Ova bitka imala je višestruki značaj – ne samo što je zaustavila prodor Osmanlija u Bosnu, nego je i pokazala vojnu snagu i organiziranost države kojom je u to vrijeme vladao Tvrtko I Kotromanić.
Povijest Bosne ispunjena je krupnim i značajnim događajima o kojima se piše i govori tek nakon obnove njene nezavisnosti početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. A njena burna prošlost rađala je domoljube koji su je branili od napadača sa svih strana. Bosanski junaci, od slavnih srednjovjekovnih vitezova, prekaljenih kapetana i gazija do slabo naoružanih golobradih mladića u patikama, odnosili su sjajne pobjede protiv daleko nadmoćnijih vojnih sila.
Na današnji dan 1388. godine, vojska srednjovjekovne Bosne pod vodstvom vojvode Vlatka Vukovića odnijela je jednu od svojih najvećih pobjeda nad Osmanlijama. U okršaju kod Bileće, bosanska vojska od oko 7.000 ljudi, predvođena teškom konjicom, potpuno je razbila osmansku vojsku od gotovo 18.000 vojnika koju je predvodio Lala Šahin-paša. Bosanski juriš bio je toliko snažan da je osmanski vojskovođa jedva uspio pobjeći, i to samo s manjom grupom preživjelih.
Ova bitka imala je višestruki značaj – ne samo što je zaustavila prodor Osmanlija u Bosnu, nego je i pokazala vojnu snagu i organiziranost države kojom je u to vrijeme vladao Tvrtko I Kotromanić. Tvrtko, najmoćniji bosanski vladar, imao je u Vlatku Vukoviću svog najvažnijeg vojskovođu i povjerljivog saradnika. Kao nagradu za pobjedu kod Bileće, Tvrtko je Vukovića imenovao namjesnikom Dalmacije, s jasnom namjerom da širi bosansku vlast i na jadransku obalu.
Vlatko Vuković Kosača, u narodnoj tradiciji poznat i kao Vladeta, poticao je iz moćne humske vlastelinske porodice. Nakon smrti oca Vuka, zagospodario je Humom, a prvi put se u izvorima spominje 1378. godine u povelji kralja Tvrtka upućenoj Dubrovčanima. Ubrzo je stekao čin vojvode i postao centralna ličnost bosanske vojne i diplomatske politike. Tvrtko ga je često slao u Dubrovnik, a Dubrovčani su mu, svjesni njegovog ugleda kod kralja, poklanjali i dragocjene darove poput svile.
Međutim, Vlatkov najveći trag ostao je vezan za ratove protiv Osmanlija. Nakon briljantne pobjede kod Bileće, 1389. godine poveo je bosansku vojsku na Kosovo Polje, gdje je predvodio lijevo krilo saveznika protiv Osmanlija. Prema izvještajima iz tog doba, njegovi odredi su imali uspjeha, a nakon smrti sultana Murata i privremenog povlačenja Osmanlija, Vuković je Tvrtku poslao vijesti o pobjedi. Bez obzira na kasniji preokret na bojnom polju, ovaj detalj pokazuje koliko je bosanski vojvoda bio siguran u snagu svojih trupa.
Nakon smrti Tvrtka 1391. godine, Vlatko je svoje posjede proširio na Travuniju, Hum i Konavle. Njegova posljednja vojna akcija bila je protiv vlastelinske porodice Sankovića koja je pokušala Dubrovčanima prodati Konavle bez kraljevog odobrenja. Nakon višemjesečne borbe 1392. godine, Vlatko je zauzeo njihovu oblast, ali se iste godine teško razbolio i ubrzo preminuo. Naslijedio ga je njegov bratić Sandalj Hranić, kojem je ostavio znatno proširenu baštinu i naslijeđe vojničke slave.
Pobjeda kod Bileće 1388. godine ostala je simbol otpora Bosne pred osmanskim prodorima. Ona je pokazala da srednjovjekovna Bosna pod Tvrtkom I Kotromanićem nije bila tek prolazna regionalna sila, već država sposobna da se nosi s jednim od najvećih vojnih imperija epohe. Vlatko Vuković, vojvoda koji je stajao na čelu bosanske teške konjice, ostao je u kolektivnoj memoriji kao vojskovođa koji je Bosni donio jedan od njenih najslavnijih vojnih trijumfa.
