Nijedna vojska s tolikom taktičkom i tehnološkom nadmoći ne bi se zadovoljila djelimičnim mirovnim rješenjem. U izraelskoj vojnoj logici, svaki prekid vatre predstavlja prijetnju jer daje Hamasu priliku da se konsoliduje. Samo potpuna eliminacija, vojna i politička, smatra se prihvatljivim ishodom
Izraelska je vojska napala u srce Katara. Zračni napad na Dohu, glavni grad emirata, ciljao je na vrh Hamasa i njegov pregovarački tim. Eksplozije i gusti dim u poslijepodnevnim satima šokirali su građane Dohe, gdje su posljednjih mjeseci vođeni ključni pregovori o prekidu vatre. Bio je to prvi napad u samom Kataru, zemlji u kojoj se nalazi najveća američka vojna baza na Bliskom istoku i sjedište američke Centralne komande (CENTCOM).
Tel Aviv je potvrdio da je cilj bio ubiti visoke lidere Hamasa, među njima Džalila al Haju, šefa u egzilu i ključnu figuru u pregovorima o prekidu vatre. U Dohi su se tada nalazili i Mohamed Darwiš, predsjednik Vijeća šure; Zaher Džabarin, zadužen za operacije na Zapadnoj obali; Nizar Avadalah, veteran iz Gaze; te Khaled Mašal, šef pokreta u inostranstvu.
Hamas je priznao pogibiju petorice svojih članova, ali nijedan nije bio dio pregovaračke delegacije. „Neprijatelj nije uspio eliminirati naše pregovarače. Naša braća mučenici uzdignuti su na najviše stepene slave“, navedeno je u saopćenju.
Prema informacijama Al Jazeere, El Haya je preživio napad, ali su poginuli njegov sin i pomoćnik. Ministarstvo unutrašnjih poslova Katara potvrdilo je da je poginuo jedan pripadnik katarske sigurnosti, dok je više njih ranjeno.
Sastanak Hamasa u trenutku napada bio je posvećen odgovoru na najnoviju mirovnu inicijativu Bijele kuće. Istog jutra, izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar izjavio je da Izrael prihvata američki prijedlog i da „rat može završiti već sutra“. Uprkos tome, bombardovanje u Dohi gotovo je u potpunosti srušilo pregovore, dok izraelska vojska istovremeno intenzivira ofanzivu u samom srcu Gaze.
Premijer Benjamin Netanyahu tvrdio je da akcija u Kataru može otvoriti vrata kraju rata: „Prihvatili smo principe koje je predložio predsjednik Trump. Oni počinju s trenutnim oslobađanjem naših talaca. Ako Hamas pristane, ovo može biti kraj rata.“ U istoj izjavi pozvao je Palestince u Gazi da se ne povode za Hamasom: „Možete to učiniti i obećavamo vam drugačiju budućnost.“
Glasnogovornica Karoline Leavitt kazala je da je predsjednik Donald Trump napad shvatio kao „priliku za mir“, iako je bombardovanje izazvalo globalne osude. Potvrdila je da je Washington bio unaprijed obaviješten, ali nije učestvovao u operaciji.
Katar je nazvao akciju „kukavičkom“ i optužio Izrael da je gađao stambene objekte u kojima su boravili članovi političkog biroa Hamasa. Iran je napad okarakterisao kao „kriminalan čin“ i flagrantno kršenje katarske suverenosti. Turska je ocijenila da Izrael ne želi mir nego produženje sukoba. Slične osude stigle su iz Jordana, Emirata, Saudijske Arabije i Egipta. Maroko, Ujedinjene nacije, pa čak i evropske sile, Francuska i Velika Britanija, insistirale su na zaštiti katarske teritorijalne cjelovitosti i nastavku pregovora.
Napad na Dohu uklapa se u obrazac izraelskih udara na lidere Hamasa i saveznike širom regije: od ubistva Ismaila Hanijeha u Teheranu (jul 2024), do atentata na vođe Hezbollaha u Bejrutu, pa sve do Jemena i Sirije. Stručnjaci upozoravaju da Izrael nastoji potpuno decapitirati Hamas, ali da je neposredni dobitak ograničen jer su ključni lideri i dalje živi.
General Eyal Zamir još u augustu je prijetio da će Izrael „dohvatiti“ Hamasove lidere i u inostranstvu. Hamas se, uprkos upozorenjima, osjećao sigurnim u Kataru – američkom savezniku i pregovaračkom posredniku.
Uprkos retorici o prihvatanju američke inicijative, postupci Tel Aviva pokazuju suprotnu namjeru. Napad u Dohi jasno je demonstrirao da izraelski vrh ne teži političkom dogovoru, već bezuslovnoj kapitulaciji Hamasa i potpunoj dominaciji nad Gazom.
Kako navode analitičari, nijedna vojska s tolikom taktičkom i tehnološkom nadmoći ne bi se zadovoljila djelimičnim mirovnim rješenjem. U izraelskoj vojnoj logici, svaki prekid vatre predstavlja prijetnju jer daje Hamasu priliku da se konsoliduje. Samo potpuna eliminacija, vojna i politička, smatra se prihvatljivim ishodom.
Zato su i pregovori koje vodi međunarodna zajednica unaprijed osuđeni na propast, jer ih Netanyahu doživljava kao zamku koja bi mogla prekinuti rat prije nego što Hamas bude uništen. Politički, to znači da bi i sam premijer ostao bez zaštitnog „štita“ rata koji mu trenutno daje manevarski prostor pred izraelskim pravosuđem i rastućim nezadovoljstvom društva.
Izrael je u Dohi, poručuju stručnjaci, samo potvrdio ono što je već poznato: nijedan neprijateljski lider nije siguran nigdje u svijetu. Ni Teheran, ni Bejrut, ni Damask, ni Sanaa, pa ni Doha pod američkim vojnim kišobranom. Izrael redovno koristi „ciljane eliminacije“ kao temelj svoje strategije. To je poruka ne samo Hamasu, nego i Hezbollahu, Iranu, Siriji i Hutima, da izraelske granice ne prestaju na karti.
Katar je tako naučio lekciju koju su prije njega naučili mnogi: savezništvo s Washingtonom ne garantuje zaštitu od izraelskih projektila.
Diplomatske posljedice su ogromne. Michael Milshtein iz Univerziteta Tel Aviv naglašava da je udar na Dohu teško oštetio odnose Izraela s Katarom i arapskim državama, uključujući ključne posrednike Egipat i Jordan. Trump je javno poručio katarskom premijeru da „ovako nešto neće ponoviti“, ali istovremeno je nastavio podržavati izraelsku strategiju.
Izrael napad opravdava nužnošću da oslabi Hamas. Međutim, udruženja porodica talaca strahuju da bi akcija mogla ugroziti živote 48 zarobljenih Izraelaca. U praksi, napad u Dohi uništio je katarsku ulogu posrednika i potencijalno ojačao Egipat. Nakon likvidacija u Iranu, Libanu i Gazi, izraelske mete su sada i vođe u Kataru. Time Izrael pokazuje da nijedna granica nije ograničenje njegovoj strategiji atentata.
Izrael je u Dohi pokazao ono što je već odavno jasno: nijedna suverenost, ni katarska ni američka zaštita, nije prepreka njegovoj strategiji likvidacija. Hamas je izgubio ljude, ali ne i pregovarače. Netanyahu je dobio trenutnu prednost, ali po cijenu još dublje izolacije Izraela i rizika da pregovori o miru budu gotovi prije nego što su i započeli.
