E, moji zambaci pognutih zlaćanih glava, kao da i vi žalite stojičkog gorštaka. Ne žalite ga! On je opstao, tu je i danas, jači nego ikad, tu će ostati i priče prepričavati. Hodat će stazama predaka svojih, uzdignuta čela. Kao na stećku, ruku podigni, pozdravi one dobrog srca, uspravi se, ponosan, vjeran sebi i onome što jesi. Ne daj na sebe, ne daj na Nju. A, Zmaj se dobrim Bošnjanima zarekao da više neće spavati, s visina će bdjeti i svakog ko Bosnu i Hercegovinu pokuša pokoriti, će plamenom spaliti

Pozivam vas da me pratite u ovoj pustolovini… hoće li ona biti stvarna ili su riječi koje slijede tek prazna slova na papiru, još jedna priča protkana maštom i čarolijom, to ćete morati otkriti sami dok vas vodim u nedosanjane snove njezinih potomaka. A, možda i ne?! Sami procijenite. Ostavljam vama na izbor. Pa krenimo!

U davna vremena, kada je sve tek nicalo, kada karte nisu imale granice, a kraljevi nisu znali gdje počinju njihova kraljevstva, i kada su glasovi šaputali vjetrovima, postojala je jedna lijepa tajnovita zemlja u srcu svijeta, skrivena među planinama, obavijena maglama tajni. Zemlja čiju su granicu crtale rijeke, šume i vjetrovi koji su dahom svojim nosili njezino ime u daleke krajeve. Niko ne zna kada je nastala. Možda je to bilo vrijeme vilenjaka koji su se skrivali u magli, plesali na izvorima njezinih rijeka, podnožjima njezinih planina i s prvim zrakama sunca nestajali kako ne bi bili otkriveni. A, možda u vrijeme dok su još zmajevi stražarili s planina i onako s visine svojim pogledom, koji doseže kilometrima u daljinu, pazili na svoje.

Njezino ime pamti jedna od najstarijih šuma, a danas je zadnja prašuma u srcu stare Europe. Ime joj je Perućica. Kršna je ona, zelena, planinska, prekrivena šumama koje skrivaju tajne prošlih vremena.

Srce zaigra od znatiželje, posljednja je u ovom dijelu starog svijeta. Kako moćno! Što se sve u njoj krije? Koje tajne šuma skriva… jesu li obavijene tamom, ili pak kriju male sitne korake jedva vidljive onom brza oka. Moraš biti pažljiv, tih, mora ti srce malo zaplesati u grudima od znatiželje. Strpljivost je vrlina onih upornih koji mogu dugo čekati da bi im se ukazali koraci šumskih vila lahkih poput daška vjetra, skoro pa nevidljivih.

Njezine guste zelene vitke šume, sezale su do oblaka i kada bi glavu podigao da joj ugledaš vrhove morao bi se sav iskriviti, a niti onda ne bi mogao do vrha pogled baciti. Listove njezine mehke svojim su zlatnim sjajem zasipale zrake sunca koje su se sramno u svitanje probijale kroz njih, obasjavale ih. Trepereći onako na povjetarcu, sjajili su listovi kao da ih je sama vila jutra prosula po svijetu šumskih snova. Ponese te ta toplina i snuješ imati krila i poletjeti u visine između stabala i latica da budeš barem na kratko dio njihove ljepote koja zrači nekim smirajem.

U podnožju se pak odvijala tamna gotovo zaboravljena mistika. U toj beskrajno dubokoj dolini, jutrima se dizala gusta bijela magla kao prozirna haljina njezinih dobrih vila što je obrise njihove lagano otkrivala.

Znala je da svoj teški bijeli veo zorama mora smekšati kako bi opet i opet u svakom mladom svitanju otkrivala bujno snažno stoljećima staro korijenje, prekriveno sitnom nježnom mahovinom, tako baršunasto mehkom da poželiš nježno zariti svoje prste u nju i malo prileći.

Pružalo se ono onako smjelo, žilavo i slobodno po površini, kao da gmiže, kao da će se ovaj tren uzdići i prošetati, ali nije. Ta mreža korijenja, tamna i moćna, pružala se i pod zemlju poput drevnih vena njezinih, utisnulo se duboko, kao da je dohvatilo samu njezinu srž. Kao da šapće bez glasa, stoljećima smo ovdje. Pamtimo!Crpimo snagu iz njezine tišine, iz dubine njezina bića.

