I danas, u poznim godinama, svako jutro sedla svog magarca i vodi stado na pašu, uz vjernog psa Bazea. Posebnu pažnju posvećuje drveću i prirodi: iz torbe na magarcu uvijek nosi vodu kojom zalijeva stabla oko sela da se ne osuše. „Čuvati prirodu i uljepšavati selo jeste dobro djelo,“ kaže on, uvjeren da je briga o okolišu jednako važna kao i briga o ljudima

U selu Karaveys, u okrugu Karaincir u Kirkuku, živi Muhammed Abdullah Hüseyin, poznatiji pod nadimkom „Mam Derviš“. Iako ima 78 godina, ovaj skromni čovjek i dalje svakodnevno obavlja poslove pastira i zemljoradnika, a ono što ga čini posebnim jeste da već decenijama uči djecu Kur’anu i osnovama vjere.

Mam Derviš je rođen 1947. godine, u periodu koji je ostao zapamćen kao „Godina gladi“. Te godine skakavci su uništili usjeve pšenice i porodica se suočila s velikim nedaćama. On se sjeća da je, osim gladi i siromaštva, ljude najviše pogađalo odsustvo obrazovanja i međusobnog poštovanja, zbog čega je rano u životu odlučio da će, osim brige za vlastitu porodicu, nastojati pomagati i svojoj zajednici.

I danas, u poznim godinama, svako jutro sedla svog magarca i vodi stado na pašu, uz vjernog psa Bazea. Posebnu pažnju posvećuje drveću i prirodi: iz torbe na magarcu uvijek nosi vodu kojom zalijeva stabla oko sela da se ne osuše. „Čuvati prirodu i uljepšavati selo jeste dobro djelo,“ kaže on, uvjeren da je briga o okolišu jednako važna kao i briga o ljudima.

Nakon što završi obaveze s ovcama i poljoprivredom, vraća se u selo i sjeda pod murvu koju je posadio prije mnogo godina. Upravo tu, u hladu, dočekuje djecu kojoj predaje Kur’an. Ponosno ističe da su dvije jednostavne učionice pod murvom izgrađene zahvaljujući dobrotvorima: „Ovo je dobro djelo i trajna sadaka.“

Život je posvetio podučavanju djece Kur’anu, iako su uvjeti u selu često bili teški. Svoju vezu s Kur’anom vuče još iz djetinjstva, kada je od učitelja Mam Alija učio prva islamska znanja. „Rekao sam mu: ‘Nauči nas da učimo Kur’an.’ On mi je odgovorio: ‘Nađi još jednog ili dva učenika.’ Ja sam ih našao, a onda je on učio mene, a ja njih,“ prisjeća se Derviš.

Kako je sam učio, tako je i broj njegovih učenika rastao, a djeca su uspijevala da nauče Kur’an napamet u roku od godinu dana. Njegove časove prekinule su tragedije tokom Anfal operacija, kada su brojni seljani ubijeni ili protjerani.

Nakon pada režima Sadama Huseina, selo je obnovljeno, a Mam Derviš se vratio i nastavio tamo gdje je stao. „Kad je selo obnovljeno, mještani su mi rekli: ‘Hvala Bogu, ti znaš Kur’an, podučavaj djecu.’ Djeca su dolazila, bila su sposobna i brzo su učila,“ kaže on.

U početku, uslovi za nastavu bili su veoma loši, ali su dobrotvori izgradili dvije male platforme pod murvom kako bi mjesto za učenje bilo čisto i zaštićeno. „Bog neka nagradi njihove domove,“ govori Derviš, ističući da se i znanje, poput mladih sadnica, mora njegovati i zalijevati sve dok čovjek može.

Njegova učionica pod murvom oslikava njegov skromni i nenametljivi karakter. Tamo, u tom kutku, uči djecu ne samo Kur’anu, nego i vrijednostima bratstva, međusobnog poštovanja i ljubavi. Svakodnevno moli i za braću u Gazi, nadajući se da će i oni biti oslobođeni od tlačitelja.

Utjecaj Mam Derviša ne ogleda se samo u vjerskoj pouci. On je primjer humanosti i nesebičnosti, pokazujući ljubav prema učenicima, svom selu i zemlji koju lično njeguje. Djeci prenosi životne pouke tumačeći svaki ajet koji pročita.

Sa svakim postupkom pokazuje ljudskost, poštenje i svijest o okolišu. Tako ovaj starac, koji ujedinjuje vjeru, prirodu i ljubav prema zajednici, nastavlja biti pravi vodič i nadahnuće za djecu svoga sela.

IZVOR: GZT