomirilo ovo pravilo. Mi se pridržavamo Kur'ana, Sunneta i hanefijskog mezheba i ne možemo mijenjati pravilo. I angažmanom muallima i profesorica koordinatorica otvorio se prostor da žene budu kvalitetno zastupljene u svim strukturama, da imaju svoje mjesto. Dakle, imali smo muallime u mektebima koje uče djecu i već su bile u dodiru s roditeljima. Sada se dodatno ta saradnja proširuje, odnosno muallima koordinatorica organizira posebne sadržaje za žene, a zajedno sa svojim kolegom imamom organizira sadržaje značajne za cijeli džemat.

BOSNA: Je li na ovaj način džemat dobio neku zaokruženost, upotpunjenost? Ranije je bilo vrlo malo žena u džamiji, klanjaju i kući. Je li sada džemat zaista cjelina?

MALKIĆ: Upravo tako. Mi smo sada doživjeli jednu puninu džemata, ne da su žene prisutne, nego da su aktivne i ravnopravne s muškarcima. Žene su počele participirati i biti članice izvršnih odbora džemata i medžlisa. Do skora toga nije bilo, svi članovi su bili muškarci, što znači da se uopće nije čuo glas žene. Žene su u džematu bile samo prisutne, ili su bile samo zadužene za enterijer i eksterijer džamije, da čiste, da “hizmete” na programima, svečanostima. Sada, nakon deset godina, imamo situaciju da kada je neki program zajedno služe i muškarci i žene – kahva, sok… Prije se to nije moglo zamisliti da muškarac donese neku tablu na tim nekim sohbetima. Sad se to malo opustilo, postalo normalno. Hoćemo da živimo kao što živimo u javnosti. U javnosti se miješamo, idemo zajedno u autobusu, zajedno radimo na poslu, u firmama, jedino kada se dođe u džemat pravi se totalna perda, pregrada između muškog i ženskog džemata, baš kao da nismo dio istog džemata. To je bilo posebno izraženo u dijaspori. Suština i poenta džemata jeste da se upoznamo, pa ako pravimo posebne prostorije za žene i posebne za muškarce, za naše djevojke i mladiće, oni nemaju priliku da se upoznaju. I upravo, promjeni tog pogleda i pristupa doprinijelo je i osnivanje Mreže mladih u okviru džemata.

Na taj način otvorio se prostor da se mladi unutar džemata druže, što je najvažnije. Jer ako se oni unutar džemata druže, upoznaju se, mi to jednostavno podržavamo i promoviramo da se druže, ne bi li se upoznali, počeli zabavljati, ne bi li od toga dobili brak. Taj brak je nama garant da će ovo sve opstati. Zato je bilo potrebno da se Islamska zajednica na pravi način otvori prema ženi, jer joj je Poslanik, a.s., dao mjesto u džematu, džamiji, dao joj pravo glasa. Ali, tokom proteklih stoljeća, i u arapsko-islamskom svijetu a i kod nas, glas žene se izgubio, žena ne postoji u džematu. U tolikim arapskim zemljama i najvećim mesdžidima nema žene u džematu ili su u nekim ćoškovima. Evo ja sam obilazila razne države, i šta vidite, mali dio prostora džamije od nekoliko hiljada kvadrata ostavi se za žene. A sve počinje sa ženama. Ako mi ženu ne odgojimo na pravi način, da ona ispravno odgoji muškarce, tu silu, onda smo mi izgubili, kao zajednica, kao muslimani, kao muslimansko društvo.

Zato ovi drugi napreduju, između ostalog, koriste ženski potencijal. U nas je ženski potencijal bio maknut u stranu. Sada hoćemo da ga iskoristimo, posebno dobru volju žena. Važno je napomenuti da je Mreža žena kroz Odjel za brak i porodicu zasnovana na volonterizmu. Žene daju nešto od sebe zato što je to njihov unutrašnji vjerski osjećaj i žele dati doprinos Islamskoj zajednici koja je baza nama Bošnjacima. Vidjeli smo tokom agresije koliko nam je ta baza životno važna. Ostaje tako i danas, i ubuduće, s obzirom da nikako ne izlazimo na zelenu granu, da bar imamo sigurnu bazu u Islamskoj zajednici.

BOSNA: Dok ste obilazili razne države, gdje ste primijetili da su žene najzastupljenije u muslimanskim društvima, u džematu?