Bit ćemo tu i kada se sve na površini izmijeni, kada vjetrovi njezini promijene ime stablima, kada se lica vremena izgube u zaboravu, ovo se zaboraviti ne smije, sve je protkano kroz stoljeća poput tragova u njihovim godovima.

Možda misliš da gledaš, ali vidiš li zaista? Pokušaj!

Sada, kao da su i same tajne umorne od vječnog čekanja na svjetlost odlučile izaći iz tame i šutnje pojavljujući se tiho i sramežljivo kao sjene između stabala, kao dah koji nije siguran smije li biti udahnut. Žele biti viđene! Ne iz radoznalosti, već iz potrebe da se prepoznaju i možda jednom, u nekom drugom svijetu ili trenutku koji tek dolazi budu oslobođene. Hoće li te kada zakoračiš na njezine davno utabane staze duhovi proganjati, duhovi nekih izgubljenih duša prošlih vremena koje lutaju bez smiraja, ne znam. Ako nisi dobro pazio, lahko si mogao izgubiti stazu koja grana u nekoliko drugih, one se pak dalje granaju i te se granaju, lijevo i desno, kuda god se okreneš stabla visoka i tanahna.

Nema puta kojim bi se vratio, mrak u šumi brzo pada. Zato budi siguran želiš li ući, jer ne znam hoćeš li i izaći!

Kažu da su se planine njezine s oblacima mazile. I danas njezine planine vrhovima svojih šiški dotiču oblake u prolazu. Vjetrovi ih raznose na sve strane svijeta kako bi o njezinoj ljepoti pričali, a njezina ljepota je čarobna.

Iznjedrila je i rijeke koje su toliko veličanstvene u svojim izvorima i tokovima, čiste plavo zelene izviru iz podzemlja njezinog čistog srca. Jednoj od tih rijeka, koja je mirno tekla kao da sve tajne svijeta zna, dadoše ime Bosna.

Ne zna se tačno ko joj prvi ime dade, možda neki stari narodi, Iliri ili Tračani, možda iz starog jezika drevnih gdje riječ “bos” znači “teći”, jer ona je tekla bezgrešno i samo se ime nametnulo. Jedno je sigurno, rijeka Bosna postade duša te zemlje, a po njoj ime dobi i zemlja oko nje.

Ime koje će kroz stoljeća opstati i za koje će se njezini sinovi boriti. Postat će ponos, požuda, srce i duša svih u njoj, a ljubomorna želja posjedovanja svih izvan nje. Postala je priča koja se prenosi do današnjih dana. Eto, toliko je veličanstvena ta Bosna prkosna i stamena.

Za njezinu naklonost su se stalno bitke vodile, bitke koje ni danas nisu završile. Zbog njih nosi ožiljke koje nije htjela. Ožiljci koji bole i koji podsjećaju na zavist i sebičnost pojedinih sinova njezinih, koji je razvlače, a ona se razvući ne da. Ostaje cijela prkoseći njihovoj sljepoći uma, zatvorenosti srca. Pa nije ih ona takve odgojila, što im je! Kosti pradjedova su njoj na čuvanje predali. Bože, što im je, pitala se bezbroj puta! Ima je dovoljno za sve.

Oči njezinih rijeka, te prelijepe tužne plavo-zelene oči, a kako su mogle biti sretne u svojoj veličanstvenoj ljepoti, gledale su nemoćno i svojim suzama ispraćale stoljećima svoju djecu na počinak. Ispirale tugu i bol za ponovni početak koji je nekako uvijek nanovo bio njihov kraj. Braneći se od najezde ljubomornih i željnih njezinog mesa, Bosna se branila i odolijevala hordama bijesnih vukova.

Samo krik iz duše mogao je zaštitnika probuditi i zato je zajecala, toliko jako da se jecaj čuo do neba, ali niko osim Zmaja nije čuo! Niko nije želio ni čuti ni vidjeti i tako stoljećima unazad. Generacijama unaprijed ona istu priču priča, iste krike ispušta ne bi li Zmaj vječno budan ostao. Spavao je Zmaj stoljećima tvrdim snom, samo jecaji koji su pomicali planine su ga mogli razbuditi.

