Iako su prošle trideset i tri godine od zatvaranja logora Sušica i monstruoznih djela koja su zadesila nesrpsko stanovništvo Vlasenice, pravda još uvijek nije zadovoljena. Odugovlače se sudski procesi, osumnjičeni traže spas u drugim zemljama, svjedoci umiru, a porodice žrtava još uvijek čekaju na kosti svojih najmilijih.

Prije 33 godine zatvoren je logor Sušica u Vlasenici koji su osnovale srpske snage krajem maja ili početkom juna 1992, a kojim su upravljale vojska i lokalna milicija. Bivši general Vojske Republike Srpske Svetozar Andrić je izdao naređenje za osnivanje logora Sušica, na osnovu odluke tzv. vlade SAO Birač. Po osnivanju, upravnik logora bio je pripadnik SJB Vlasenica Veljko Bašić, a približno od polovine juna 1992. logorom je komandovao pripadnik Voda specijalne policije pri SJB Vlasenica Dragan Nikolić zvani Jenki.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je početkom 2005. osudio Dragana Nikolića na 20 godina zatvora nakon što je priznao krivicu da je učestvovao u ubistvima, silovanju i mučenju bošnjačkih zatvorenika u koncentracionom logoru Sušica u Vlasenici 1992.

Optužnica protiv Nikolića, podignuta 1994. godine, prva je koju je Haški tribunal podigao za zločine počinjene u bivšoj SFR Jugoslaviji. Priznajući krivicu Nikolić se složio sa navodima optužnice da je kao dio procesa protjerivanja nesrpskog stanovništva iz Vlasenice osnovan logor Sušica, kroz koji je od maja do oktobra 1992. prošlo oko 8.000 ljudi.

Apelaciono vijeće utvrdilo je da je činio “brutalne, sadističke zločine i da je uživao u njima”. Tako je sredinom juna 1992. sa stražarima u logoru nasmrt pretukao Durmu Handžića i Asima Zildžića, a nakon stravičnog premlaćivanja ubijeni su Muharem Kolarević, Dževad Sarić, Ismet Zekić i Rašid Ferhatbegović, koje je Nikolić izveo iz hangara. Početkom jula 1992.  izveo je iz hangara Ismeta Dedića i premlatio ga nasmrt, u hangaru je do smrti pretukao i Mevludina Hatunića, a šezdesetogodišnjeg Galiba Musića tukao je sedam dana, sve dok nije izdahnuo. “Dragan Nikolić je lično odvodio i na druge načine omogućavao odvođenje zatočenica iz hangara, znajući pri tom da se to čini u svrhu silovanja i drugih oblika ponašanja koja predstavljaju seksualno zlostavljanje.

Seksualno zlostavljanje su vršili logorski stražari, pripadnici specijalnih snaga, lokalni vojnici i drugi muškarci.” Od 1. do 18. jula 1992. stravično je premlaćivao i mučio Fikreta Arnauta. Nekoliko dana je tukao i Seada Ambeškovića i Hajrudina Osmanovića, koji je 3. jula 1992. odveden na prinudni rad i otad ga niko nije vidio. Svirepo je 20 dana, skoro svakodnevno, tukao Suada Mahmutovića, a surovo je tukao i Redžu Čakišića. Uprkos tome, Dragan Nikolić Jenki pušten je 2013. na prijevremenu slobodu. Umro je 2018. u 61. godini.

Ubistva i zlostavljanja

Zatočenički logor se sastojao od dvije glavne zgrade i jedne manje kuće. Zatočenici su bili smješteni u skladištu ili hangaru. Zgrada je bila užasno pretrpana, a životni uslovi očajni. Druga glavna zgrada bila je manja i koristila se kao skladište uniformi i opreme. Osim toga, stražari i komandant logora koristili su manju kuću za ispitivanje zatočenika.

U logoru Sušica su držani muškarci, žene i djeca, a katkada su bile zarobljene i cijele porodice. Žene i djeca su obično ostajali samo kratko vrijeme prije nego što bi ih prisilno premjestili na obližnja područja pod komandom ARBiH. Zarobljenici su obično morali da potpišu dokument s izjavom da područje napuštaju dobrovoljno i da se odriču svoje imovine. Mnogi zatočenici su umrli od posljedica premlaćivanja. Mnoge od zatočenih žena bile su podvrgavane seksualnom zlostavljanju, uključujući silovanje.