MALKIĆ: Od onoga što sam ja vidjela, mislim da su u Maleziji žene najzastupljenije, ali je možda to malo nerealno. Kada odem u zvaničnu posjetu, to je sve isprogramirano i ne može se steći prava, realna slika. U džamiji u Maleziji se vidi ta sloboda, demokratija. To je recimo u nekim segmentima Turska, iako mi se čini da su oni većinski muško društvo u džamiji, ali, vidi se sloboda tih žena koje dođu, mada i oni trebaju mijenjati svoju praksu i tradiciju u korist žene, da budu prisutnije u većem broju u džematu. Iran, ne mogu dati pravu sliku, bila sam dva puta, ali nisam bila na takav način u džematu. U džamijama u kojima sam bila u Egiptu gotovo da nema žena, u Tunisu jako malo. Ali ono što mi je ostalo upečatljivo i što me se dojmilo jeste Malezija, kao nekakva fina slika “modernog islama”. A što se tiče naših zajednica, mislim da je Islamska zajednica Bošnjaka u Sjevernoj Americi napravila nevjerovatan iskorak. Oni su bolji od svih zajednica u Zapadnoj Evropi. Od njih se može učiti kako se pristupa radu u džematu, kako se daje prostor ženama, mladima, jer su vidjeli da im je to zadnji spas za opstanak. Njihovi islamski centri su nešto što i mi u Bosni i Hercegovini možemo prekopirati, jer nemamo takve islamske centre bez obzira što smo ovdje svoji na svome. Nemamo tako reprezentativne centre gdje zaista mogu svi doći i provesti vikend, da se druže, budu tu na namazima i da se taj prostor između namaza može lijepo popuniti, iskoristiti učešćem u kvalitetnim sadržajima. Ja sam zaista oduševljena koliko su oni privrženi džematu. Oni dođu i ostanu čitavo poslijepodne ili ujutro dovedu djecu i onda se oni druže cijeli dan. Jedan porodični život se dešava vikendom, porodični bosanskohercegovački život se dešava vikendom u tim centrima usred Amerike. To mi je nešto fascinantno. Ali, vjerojatno se ta promjena desila u njihovoj svijesti kada su shvatili da im je taj vjerski i nacionalni identitet vezan za džamiju, za islamski centar. Mi ovdje još nismo to osvijestili, valjda zato što mislimo da smo ovdje svoji na svojoj rodnoj grudi i da to mi eto čuvamo na takav način kako čuvamo. A slabo čuvamo, jer se vide loši rezultati da padamo u tom očuvanju i bračnih i porodičnih i nacionalnih i vjerskih vrijednosti. Zato mislim da je ovo bio važan pokušaj da se tu svijest podignemo na veći nivo, pokušaj da osvijestimo ženu, jer kada se osvijesti žena, mi smo osvijestili i muškarca i porodicu.

BOSNA: Tokom ovih godina rada vjerujem da ste detektovali ključne probleme s kojima se suočavaju porodice. Koji su to problemi?

MALKIĆ: Upravo je ovaj problem talasa modernizma, što se tradicionalnu bošnjačku porodicu htjelo, i prilično se postiglo, modernizirati. Kada se dešava takav proces, nastaju rezovi. Dakle, mi ženu „izvlačimo“ iz porodice, stavljamo je u ravnopravan odnos i položaj s muškarcima u borbi za njena prava, za napredovanje u profesiji. I to puno troši ženu, oduzima joj puno vremena. Dakle, imamo sada ženu koja je posvećena karijeri i imamo disbalans u odnosu na bračne i porodične obaveze. Kada se žena vrati s posla u svoju porodicu ponovo je supruga i majka, čekaju je te obaveze, dok u isto vrijeme muškarac ima ležernije porodične i bračne obaveze. Ostalo je ono tradicionalno shvatanje da je sav teret porodice, vođenja kućanstva, odgoja djece na ženi, nije se još promijenilo to nepisano pravilo, odnosno, nisu se podijelile obaveze u porodici. Mi vidimo da je žena ravnopravna u društvu, u borbi za prava na poslu, u profesiji, profesionalnom napredovanju, a ipak u porodici, sav teret je ostao ženi.

Dakle, nije se modernizirao bračni i porodični život, žena je samo dobila više obaveza i što moje kolegice kažu: “To je nama naša borba dala.” Mi sad više ne znamo prioritete, odnosno prioriteti su nam i brak i porodica i posao, a kada su tri prioriteta, nešto mora da trpi. U tome svemu naša žena se poprilično „pogubila“. Dakako, teško je svim tim zadacima i obavezama odgovoriti na kvalitetan način i mi onda imamo ženu koja pokušava sve to da balansira. Mi bismo zapravo trebali, kada zajedno dođemo s posla, zajedno participirati i odgoju djece i u kućanskim poslovima. Ali, ta se svijest nije promijenila. Nekako se daje pravo ženi da napreduje na poslu. Može ona biti profesorica ekonomije, doktorica, inženjer, vrhunska stručnjakinja, ali kada dođe kući ona je domaćica, mora uraditi i spremiti sve što se od nje očekuje. Tako žena ima i radi dvije, tri smjene i nema dovoljno vremena za odmor, za razliku od muškarca koji kada dođe kući umoran ima svoj period mira i odmora, a ona, isto tako umorna, bolje reći premorena, samo nastavi intenzivno raditi kućanske poslove.

