U roku od samo nekoliko mjeseci od napada Njemačke na Sovjetski Savez, zarobljeno je približno 3,8 miliona vojnika Crvene armije. Procjene ukupnog broja ratnih zarobljenika variraju, pri čemu njemački izvori navode brojku od preko 5 miliona, dok ruski vojni arhivi bilježe oko 4,5 miliona.

Tokom Drugog svjetskog rata nacistička Njemačka formirala je vojne jedinice poznate kao “Muslimanske legije”, regrutujući ih među sovjetskim ratnim zarobljenicima i lokalnim stanovništvom na okupiranim teritorijama.

Ove grupe su uglavnom činili Azerbejdžanci, Turkestanci, stanovnici Sjevernog Kavkaza, Krimski Tatari i druge muslimanske zajednice koje su pale u ruke njemačkih snaga nakon invazije na Sovjetski Savez u junu 1941. godine.

U roku od samo nekoliko mjeseci od napada Njemačke na Sovjetski Savez, zarobljeno je približno 3,8 miliona vojnika Crvene armije. Procjene ukupnog broja ratnih zarobljenika variraju, pri čemu njemački izvori navode brojku od preko 5 miliona, dok ruski vojni arhivi bilježe oko 4,5 miliona.

Ogromni obim ovih zarobljavanja ostavio je njemačke vlasti u teškoj situaciji da utvrde kako da koriste zarobljenike. Mnogi su ostavljeni da umru u logorima pod užasnim uslovima, gdje su glad, bolesti i ekstremna hladnoća odnijeli milione života.

Svjedočanstva preživjelih otkrivaju katastrofalnu situaciju unutar logora. Alim Alamat, rođen u Turkestanu 1919. godine, prisjetio se da je u njegovom logoru od 80.000 zatvorenika, nakon šest mjeseci, ostalo živo samo 3.000. Drugi preživjeli, Sefer Aymergen sa Sjevernog Kavkaza, prisjetio se da je od 16.000 zarobljenika Crvene armije poslanih na put prema Čehoslovačkoj, preživjelo samo 2.500.

Bivši zatvorenici su dosljedno opisivali kako su mjesecima živjeli samo na krompirovoj čorbi i kriški hljeba dnevno. Također su primijetili upečatljivu razliku između njihovog tretmana i tretmana francuskih zarobljenika, koji su primali relativno bolje obroke.

Od najranijih mjeseci rata, njemački komandanti počeli su formirati takozvane “pomoćne” grupe (Hiwis, skraćenica od Hilfswillige, što znači “dobrovoljni pomagači”). One su se sastojale od zarobljenih vojnika, posebno iz Ukrajine i Bjelorusije, a brojale su između 600.000 i 1,4 miliona ljudi.

Uz to, Nijemci su istraživali načine za regrutaciju neruskih etničkih grupa, vjerujući da bi mogle biti pouzdanije od etničkih Rusa u borbi protiv Sovjeta. Međutim, nepovjerenje je ostalo snažno. Ruska oslobodilačka vojska, formirana pod generalom Andrejem Vlasovom, trpjela je česta dezerterstva, što je pojačalo Hitlerovu sumnju prema ruskim zarobljenicima.

Njemački zvaničnici su kontaktirali nacionalističke i turkestanske lidere preko svog ambasadora u Turskoj, Franza von Papena. Izvještaji pokazuju da su istaknuti muslimanski intelektualci i političke ličnosti iz cijele sovjetske periferije smatrani partnerima u ovom nastojanju. Mnogi od njih su se nadali da će saradnjom s Njemačkom njihove domovine jednog dana postići nezavisnost od sovjetske vlasti.

U Berlinu je održan niz sastanaka kojima su prisustvovali prognani lideri iz Azerbejdžana, Krima, Turkestana i Sjevernog Kavkaza. Ove ličnosti su podržavale stvaranje muslimanskih legija, ali su insistirale na obećanjima o nezavisnosti nakon rata. Međutim, njemački zvaničnici su dosljedno izbjegavali davanje takvih obaveza, a diskusije su često završavale frustracijom.

Uprkos ovim neslaganjima, njemačka vojna obavještajna služba nastavila je sa uspostavljanjem specijalnih jedinica. Do kraja 1941. godine, kapetan Mayer-Marder je komandovao jedinicom poznatom kao Pješadijski bataljon 450, koja je uključivala šest bataljona Turkistanaca i jedan Azerbejdžanaca. Druga jedinica, sastavljena isključivo od kavkaskih boraca, postala je poznata kao “Specijalni Bergmannov odred”, formiran u oktobru 1941. godine.

Ove legije predstavljale su pokušaj nacista da iskoriste razočarane sovjetske muslimane i druge manjinske grupe kao alate u svojim širim ratnim naporima, čak i dok obećanja o slobodi koja su motivirala mnoge regrute nikada nisu ispunjena.