Logorski stražari i drugi muškarci kojima je bio dozvoljen ulazak u logor često su noću izvodili žene iz hangara. Kada su se vraćale, žene su često bile van sebe i u traumatizovanom stanju. Od kraja mjeseca juna, zatvorenici su postepeno u skupinama prebacivani u logor Batković.

Sud Bosne i Hercegovine za zločine počinjene u prijeratnoj opštini Vlasenica izrekao je tri presude. Državni sud je osudio Predraga Bastaha i Gorana Viškovića na ukupno četrdeset godina zatvora za zločine u Vlasenici, dok je Dragan Marinković osuđen na osam godina zatvora za ratni zločin počinjen na području današnje opštine Milići. U toku je više postupaka pred Sudom BiH za ratne zločine počinjene na ovom području.

Bastah je kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a početkom juna 1992. iz kuće u Ulici Jove Ostojića 20, čupajući ga za kosu, izvukao maloljetnog Husu Kičića, strpao ga u policijski auto i odvezao u stanicu policije, gdje ga je natjerao da drži ruke na glavi dok ga je surovo mlatio kundakom u prsa. U drugoj polovini juna učestvovao je u hapšenju Muhameda Ambeševića i Ramiza Hurića, te ih je zatvorio u policijsku stanicu gdje ih je tukao, a jednog dječaka tjerao je da tuče svog oca, a kada je ovaj to odbio, raspalio ga je šakom u glavu.

Početkom juna uhapsio je Muju Klanca i s jednim nepoznatim policajcem odvezao ga na lokalitet Toplik, na livadu u blizini fabrike “Alpo”, i tu ga ubio, a kada se Vukosava Klanco, Mujina supruga, obratila za pomoć jednom policajcu u stanici policije, pretučena je i zatvorena. Noću između 12. i 13. septembra Predrag Bastah bio je u grupi koja je došla u Ulicu Maršala Tita, a vodili su dvojicu logoraša koji su vozili traktor s prikolicom; dok je on čekao vani, u kući Zejne Ambešević (1922) ubili su nju i Džemilu Hasanbegović (1933) i Nuru Tutić (1910), a u sljedećoj kući Ahmu Hadžiomerovića (1907) i njegovu suprugu Tifu (1925), te je, kada su ubice izašle, naredio logorašima da tijela utovare na prikolicu; tijela nikada nisu pronađena. Dana 21. augusta Umiju Šabić je s maloljetnim djetetom istjerao iz kuće i naredio joj da napusti Vlasenicu ili će ih pobiti, a isto je uradio i supružnicima Ajši i Husi Saračeviću.

Predrag Bastah i Goran Višković, s još nekoliko stražara, u drugoj polovini juna 1992. iz logora “Sušica”, surovo ih mlateći, izveli su braću Fadila i Fehima Ferhatovića, čija su tijela ekshumirana 29. septembra 2009. Iz “Sušice” su u junu izveli i Ibrahima Lelu (1952), kojeg su uhapsili u selu Jarovlje i otad se i njemu gubi svaki trag.

Goran Višković zvani Vjetar, kao pripadnik VRS-a, 23. aprila 1992. iz grupe od više desetaka civila bošnjačke nacionalnosti koji su pred zgradom općine čekali da dobiju propusnicu za kretanje po teritoriji općine Vlasenica, izdvojio je Mirsada Džebu, zavio mu ruku iza leđa, udario ga kundakom i, šutajući ga nogama, odveo ga u policijsku stanicu. U maju je u zatvoru iza zgrade suda u Vlasenici u više navrata, sam ili u grupi, tukao Osmana i Abdurahmana Kurjaka, izvodeći ih jednog po jednog na hodnik. Dana 11. jula u Omladinskoj 5 rukama i kundakom tukao je Begu Handžića (1942), a onda je njegovu suprugu Ramizu, koja ga je preklinjala da prestane, naglo udario u lice i nogom u kičmu, te se Ramiza skotrljala niz stepenice na ulicu, gdje ju je nastavio tući.