A takođe treba naći vremena za dijete i odgoj, da se kao majka odgajateljice posveti djetetu, ponudi mu neke odgovore, da savjete, u spletu čudnih okolnosti u kojima funkcionira i kada treba sve da stigne. A to znači haos. To je zbunjujuće, frustrirajuće, došla je s jednog posla, a svi drugi poslovi je opet čekaju. Jasno je da tu treba sistemski nešto mijenjati. Stoga mi, preko ovih programskih sadržaja, pokušavamo, između ostalih, prenijeti važnu poruku ženi odgajateljici da odgoji takvog sina koji će biti podrška svojoj supruzi. Evo, naprimjer, nama i našim muževima, mislim na žene 40-ih, 50-ih, 60-ih godina, tek poslije agresije desila se promjena u pristupu, otvorio se prostor da se ne razmišlja na ovakav tradicionalan način, nego da se kroz islamsku prizmu posmatraju uloge i obaveze žene, obrazovanje i profesionalno napredovanje žene, participacija u bračnim i porodičnim obavezama i da se, na temelju realnog stanja i prilika podrži društveno-aktivna žena, da joj se pomogne kako bi uspostavila nekakav balans između porodičnog života i poslovnih obaveza.

BOSNA: Zašto ženi nije mjesto samo u kući?

MALKIĆ: Zato što nećemo imati uspjeha u budućnosti, kao zajednica nećemo biti uspješni u budućnosti. Ako je žena samo u kući, ona neće znati šta se dešava u vanjskom svijetu. U nekoj sigurnoj, zaštićenoj zoni, ona ne može biti kvalitetna odgajateljica svome djetetu koje je od polaska u vrtić, školu u javnosti. Ona ne zna šta se dešava vani, nije uključena u sve životne okolnosti koje nosi izlazak iz zatvorenog, zaštićenog prostora. Ako zatvorimo ženu, zatvorili smo kvalitetan odgoj, zatvorili smo majku odgajateljicu, a nama je odgoj najvažniji u ovome svemu. Žena je u prošlim vremenima bila zatvorena, jer je bio ukupan koncept života takav. Zatvarati jednu ženu danas, što neki rade, stavljaju joj nikab kad ponekad izađe u javnost, možda je pregrub izraz sakate je, u situaciji kada joj je dragi Allah dao sve, ona je osakaćena time što nije uključena na kvalitetan i dostojan način u život zajednice u kojoj živi. Ona mora biti u javnosti, jednostavno je takav koncept novog vremena. Ne postoje više takve prilike osim u nekim zatvorenim zajednicama. Mi smo ovdje dio Evrope i mi ne možemo živjeti taj život zatvorenih zajednica. Ovdje gdje jesmo trebamo, uz svu težinu i kompleksnost života, otvoriti prostor ženi da se izrazi. Neke će možda nakon završenog fakulteta, nakon što postanu majke reći da im nije potrebno da rade, da žele biti majke odgajateljice jer im je to omogućio suprug, jer im to porodične prilike omogućavaju, ali, u ovom slučaju ne vidimo problem jer mi već imamo obrazovanu, izgrađenu ženu. A danas se jednostavno podrazumijeva da žena treba ili mora imati visoku stručnu spremu da bi, i zbog tog znanja i iskustva, mogla biti kvalitetna majka.

Mada, kako se stvari brzo dešavaju, ni kada imamo magistrat, doktorat, nije nam to, pored truda i želje, neka predispozicija i garancija da ćemo biti dobri „savremeni roditelji“, jer naša djeca žive drugačiji život s obzirom na tehnologije i društvene mreže, što mi ne možemo, ne stižemo pratiti. Nismo jednostavno tako ni odgojeni ni naučeni. Ja se sada u 50. godini, a vjerojatno i drugi moje generacije, ne mogu mijenjati da bi živjela životom moga sina koji ima 20 godina, intenzivno je na društvenim mrežama, dostupne su mu sve informacije, može istražiti i dobiti odgovor na bilo koje pitanje. I to je naša realnost. Da, velike su se promjene desile u ovih posljednjih 20-30 godina, ili posljednjih nekoliko godina! Zbog toga, moramo ženi otvoriti prostor, dati priliku i mogućnost da uči, napreduje, bude uspješna kako bi na kvalitetan način mogla odgovoriti svojim ulogama u budućnosti. Za ženu danas, najbolja sredina je ovo što mi živimo, standardni bh. život, da su žene uključene u društveni život onoliko koliko žele da budu uključene, da rade poslove koje vole i za koje su se školovale, ali da su sve, ili većina, prošle osnovni, srednji i visoki nivo obrazovanja, da su imale i priliku i mogućnost steći znanje iz različitih oblasti. Zato nam ostaje obaveza da i dalje radimo na unapređenju statusa žene u društvu, posebno majke, da ne bismo izgubili odgoj, da ne bismo izgubili našu djecu – Božiji dar koji nam je dat u amanet kao naše najveće bogatstvo.