A, Bosna je zazvala, tako snažno zazvala, da je Zmaja zauvijek probudila. Nije mogla gledati niti slušati vapaje svoje djece koja traže milost, traže pravdu, traže izlaz i slobodu. Probuđen iz sna Zmaj je ustao i ostat će kao vječiti stražar. Nije se na prvi pogled činio nešto strašno velik, dok nije raširio svoja još uvijek mlada, ali moćna krila, zamahnuo njima i uspravio svoja leđa. Bijaše on odabran kao predvodnik, kao zaštitnik, iako on to još znao nije. Breme koje se očekivalo da nosi je težak teret na njegovim neiskusnim krilima, trebao je stati u obranu, a branio nikoga još nikada nije, trebao je zaštititi svoje, a štititi znao nije. Snaga srca iznjedrila je hrabrost koja je iznenadila sve pa i njega samoga, tada je shvatio da ima snagu i moć pokretati i ono što pokretno nije.

Početak ove priče stvorio je moćnog čuvara koji je krila svoja raširio i četiri hiljade mladih gorostasa uzdigao snažnih poput planina, silovitijih od oluje. Predvođeni zmajem krenuli su gorostasi onako stasiti u borbu za slobodu, za ime, za opstanak. Štitovima su se branili, prkosili vjetrovima, mačevima kidali tamu ropstva, znajući da su u njoj svoj na svome. Nikome sluga Bošnjak bio nije i nikada biti neće, svoju slobodu i vlast u svojim rukama će imati i kao zlato čuvati.

Bosna je prekrasna zemlja ovjenčana planinama, rijekama, hrabrim junacima i prelijepim djevama. Njeni zakoni bili su stari kao šume, a običaji puni ljubavi i topline. Tamni oblaci nošeni vjetrom su se nadvili nad njom. Donio je sa sobom strah i nemir koji se počeo uvlačiti u srca ljudi.

Iz dalekog Istanbula sa svitom vojnika došao je moćni Sultan, gospodar velikog Osmanskog carstva. Sve stasiti momci, ali praznog pogleda od smrti i užasa koji su na pohodima vidjeli. Sultan stasit momak s turbanom na glavi kao krunom ovjenčan svat, na njemu sve svila i kaftan protkan zlatnim nitima, zlaćani gumbi ukrašeni draguljima ukrotiše široka prsa njegova. Sve na njemu odisalo je bogatstvom i simboliziralo vlast i veliko Osmansko carstvo. Jahao je ponosnog crnog vranca duge grive koja je sjajila kao da ju je premazao najskupljim mirisnim uljima.

Želio je Bosnu, njezine planine, rijeke, šume, očajno je želio ljepotu njezinu koju nigdje prije nije vidio. Zagovarao je promjene, kao da se Bosni može narediti da zaboravi svoje priče, one što ih vjetar šapuće kroz krošnje starih šuma. Htio je da odbaci običaje, da uguši pjesme što ih majke pjevuše dok spremaju djecu na počinak. Tražio je da se odrekne čarolije koja izvire iz kamena pod nogama i rijeka što pamte. Želio je da mladi odu u ratove daleke, a dobri stari Bošnjani da šute pred njegovom moći.

Svjestan nije bio činjenice da Bosna bez duše dobrih Bošnjana, više ne bi bila Bosna. Već obična kao i svaka druga hladna prašnjava i blatnjava oronula starica bez duše. Njezina duša je protkana kroz njihove duše, oni dišu njezinim plućima, osluškuju otkucaje njezina srca jer to je i njihovo srce, srce puno milosti, gledaju njezinim očima, a kroz njih samo ljepotu vide i milost šire.

A Sultan, širio se njenim ljepotama poput sjene, osvajajući svaki kutak požudnim pogledom. Rodio se otpor.

