Husein-kapetana su vratili u zatvor ne dozvoljavajući da izađe van, čak ni u zatvorsku šetnju. Tako više nije mogao vidjeti porodicu. Kraj je bio izvjestan.

Kapetanovo iščekivanje odužilo se do ljeta. Nastupio je juli, mjesec pun vrelog sunca i svijetle raskoši. Porodica je provodila sadržajne, mada jednolične dane. «Zašto, aba, tako dugo čekamo da se vratimo kući?» pitao je Muhamed videći da mu ni otac ni mati ne vole što su ovdje i da često govore o zavičaju. Riječi koje je tada čuo od oca, zabrinule su ga. Kapetan je popustio pred zaludnošću šutnje, odškrinuo je njena vrata i kazao: «Jednom si me, sine, pitao mogu li pobijediti sultanovu ordiju. Odgovor si dobio. Sad ću dodati nastavak odgovora. Nikad ni jedan vojskovođa nije dobio sve bojeve. Ja nisam svoj posljednji. Sad čekam kaznu zbog toga. Samo, nemoj misliti da se plašim. Ako se i desi da se ja ne vratim kući, vratit ćete se vi: mama, ti, Šefika. To je moja želja. Živjeli biste i za mene, je l’ de?»

Nikakve državne novosti nisu stizale do njega. Doznao je samo da je prošlog mjeseca, dvadeset četvrtog juna, iz Travnika iznenada povučen bosanski vezir Kara Mahmud Hamdi-paša a na njegovo mjesto imenovan Davud-paša.

Za kraj jula kapetan je naumio pripremiti učenje Mevluda u džamiji, namijenjenog upravo olakšanju duhovnog stanja u kome se nalazio, kako on tako i odrasli članovi porodice. Nekoliko dana prije toga najaviše mu sultanov poziv. «Neka se već jednom mőra završi», pomislio je beg u sebi i šapatom na arapskom prozborio: «O Ti Koji odvajaš drvo od pijeska, gline i vode; mlijeko od otpadaka želuca i krvi; dijete od posteljice i materice; vatru od metala i kamena; dušu od utrobe i crijeva – odvoji od mene ruke sultana Mahmuda Drugog».

Sultan je kapetana Gradaščevića primio u Odaji Ponude, dvorani gdje je inače primao goste i strane diplomate. Zidovi objekta su okićeni obloženim keramičkim pločicama. Keramičke pločice su ukrašavale i zidove salona, s tim da su ove bile raznobojne: zelene, žute, turkuaz… sve primjerci najskupocjenijih osmanskih keramičkih pločica. Prijesto se nalazio na lijevoj strani dvorane, do česme. Kapetan je to, kao i sve ostalo što je usput vidio, samo ovlaš pogledao. Prethodno je, kako ne bi naljutio sultana, prihvatio ponudu obezbjeđenja da se pred njim ne pojavljuje s janjičarskim oznakama na sebi, ali je ostao pri zahtjevu da ih vrati na se čim napusti palaču.

Očekivao je da će kod sultana zateći svitu dostojanstvenika, a stajala su tek dvojica, beglerbeg i kapidžibaša Mehmed-aga. Sultanu se poklonio samo glavom i ostao čekati njegovu riječ. «Kapetane», progovorio je sultan, «dao sam vam dovoljno vremena za razmišljanje. Jeste li skovali svoju završnu riječ?» «Vaše Veličanstvo, moja zadnja riječ je ista kao prva». «Dakle, ona koju sam već čuo od svojih baša?» «Tako je, Veličanstvo». «U svojim molbama tražili ste da vas imenujem namjesnikom Bosne. Zar ste odustali od toga?» «Da l’ to ičim uslovljavate, Veličanstvo?» Sultan će: «Jedino vašom iskrenom odanošću. Ako pristajete, ovog trena ste ićituglija, beglerbeg cijelog mog nizama. Služite Carstvu i osmanskoj vlasti. Nudim vam mjesto do sebe». «Vaše Veličanstvo, za fildžan krvi ne daje se domovina a jedino mjesto gdje mogu živjeti je Bosna i jedini narod kome mogu služiti je bošnjački narod. On želi slobodu i nezavisnost, a meni je ukazao povjerenje da ga vodim. Zakleo sam mu se na vjernost». Nekoliko trenutaka vladala je šutnja. «Žalim, kapetane, što je tako», kazao je najzad sultan. «Žalim i ja, Vaše veličanstvo, barem smo se u tome složili».

Sultan ga je odmah otpustio.

Husein-kapetana su vratili u zatvor ne dozvoljavajući da izađe van, čak ni u zatvorsku šetnju. Tako više nije mogao vidjeti porodicu. Kraj je bio izvjestan. Posljednjeg dana jula, kada se trebao učiti Mevlud, prije sabaha otvorila su se vrata njegove sobe na kojima se pojavio kapidžibaša s dvojicom pratilaca. «Ovo vam, kapetane, šalje Njegovo Veličanstvo». Izvadio je iz trabolosa crnu bočicu. Videći je, kapetan Gradaščević reče: «Volio bih završiti kod kuće, još jednom vidjeti porodicu». «Napitak ne djeluje odmah», rekao je kapidžibaša, «ispijte pa idite».

Kapetan je uzeo i otvorio bočicu, no prije nego što ju je iskapio, okrenuo se Kibli i prošaptao na arapskom: «Allahu moj, Stvoritelju nebesa i Zemlje, o Ti koji poznaješ ono što je skriveno i ono što je vidljivo, Milostivi! Samilosni! Allahu moj, Ti si moja sigurnost u teškoći; Ti si moja nada u nevolji; Ti si moja pomoć u onome što me zadesi; Ti si moj zaštitnik u blagodati koju Si mi podario; Ti si moj Allah i Allah mojih očeva. Salavat donesi Muhammedu i Potomku njegovom! Nikada me ne povjeravaj meni samome, ni za trenutak! Ublaži mi samoću moju u kaburu mome, a na dan susreta sa Tobom obznani ovo moje povjeravanje Tebi!»

Pošto je ispio napitak, krenuo je ženi i djeci.

Ovaj put pratilac nije pošao za njim.