Trideset godina nakon vojno-redarstvene operacije Oluja, kojom je Hrvatska povratila veći dio okupiranog teritorija i time efektivno okončala Domovinski rat, prisjećamo se ne samo vojnog uspjeha, već i onih koji su ga omogućili — među njima i Bošnjaka Hrvatske, čije se žrtve rijetko prepoznaju u javnoj memoriji.
U toj velikoj operaciji, poginula su najmanje četvorica Bošnjaka: Sulejman Arapović, Sead Pjanić, Dževad Keserović i Reuf Novljaković. Njihova su imena uklesana u Spomenik Bošnjacima braniteljima Hrvatske u Domovinskom ratu, kao tihi svjedoci jedne istine: Bošnjaci su rame uz rame s Hrvatima branili Hrvatsku.
Knjiga „Bošnjaci u Domovinskom ratu“ povjesničara Filipa Škiljana donosi brojke koje razbijaju mitove. Više od 1180 Bošnjaka poginulo je u Domovinskom ratu, a sudjelovali su u gotovo svim postrojbama Hrvatske vojske, daleko nadmašujući svoj udio u ukupnoj populaciji. Od Dubrovnika do Osijeka, od Like do Banovine, Bošnjaci su stajali na prvim crtama obrane. Posebno se ističe njihova prisutnost u gradovima poput Siska, Karlovca, Gunje, Splita i Zagreba.
No, osim bojišnica, Bošnjaci su Hrvatsku branili i institucionalno i humanitarno. Prvi krizni stožeri za pomoć izbjeglicama iz BiH formirani su u Zagrebu, a džamija u Zagrebu pružila je utočište za više od 200.000 izbjeglica tokom najtežih godina rata.
Usprkos tome, mnogi bošnjački branitelji nikada nisu evidentirani u službenim popisima. Nisu tražili privilegije, već su jednostavno – branili svoj dom. Hrvatsku.
Vrijeme je da im se vrati dostojanstvo koje zaslužuju i da se ovim doprinosom ne kalkulira od strane opozicijskih desničara u Hrvatskom saboru.