Iz Gradačca starog grada pojavio se junak, ime mu je bilo Husein-kapetan Gradaščević. Bogati potomak muslimanskih plemića, mladi svat. Tek što je punoljetan postao titulu kapetana je dobio, naočite crne kose koja se lagano spuštala do lica, neobrijane guste brade, ponosit i pravedan. Sokacima i zakutcima gdje je odrastao prepričavane su priče o njemu. Svaka mlada djevojka je pričala priču za sebe, svaka ljubomorno čuvala uhvaćen pogled u prolazu i nadala se da je baš nju primijetio. Tako sretne lepršale su u svojim haljinama od svile kaldrmom popločenim ulicama.

U njegovim očima bila je ta zagonetna iskra, ona koja se nije zrcalila od vanjskih sjajnih stvari, nego iz dubine njegova srca, koja je odavala njegovo poštenje i dobrotu.

Naučio je razlikovati svijet vanjski od svijeta u sebi. I svaki put kad bi bio spreman za novo poglavlje, prvi su to doznali vrapci vjesnici nevidljivih promjena. Dolazili bi u jatima, plešući po granama njihov bi cvrkut najavio ono što dolazi. Temelj su mu postali ljubav, duhovnost i unutarnji mir, snaga koja je razbijala tamne oblake kada bi se nadvili nad njega i omogućavala mu da vidi ono što drugi nisu mogli, zbog toga je uvijek bio dva koraka ispred njih.

Pod njegovom vladavinom Gradačac grad se uzdigao. Najbolji majstori gradili su kulu koja je postala simbol grada, snage i statusa. Kamen po kamen decenijama se slagao, kao čuvar vremena, a ona – Kula, kao Čardak na nebu uzvišena blještala je u svojoj ljepoti. Dah povjetarca se igrao među zidovima njezinim, skrivao se i vragolasto prohujao zidinama prema nebu kao vihor, brišući prašinu što se bila nakupila na zidovima njezinim. Vraćao se ponovno i ponovno, drage su mu bile takve igre, volio je prašinu brisati s ljepote njezine.

Predosjećao je šta se sprema. Kada je prvi put stao pred vojsku, probudio se inat, govorio je tiho, ali riječi su mu grmjele kroz doline – Bosna nije na prodaju! Bio je cijenjen od Sultana dok nije shvatio da će Bosna biti predmet pregovaranja. Njegove crne oči postale su još crnje, obrve je navukao, pogled smrknuo, zamračilo mu se, digao je glas za pravdu, čast i slobodu. Dojučerašnja braća u nebrojenim bitkama, sada nisu bili voljni ni spremni zaštititi narod Bosne od mračnih sila koje su željele da ih tu nema. Dogodilo se, vjetrovi sudbine puhnuše kroz Sarajevo i razbiše sjenke janjičarske vlasti, bješe ukinuti, kao da ih nikada ni bilo nije. No, zlo rijetko odlazi tiho. U posljednjim trzajima bezumnog zvjerstva, njihova ruka posegnu za svjetlom u ljudskom liku nakibul-ešrafa Nurudin-efendijom Šerifovićem.

Ne bijaše on običan čovjek, već istaknuti stub vjere i poštovanja, sin Sarajeva i potomak loze svete, za koju predanja kažu da vodi do samog Poslanika, a.s. Bio je to čovjek časti, blagosti i mudrosti.

Naslutivši tamu što se tiho nad njima nadvila, sile udariše gdje je najsvjetlije, ubiše čast, ubiše dobrotu, ali s njegovim padom krenulo je sve.