U junu je u grupi od deset vojnika došao u naselje Panorama pa su na ulici premlatili Rašida Dautovića (1947), njegovu ženu Hajru (1949) i dvoje malodobne djece koje su istjerali iz kuće, a Rašida je tjerao da klanja. Početkom juna u večernjim satima Goran Višković, s drugim čuvarima logora “Sušica”, izveo je Salku Muminovića (1946), Ibru Muminovića (1952) i jednog mladića iz mjesta Kula kod Zvornika i njima se od tada gubi svaki trag sve dok tijelo Salke Muminovića nije ekshumirano 29. septembra 2000. Dana 27. juna dovezao se kamionom RO “Polet” u logor “Sušica” i naredio da u kamion uđe 20 zatočenika, pa kada su bili u blizini veterinarske stanice u Vlasenici, naredio je Džemi Ferhatoviću da kopa rupu veličine ljudskog tijela, a potom mu dao pištolj da ubije izvjesnog poštara Alihodžića, pa kada je ovaj odbio, pištolj je dao Hašimu Ferhatoviću, a kada mu je i ovaj vratio pištolj, ponovo ih je, smijući se, potrpao u kamion i vozeći velikom brzinom motao volanom lijevo-desno iživljavajući se.

Suđenja

U drugoj polovini juna Višković je iza veterinarske stanice parkirao hladnjaču u koju je ubacio 13 zatočenika iz “Sušice” i ljudi su počeli padati u nesvijest, a sigurne smrti spasio ih je jedan vojnik. U prvoj polovini juna oko 23 sati izveo je jednu ženu iz logora “Sušica” i uveo je u stražarnicu u kojoj je bilo više čuvara, kojima je rekao: “Hoćemo li sada kako mi znamo”, onda ju je tukao rukama i nogama i svezao joj ruke lisicama i, pošto ju je jedan od stražara gurnuo na željezni krevet i držao joj ruke, strgao odjeću s nje i silovao je, a onda joj u polni organ gurnuo pendrek. Dana 10. jula, iz stana u Ulici Vuka Karadžića u Vlasenici, dva vojnika VRS-a istjerala su ženu (1958), njenu majku, sestru i jednog muškarca te im naredili da legnu na asfalt, a ženu su vratili nazad u stan da bi je silovali njih dvojica i Goran Višković.

Sud BiH za zločine u Vlasenici prvostepenom presudom osudio je Simu Stupara na 12 godina. U optužnici Tužilaštva BiH podignutoj 11. oktobra 2018. navodi se da su braća Simo i Zoran Stupar i Goran Tešić kao pripadnici rezervnog sastava SJB Vlasenica, a Zoran Tešić, brat Goranov, kao pripadnik VRS-a, za vrijeme širokog i sistematičnog napada na bošnjačko stanovništvo općine Vlasenica, učestvovali u napadima na sela Džamdžiće, Alihodžiće, Gradinu i druga naselja, gdje je ubijeno najmanje 16 civila te prognano više desetaka Bošnjaka. Na teret im se stavlja i zatvaranje u logor “Sušica” i prostorije SJB Vlasenica, paljenje kuća i pljačkanje imovine. Za Zoranom Stuparom i Goranom Tešićem raspisana je međunarodna potjernica jer su se dali u bijeg, a Zoran Tešić prvostepeno je oslobođen.

Za zločine u Vlasenici traje još nekoliko sudskih postupaka. Višnji Aćimović sudi se u Beogradu, Njenom bratu Miroslavu Kraljeviću, načelniku Opštine Vlasenica, pred Sudom BiH sudi se skupa s Radenkom Stanićem, Goranom Garićem i Manom Đurićem. Prema Tužilaštvu BiH, riječ je o najopsežnijoj optužnici za ratne zločine na području Vlasenice. U njoj stoji da su tokom 1992. i 1993. Radenko Stanić, kao komandir SJB Vlasenica, Miroslav Kraljević, kao komandir voda u SJB Vlasenica, te Goran Garić, kao aktivni pripadnik SJB Vlasenica, počinili progon bošnjačkog stanovništva na rasnoj, vjerskoj, političkoj i kulturnoj osnovi. Optužnica obuhvata ubistva više od 22 osobe, nezakonita zatočenja, mučenja i zlostavljanja desetaka civila. Nakon silnih odgađanja, suđenje je počelo 16. oktobra 2019.

Iako su prošle trideset i tri godine od zatvaranja logora Sušica i monstruoznih djela koja su zadesila nesrpsko stanovništvo Vlasenice, pravda još uvijek nije zadovoljena. Odugovlače se sudski procesi, osumnjičeni traže spas u drugim zemljama, svjedoci umiru, a porodice žrtava još uvijek čekaju na kosti svojih najmilijih. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, najveća masovna grobnica koja je pronađena na području Vlasenice je grobnica Ogradice iz koje su 2003. ekshumirana 232 posmrtna ostatka. Iz masovne grobnice Sušica ekshumirano je 37 žrtava.