Glazbenik rođen prije 80 godina u Dubrovniku, kojem je nedavno objavljena biografija ‘Čovjek bez kafića‘, otkriva kojim ga je mudrostima poučila majka, zašto je deset dana proveo u pariškom zatvoru te kakav odnos ima sa sinom Kristijanom i unukom Celine.

Nedavno je objavljena biografija glazbenika Ibrice Jusića “Čovjek bez kafića”. U intervjuu za magazin Gloria Ibrica Jusić je ispričao što ga je potaknulo da se “ogoli” i ispriča detalje iz svoga života.

Sve je počelo kad mi se prije nekoliko godina javio moj dobar prijatelj Amer Tikveša, novinar i profesor književnosti iz Sarajeva, da za časopis Behar napravimo intervju. Nakon toga njegovu uredniku je palo na pamet da se napiše moja biografija – očito mu se moj život učinio dovoljno uzbudljivim. I tako je to krenulo. Uz to se javila i moja izdavačka kuća Croatia Records da bi objavila knjigu, koja ima 417 stranica, a na njima – svega i svačega”, kaže Jusić.

Na pitanje čega nema u njegovoj biografiji, Jusić odgovara: “Lascivnih prikaza ni ljubavnih obračuna. Nisu letjele tave ni lonci. Uvijek sam se grozio takvih stvari, pogotovo kad ih pročitam u novinama. Ljudi smo, ako smo se kao ljudi sastali, tako ćemo se rastati”.

Na primjedbu novinarke da se uvijek trudi biti gospodin, Jusić kaže: “Naravno, ipak vučem begovske korijene”.

Ago ga pitate za zdravlje reći će: “Hvala Bogu, dobro je”, te nastavlja: “Jedino me noge malo zafrkavaju, oslabila su mi koljena. Nije to ništa strašno, pomažem si hodanjem, pogotovo se trudim ljeti što više plivati. Tako da, ako zatreba, i na štakama ću se popeti na pozornicu i s gitarom oko vrata”.

I u 81. godini voli se zafrkavati i tako komunicirati s ljudima. “Tako je bilo i u mojoj obitelji: bili smo jako siromašni, željni kruha, a kamoli nečeg drugog. U kući smo sjedili na gajbama od voća jer nije bilo stolaca. Ali uvijek je bilo pjesme, zafrkancije i podmetanja. Drago mi je da sam taj duh održao”, kaže Jusić.

Roditelji su, kaže naučili, i to mu je vjerovatno i najvažnija lekcija da se postavi iznad problema i tuđih mišljenja. Majka mu je govorila: “Sine, kad te netko zaustavi, posveti mu dvije minute, jer nikad ne znaš je li čovjek u nevolji ili je budala. A na tebi je da u dvije minute prosudiš s kim imaš posla.”

Za Peru Gotovca ističe da mu je bio najveća podrška na putu: “Vjerovao je u mene kad sam počinjao. Pozivao me da pjevam na sindikalnim zabavama da bi me i drugi čuli. Kad bih ‘potonuo‘ govori bi mi da u životu ne trebam biti previše glasan da bi me se čulo, a mene će se čuti i slušati. I zbilja, ljudi me slušaju preko 60 godina. Osim toga 1965. nagovorio me da ne odem raditi kao tapetar u Volkswagen u Njemačkoj, nego me povukao u Zagreb”.

U 80 godina života stane mnogo toga, pa i teških i tužnih momenata. Jedan od takvih je deset dana u pariškom zatvoru zbog lažne optužbe da je ukrao bocu viskija u jednom tamošnjem dućanu.

“Sjećam se, imao sam neku ušteđevinu, 50 franaka, i otišao u dućan kupiti viski kako bih počastio društvo povodom rođendana. Nakon što sam ga platio, sjećam se, blagajnica koja me valjda prepoznala i pozdravila na srpskom – stavila ga je u papirnatu vrećicu. Računao sam da je i račun unutra i najnormalnije krenuo prema izlazu. Odmah su me zaustavila dva zaštitara i tražila da otvorim vrećicu u kojoj nije bilo računa. Da ne duljim priču, tu ženu više nikad nisam vidio u tom dućanu, poslije sam povezao da mi je ova svinjarija bila podmetnuta jer sam prethodno odbio pjevati u jednom srpskom cabaretu u Parizu. Naposljetku su se stvari i sudski raščistile: oslobođen sam, moj je odvjetnik tada naglasio da ja kao glazbenik za tadašnju državu predstavljam nešto poput Charlesa Aznavoura za Francusku. I dobio sam odštetu od oko 15 tisuća franaka”, prisjeća se Jusić.

U Parizu je, kaže, živio od 1971., otišao je u osvit Hrvatskog proljeća, ostao četiri godine, da bi se ponovno vratio potkraj 1979.

“Rockeri su išli u Englesku ili SAD, a šansonijeri u Francusku. Bilo je tu i Hrvatsko proljeće, malo više sam pjevao studentima, pa mi je bilo rečeno da se maknem da ne nastradam. A i htio sam učiti. Pariz je grad koji melje ljude, pogotovo kad radiš kao glazbenik. Više turisti s dobrim planom i programom vide Pariz u nekoliko dana nego oni koji tamo žive i rade. Samo tri godine trebalo mi je da konačno posjetim Louvre. Stalno sam mislio kako imam vremena. I da, dolazak u Pariz nije bio tako romantičan kao što smo vidjeli u nekim filmovima. Vidiš od oronulih zgrada, sirotinje, bordela…”, priča Jusić.

Govoreći o porodičnom životu, o tome kakav je otac i djed, Jusić kaže da je ponosan na sina Kristijana. Što mislite, kakav ste otac i djed?

“Ponosan sam na njega, lijepo komuniciramo. Imam krasnu sedmogodišnju unuku Celine. Kad sam vidio što radi s bojicama i kockicama, rekao sam sinu: ‘Bit će ili slikarica ili arhitektica. Trećeg nema.‘ Zanimljivo je da kad bi automobilom iz Pariza, gdje su svojedobno živjeli, putovali u Zagreb, Celine bi tijekom te duge vožnje satima slikala”, priča Jusić.

Na pitanje da li je puno patio zbog ljubavi, Ibrica Jusić odgovara: “Nitko nije napisao ljubavnu pjesmu iz obijesti, nego iz tuge i čemera. To je sevdah. Ali iz svake te patnje izašlo je nešto lijepo – pjesma. ‘Spomeni se Barbara‘, za koju je tekst napisao Krste Juras, odnosi se na moju mladenačku ljubav”.

U mirovini je službeno već 25 godina, no srećom ne živi od penzije. “Poslije svakog koncerta zahvalim organizatorima što mi omogućuju da ljepše živim. A u predgovoru za moju biografiju Robert Bubalo piše: ‘Ibrica je najmlađi 80-godišnjak.‘ Time je, mislim, sve rečeno”, zaključuje dubrovački glazbenik.