Srce se steglo od jada i u tišini jednog jutra odluči Kapetan Gradaščević udaljiti se iz njihova društva. Okupio je oko sebe junake svoje i poveo ih da vrate sve što su živjeli, ljepotu koju su imali, slobodu. Bitke su se vodile na više polja. U konačnoj bitci u dolini kraj Sarajeva, sudarile su se vojske, Sultanova s crnim vrancem na čelu, i njegova s narodom iza sebe. Sultanova želja bila je zadržati Bosnu, ali želja za slobodom je bila jača. Bila je to strašna bitka. Sablje su mahale, odzvanjao je zvuk metala šumama, odzvanjali su krikovi, za slobodu. Vranac je ljutito kopitima grebao zemlju, ali Zmaj se nije bojao, iako nadjačan raširio je krila svoja da izgleda moćnije. Neprijatelji su dolazili sa svih strana, ali izdaja njegovih je bila rana koja nikada neće zacijeliti. Bijaše izdan, prodan Sultanu za lažno obećanje. Kako su mogli? Bili su njegova soja, tek što su se izlegli, naivno su protivniku povjerovali. Gromoglasno je vikao, prokleti bili Bosnu su izdali! Bitku je tada izgubio, ali Zmaj od Bosne postao. Njezina polja su bila prekrivena zlatnim cvijećem koje je na povjetarcu lagano njihalo svoje latice, smiješilo se suncu, a kada je umiralo savijalo bi svoje glave do zemljice da čuje šapat onih koji su tu ležali. Najljepše je cvijeće vječne postelje prekrilo i tako postalo utkano u sve buduće generacije. Zvali su ih ljiljani bosanski, dobri ljiljani Bosne ponosne.

Prognan na hladni zapad koji mu zadnje kapi duše siše iz vena, odlučio je tražiti halala od Sultana i otići na istok u Istanbul, dušom mu je bliži. Tamo, na istoku, osjećao je da bi mogao ponovno pronaći mir i obnoviti snagu, vratiti se na rodnu grudu, ali izmučena duša i slomljeno srce nisu izdržali. Od tuge se razbolio i umro mlad daleko od Bosne. Dušom i mislima u svojim vitkim visokim moćnim šumama i planinama što oblake miluju svojim vrhovima. U posljednjim snovima svojim, sanjao je da leti između stabala i latica mehkih, koje su svojim sjajem zasipale zlaćane zrake sunca i sramno se u svitanje probijale kroz njih, obasjavale ih. Trepereći onako na povjetarcu kao da sad odnose njegovu zadnju iskru.

Raširio je krila zmaja! Raširio ih je što je više mogao kako bi cijelu Bosnu u mislima što više obgrlio, želio je biti još barem na kratko dio njezine ljepote koja zrači nekim smirajem kako bi lakše utonuo u san i vječno zaspao zaogrnut baršunastom mahovinom.

Možda samo u srcima ljudi, možda u Istanbulu negdje na zadnjem počivalištu nišan stoji. Kažu u mezarju Eyüp Sultan džamije, čeka dan kada će zabljesnuti, jer on je vječiti čuvar, Zmaj od Bosne.

Borba dobra i zla neprestano se isprepliće kroz naraštaje. Takve borbe se i danas vode, ali u srcima naroda i danas se čuje njegova istina, nije pao zaboravljen. Ovaj Zmaj imao je srce junaka koje je kucalo za svoj narod i zemlju, on ga je volio zato što je njegova moć ležala u istini, njegov mač bio je pravda za slobodu i neovisnost.

Vrijeme starina je prošlo. Dobila je zemlja ime, kao ptica sa dva zlatna krila. Bosna i Hercegovina. Kroz dvjestotinjak godina svašta se dešavalo, ratovi i izdaje, rijeke su suzama svojim ispirale tragove boli, a Zmaj je s vremena na vrijeme zagrmio, štiteći narod s visina. No, zlo ne miruje, smračilo se ponovno, tiho kao sjena vukući sa sobom strah, izdaju, poznato licemjerstvo i pohlepu. Ponovno su stigli oni koji Bosnu i Hercegovinu nisu disali, kojima nije tekla venama, koji je nisu nosili u grudima, nego su je gledali kao plijen koji žele posjedovati onda pa i sada. Napadoše tuđi, njih dvjestotinjak skrilo se u grdosiji obloženom čelikom i gumom udariše na Stari grad Gradačac. Čelična snaga čuvala ih je u njezinoj utrobi. Zmajevi su je vatrenim kuglama pokušavali zaustaviti, ali su se kugle odbijale od nju, nisu ju niti okrznule. Bili su mladi, nisu imali dovoljno snage, ponestajalo im je vatre, nisu znali kako ju poraziti, dok ju posljednja užarena kugla nije izbacila iz ravnoteže. Unutra je nastala panika, u tom trenutku posljednjim snagama uspjeli su savladati tu bezdušnu grdosiju od čelika, oni, srca Zmajevog. Lica dobrih su se ozarila, spasili su grad i svoje.

Pomisliše tuđi da će lahko biti slomiti grad patriota, grad viteštva i Zmajeva, hrabri Stari Gradačac grad. Mislili su da su srca njegovog naroda uljuljkana u mir, otupjela, da je prkos iz njih nestao. Ali su se grdno prevarili. Prevarila ih je njihova smirenost, a da su znali Bosnu i ljude u njoj, znali bi da se ovdje djeca rađaju iz starih korijenja što su sa Bosnom neraskidiva. Ne možeš biti gospodar zemlji koja ti ne teče venama. Zmaj se probudio, legenda je ponovno oživjela, ljudi su ga prepoznali ne po izgledu, već po duhu. Svaki onaj koji voli zemlju svojih korijena, od predaka dobrih Bošnjana, svaki onaj što moli na koljenima koja dodiruju zemlju i povezuje se s njom, bez obzira na uvjerenja, postao je štit.

Do današnjeg dana svjedočimo uspomenama, gdje god da pogledaš vidiš njezine šume, u njima stećke, na stećcima ljiljane i dobre Bošnjane koji uspravno stoje, ne kleče, ne mole. Dobri Bošnjanin je digao glavu, digao ruku kao pozdrav dobrim ljudima i pazi na Bosnu ponosnu. Nekoliko stoljeća stara, starija od šuma što u njoj šapuću i rijeka što je grle, prastara poput prvih snova u kolijevci svijeta. Mnogi su je pokušali opisati, po njezinim granicama crtati perom i mačem, riječima i pjesmom, ali niko ne može uhvatiti ono što se u svakom stablu utkalo, u njegovom godu. A njezini sinovi Bošnjani kao i zemlja iz koje su nikli ponosni kao planine, milostivi kao jutarnja magla što se nježno provlači pod prvim jutarnjim zrakama sunca, snažni kao staro korijenje. U očima im svjetluca prošlost, u grudima kuca hrabrost, a u srcima ljubav veća od historije. Ta je zemlja velika u srcima svoje djece. Gordija od planina koje je miluju, gizdava poput rijeka njezinog krvotoka i snova što se rađaju u mirisima njezinim. Raskošna poput boja njezinog cvijeća razasutog po dolinama i planinama. Zemlja kralja Tvrtka, Kulina bana i Husein kapetana Gradaščevića, zemlja ljiljana i Zmajeva. Zemlja, gdje se istok sa zapadom spaja. Zmaj je zorom što miriše na rosne planine posadio ljiljan širom Bosne, a vjetar prenosi njegove riječi, čuvaj Bosnu od dušmana, čuvaj narod i slobodu, ona je srce što kuca.

Povelje stare osam stoljeća su njezin glas i dokaz njezinog postojanja. Možda ga ne čujemo uvijek, ali govori bosanskim jezikom, kroz stara slova pisana bosančicom. One pričaju priču o slobodi ko smo i odakle smo.

 Čuvajmo ih u knjigama, muzejima, ali i u našim srcima.

E, moji zambaci pognutih zlaćanih glava, kao da i vi žalite stojičkog gorštaka. Ne žalite ga! On je opstao, tu je i danas, jači nego ikad, tu će ostati i priče prepričavati. Hodat će stazama predaka svojih, uzdignuta čela. Kao na stećku, ruku podigni, pozdravi one dobrog srca, uspravi se, ponosan, vjeran sebi i onome što jesi. Ne daj na sebe, ne daj na Nju. A, Zmaj se dobrim Bošnjanima zarekao da više neće spavati, s visina će bdjeti i svakog ko Bosnu i Hercegovinu pokuša pokoriti, će plamenom spaliti.

Mirsada Delić Šerifović rođena je u Zagrebu 1975. godine, magistrirala je Menadžment bankarstva osiguranja i financija na Međunarodnom Sveučilištu Libertas u Zagrebu i stekla naziv Magistar menadžmenta bankarstva osiguranja i financija. Dugi niz godina radila je kao bankarska savjetnica u Zagrebačkoj banci d.d. Od 2025. godine zaposlena je kao administrativna tajnica u Nacionalnoj koordinaciji Bošnjaka u Republici Hrvatskoj – „Bošnjaci Zajedno!“